Uroniti u skladateljevu posvećenost

Misao… zvuk… boja… vrijeme… prostor… Ne nužno ovim redoslijedom, ali sve navedene komponente uporišne su točke oko kojih, u procesu duboke posvećenosti, nastaje umjetničko djelo onako kako ga shvaća skladatelj Srećko Bradić. Do njega autor ne dolazi jednostavnim putem, ono dugo sazrijeva u njemu kako bi pronašlo najispravniji put „van“, u svijet izvan autorova svijeta, a ipak sa željom da u autorovu svijetu slušatelj prepozna dio svoga svijeta.

Srećko Bradić / Foto: Matej Grgić

Priča o glazbi Srećka Bradića započinje bojom. Boja satkana od niti čitavog zvučnog spektra premreženog dubinski proživljenim tragovima tekstualnog predloška kao suštinskog poticaja i nadahnuća. Boja se počela prelijevati u tisuće nijansi, šireći se u koncentričnim krugovima, tražeći svoje vrijeme i osvajajući svoj prostor. U potrazi za vremenom i prostorom prolazi kroz gusto autorovo sito, kako bi iznjedrila najbolje glazbeno-strukturno-stilsko uobličenje.

Slijedeći ovaj razvojni put, iz pera skladatelja Srećka Bradića nastala su dva velika glazbena djela suvremene hrvatske literature. Djela po mnogim kriterijima manje uobičajena u suvremenoj glazbenoj praksi – stoljetne prošlosti, duboke povezanosti s filozofsko-religioznim promišljanjima te opsežnog vokalno-instrumentalnog sastava, i to „klasičnog tipa“.

Ta su dva djela Stabat Mater i Requiem koja su, ususret godini u kojoj autor (rođen 1963. godine) slavi 60. rođendan, ugledala svjetlo dana na dvostrukom CD izdanju objavljenom krajem 2022. u nakladi Hrvatske radiotelevizije i Cantusa Hrvatskog društva skladatelja kao drugo izdanje u njihovoj novoj zajedničkoj ediciji nazvanoj Ligatura.

Ujedno je ovo izdanje dio serije Hrvatski suvremeni skladatelji, čemu posebnu „težinu“ daje činjenica da je ovo diskografsko izdanje prvo cjelovito autorsko izdanje Srećka Bradića u njegovoj višedesetljetnoj skladateljskoj karijeri. Prvo autorsko, a utoliko još posebnije budući da ga čine „samo“ dva djela.

Skladatelj velikih formi i kompleksnoga zvuka

Bradić nije autor brojčano velikog opusa – prema podatcima iz teksta Marije Sarage u programskoj knjižici, riječ je o oko 35 skladbi koje, kada bi se ravnomjerno raspodijelile na godine njegova stvaralačkog rada, značile bi u prosjeku po jednu skladbu godišnje. No, kada se pogleda na kvalitativnoj razini, „Bradić je skladatelj velikih formi i kompleksnoga zvuka“, ističe Saraga.

Iako u njegovu opusu nalazimo i djela manjeg, komornog sastava, Bradić se očito najbolje osjeća na velikom zvukovnom prostoru, stoga glavninu njegova opusa čine koncertantna, orkestralna te djela za zbor i orkestar, a ne zaboravimo ni operu Crux dissimulata koja je obilježila 25. izdanje Muzičkog biennala Zagreb (a koja je, čega se Branimir Pofuk pribojavao pišući u Jutarnjem listu, nažalost ostala „biennalski incident“, a ne „velika i vrijedna novost na repertoaru“).

Srećko Bradić / Foto: Matej Grgić

Ljudskom je biću imanentno konstantno promišljanje vlastita postojanja, svijeta oko sebe,  svijeta u sebi i sebe u svijetu. Ovo vječno pitanje odvelo je Srećka Bradića u smjeru stoljetne tradicije katoličke provenijencije, k poznatim latinskim obredima i molitvama koji su nadahnuli mnoge skladatelje u povijesti glazbe i rezultirali nekima od najvažnijih stranica glazbene literature uopće. Stabat Mater i Requiem u suštini su djela oratorijskog tipa, pri čemu se prvo može okarakterizirati kao oratorijsko djelo lirskog karaktera, a drugo kao oratorijsko djelo dramskog karaktera.

Kompozicijsko-stilskim karakteristikama Srećko Bradić stvara posve samosvojnu glazbenu priču, štoviše: osobit i prepoznatljiv glazbeni izričaj.

Odnosi se to na skladateljev odabir izvođačkog aparata, koji je znatno opsežniji u Requiemu, kao i na tretman vokalnih i instrumentalnih dionica. Sve je ovo diktirano sadržajem tekstualnog predloška, porukom i atmosferom koju tekst nastoji prenijeti. Bradić je odgovorio zalihostima tekstualnog predloška na, zapravo, vrlo konvencionalan način, međutim, kompozicijsko-stilskim karakteristikama on stvara posve samosvojnu glazbenu priču, štoviše: osobit i prepoznatljiv glazbeni izričaj.

Odnos ovih dvaju djela na diskografskom izdanju nije u kronološkom slijedu, što ima svoje uporište u instrumentacijskim karakteristikama, sadržajnim specifičnostima teksta, ali i u vrstama snimljenog i objavljenog materijala.

Kasnije nastali Stabat Mater otvara diskografsko izdanje, a drugi je po redu ranije skladani Requiem. Među njima je šest godina razlike. Skladbu Stabat Mater za sopran, zbor i gudače praizveli su Zbor Hrvatske radiotelevizije i Zagrebački solisti pod ravnanjem Tomislava Fačinija i uz solisticu sopranisticu Moniku Cerovčec 9. listopada 2021. godine u crkvi Bezgrješnog Srca Marijina na Jordanovcu u Zagrebu. Na izdanju se nalazi upravo snimka ove praizvedbe.

Requiem su praizveli Zbor i Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem Tončija Bilića te sa solistima Martom Schwaiger, sopran, Dubravkom Šeparović Mušović, mezzosopran, i Lucianom Batinićem, bas. Praizvedba je održana 29. listopada 2015. godine u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u sklopu ciklusa Kanconijer, nakon čega je djelo studijski snimljeno te je ta snimka našla svoje mjesto na ovom izdanju.

Generalno sagledavajući kvalitetu izvedbe uživo i studijski snimljene izvedbe, jasno je da snimanje uživo nosi svoje rizike koje je pri studijskom snimanju moguće izbjeći. No, odvagnuvši sve pro i tek poneki contra, možemo zaključiti da se rizik isplatio i da smo, makar male nesavršenosti postoje, dobili izvrsne izvedbe u svim perspektivama – dakle, solističkih, zborskih i orkestralnih nastupa, kao i dirigentskog interpretativnog objedinjenja i vodstva.

Iskustva prošlosti u vlastitoj viziji svijeta

Možda je nezahvalno govoriti o utjecajima koje je moguće prepoznati u glazbenom tkivu Bradićevih djela – od gregorijanike, pučkog crkvenog pjevanja, renesansnog vokalnog kontrapunkta, čistoće bachovske koralnosti, verdijanske dramatike, wagnerijanske harmonije, čitave povijesne mijene u tretmanu vokalnosti, francuske deklamatornosti, schönbergovskog Sprechgesanga do bergovske sintetičnosti, ligetijevske mikropolifonijske teksture, instrumentacijskih eksperimenata Poljske škole, horvatovske strukturne i zvukovne studioznosti.

Srećko Bradić / Foto: Matej Grgić

Svi ti utjecaji posve su razumljivi jer Bradić je vrlo promišljen, studiozan i pažljiv skladatelj koji akumulira iskustva prošlosti da bi, onkraj njih, stvorio osebujan i svojstven autorski izričaj. On ništa ne imitira, nikoga ne citira, ni na koga se ne referira, već sve iskustvo glazbe koja je prethodila filtrira kroz svoj analitički um i osobnu doživljajnost, kako bi umjetničkim činom iznjedrio vlastitu viziju svijeta. Zato slušajući Stabat Mater i Requiem, čujemo Srećka Bradića. Prisjećamo se povijesnog konteksta, koji se neminovno nameće, ali osjećamo snažan autorski potpis.

Bradić je vrlo promišljen, studiozan i pažljiv skladatelj koji akumulira iskustva prošlosti da bi, onkraj njih, stvorio osebujan i svojstven autorski izričaj

Nekoliko je kompozicijskih karakteristika koje možemo iščitati iz ovih dvaju djela pa ih i tumačiti kao karakteristike Bradićeva skladateljskog pristupa ili stila. A te su karakteristike, pak, uvelike determinirane specifičnim sadržajem tekstualnog predloška.

Glazbene cjeline, oblik stavaka ili njihovo nadovezivanje u izvedbi, dakle organizacija strukture djela, određeni su samim tekstom. Primjerice, čitav prvi stavak Stabat Mater, koji iznosi patnju Majke gledajući Krista raspetog na križu, lamentacijski je uvod od pet tercina izvornog teksta združenih u jedan stavak koji sažima atmosferu čitavog molitvenog predloška te je i jedan od najduljih stavaka u skladbi.

U Requiemu Bradić kroz prve sekvence kontinuirano gradi napetost – Dies irae očekivano donosi mračnu sliku potenciranu zvučnošću cijelog orkestra, osobito limenih puhača i udaraljki; ritmičnost i dinamički potencijal iz Dies irae nastavlja se razvijati u stavku Tuba mirum, iz čijeg završetka glasom mezzosoprana izrasta Rex tremendae u kojem se imitacijski nadovezuju solistički glasovi, prenose iste motive u dionice puhača, a kolorature sopranske dionice pretapaju se u motivsko „podrhtavanje“ ženskog zbora; potpuno smirenje donosi molba salva me, a bas s riječima salva me, fons pietatis stavlja točku na kraj čitavog razvojnog procesa u tih nekoliko sekvenci.

Odnos spram tišine

Obje skladbe uspostavljaju jasan odnos spram tišine, iz nje izrastaju i u nju uranjaju; ne samo na globalnom planu oblika, već i unutar granica mnogih stavaka. Na početku Stabat Mater od jednoga tona širi se zvukovni prostor preko sekunde na šire suzvučje mješovitog zbora i diskretnu podlogu ansambla koja, zbog izražajnosti teksta, dopušta isticanje vokalnosti. Šesti stavak razriješit će prethodno stvorenu napetost u jedan ležeći ton muških glasova, 10. stavak nestat će u dubini kontrabasa i pianissimu, a 13. i 14. stavak smirit će gustu polifonu gradaciju u unisonom jedinstvu.

Introit otvara Requiem jednolinijskim motivom u komornom zvuku orkestra prije nego što mu se priključi zbor; solističke glasove skladatelj uvodi postupno, jedan za drugim, intenzivira glazbeno tkivo u stihu koji traži uslišenje molitve, a potom se vraća na početni stih, završavajući poniranjem u dubinu iz koje je stavak i otpočeo. Sličnu ideju kružnosti donosi i Recordare koji započinje figuracijama gudača poput „podrhtavanja“ i upečatljivim glazbenim motivom u muškim dionicama unisono, isti motiv transformira u solističkim, zborskim i instrumentalnim dionicama, da bi posljednju strofu teksta zaključio ponovno muški zbor, utonuvši s orkestrom u tišinu.

Osobito zanimljiva karakteristika je sučeljavanje oporih suzvučja s „čistom“ konsonantnošću, a što se počinje ukazivati kao prava osobitost Bradićeva glazbena jezika. Njihova sučeljavanja katkada su vrlo direktna, katkada izuzetno suptilna, no u kojem se god obličju pojavila, ona opet imaju čvrstu poveznicu sa sadržajem teksta s jedne strane, a s druge strane u funkciji su ostvarivanja kompleksnih i jasno kompozicijski osmišljenih zvukovnih boja.

Sučeljavanje oporih suzvučja s „čistom“ konsonantnošću se počinje ukazivati kao prava osobitost Bradićeva glazbena jezika

Jedan od najupečatljivijih slučajeva, koji izaziva u slušatelju začudnost i fasciniranost, jest 12. stavak kojim skladatelj uglazbljuje 16. strofu predloška, Fac ut portem Christi mortem (“Daj mi nosit po sve dane Isusovu smrt i rane, osjećati muke mač.”). Otpočinje kao koral prekrasne jednostavnosti i čistoće izraza, savršene konsonantne skladnosti, a kada se drugi put ponavlja, orkestar donosi odmak u zvukovnoj pozadini, kao da je riječ o kakvom unutarnjem rascjepljivanju, ali vrlo suptilnom i blagom te se pri kraju stavka konsonantnost i harmoničnost polagano rastapaju i nestaju u dubinu, donoseći u kadenci molsku harmoniju.

Pri gradnji glazbenih tekstura Bradić se često služi načelima tradicionalnije polifonije i načelima mikropolifonije koja mu omogućuju igru sa zvukovnim bojama, osobito u zborskom tkivu, ili služe širem strukturnom planu usklađenom sa zadanostima teksta. Primjerice, kroz 5., 6. i 7. stavak Stabat Mater gustim polifonim tkanjem i gradacijom u polifonim prepletima, dinamici i perpetuiranju motiva skladatelj dinamizira glazbenu teksturu i postiže napetost, a u 9. stavku rastvara strukturu u sve gušćem mikropolifonom tkivu.

Pred završetak stavka Agnus Dei iz Requiema polifoni pristup Bradiću služi da zadrži osjećaj nemira i nestalnosti kada vodeće uloge počnu preuzimati solistički glasovi u nadovezivanju, polifono se nadopunjujući dok zvuk orkestra raste i udarcem se ne pretoči u početak završnog stavka Lux aeterna (sredinom kojeg će se sva „nagomilana“ gradacija raspršiti u zvuku orgulja i trube).

Polifonim načelima, koja za posljedicu imaju osjećaj gustoće, rasta i kulminacije zbivanja, Srećko Bradić često suprotstavlja stagnirajuće zvukovne plohe u kojima se počinje gubiti osjećaj vremenskog protoka. A igra s mikropolifonijom, kao i igra sa zvukovnim plohama, često za posljedicu ima klasterske formacije.

Spajanje prostora i vremena u ostvarenju ideje vječnosti

Posebno je zanimljivo kada se ta ploha pretvori u ležeći, dugo izdržani ton/harmoniju/suzvuk koji kao da simbolizira vječnost sadržanu u tematici kojom se skladatelj bavi. Taj „ton“ živi vlastiti život unutar glazbenog tkiva koje ga okružuje. Primjerice, on perzistira unutar zvukovne plohe u 4. i 8. stavku Stabat Mater, on je dio plohe u 9. stavku, bez obzira na to što ju povremeno „razbijaju“ izboji glazbenog oblikovanja riječi crucifixo, on preuzima na sebe deklamacijsko ispjevavanje početnih riječi Stabat Mater dolorosa.

U Requiemu, stavak Et expecto zahvaljujući transparentnosti zvuka orkestra donosi gubljenje osjećaja za metrički protok, zvukovna ploha orkestra i solist koji prati izražajnost teksta poništavaju jasan osjećaj vremenskog protoka, a Lacrimosa, osim što počinje takvim dugim, izdržanim tonom u orguljama, ona njime i završava, pri čemu zaziv Amen zvuči poput snažnog uzdaha.

Specifičan suživot donosi uglazbljenje zaziva Kyrie eleison u kojemu se mikropolifoni tretman teksta odvija uz perzistiranje ležećeg tona ili, pak, ležeće zvukovne plohe. Takav skladateljski postupak istovremeno stvara dojam živog kretanja i točke stajanja, kao da je riječ o pokušaju spajanja prostora i vremena u ostvarenju ideje vječnosti.

Djela koja nije moguće slušati usput

Završni stavci dvaju sakralnih djela Srećka Bradića kao da pričaju zasebne priče.

Petnaesti stavak Stabat Mater obuhvaća posljednje dvije tercine izvornog teksta združene u zajedničku cjelinu: „Kada dođu smrtni časi, Kriste Bože, nek me spasi Majke tvoje zagovor. Kad mi zemlja tijelo primi, dušu onda uzmi ti mi u nebeski blažen dvor. Amen.“ U stagnaciji pokreta i zvuka, skladatelj gradi napetost pomoću zvukovnih ploha koje se pretaču jedna u drugu, zatim istakne pojedini dio zbora pojedinom riječju, upotrijebi „izboj“ solo soprana u dinamičkoj kulminaciji, nakon čega stavak završava u odjecima zbora u ponavljanju riječi Amen.

U drugom djelu, stihovi kojima je „izrečen“ zadnji stavak Lux aeterna („Svjetlost vječna svijetlila im, Gospodine, sa Svetima tvojima u vijeke, jer si milostiv. Pokoj vječni daruj im, Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila njima.“), a koji nalikuju onima s početka Requiema, donose odjeke glazbene motivike s početka skladbe. Zbor kao da pripovijeda posljednju priču, a solo glasovi potvrđuju je uz zvuk zvona i orgulja koje vode k vječnosti… Ili, pak, skončanja skladbe u durskom suzvuku s toplom bojom roga.

I ovo su tek neki od momenata koji zaslužuju slušateljevu pažnju. Stabat Mater i Requiem nisu djela koja je moguće slušati usput. Doživjeti ih u njihovom punom značenju, slušatelj mora biti spreman.

Često možemo naići na mišljenje prema kojemu novo vrijeme traži nove forme, nove izričaje, nove načine prezentiranja misli… Donekle to jest istina, ali je još istinitije to da svako vrijeme traži svoje forme, svoje izričaje i svoje načine. Ono što ne treba zaboraviti jest da glazba nosi kvalitetu jedino ako progovara idejom i po tome se prepoznaje unikatnost autorskog potpisa.

Velike forme nisu suvišne suvremenom glazbenom dobu, one su potrebne slušateljskom uhu kako bi nahranile potrebu za istančanim glazbenim užitkom i umjetničkim otkrivenjem

Velike forme stroge sadržajne usmjerenosti te glazbeno-povijesne i kompozicijsko-stilske bremenitosti, poput Bradićevih Stabat Mater i Requiema, nisu suvišne suvremenom glazbenom dobu, one su potrebne slušateljskom uhu kako bi nahranile potrebu za istančanim glazbenim užitkom i umjetničkim otkrivenjem. Jer one razgovaraju sa slušateljem na idejnoj razini. Bez obzira na to sluša li ih se s religijskom pretpostavkom ili čistom glazbenom znatiželjom, Bradićevo poniranje u suštinsko razmatranje ideje glazbe otkriva skladatelja istančana duha i duboka poštovanja prema glazbi.

Slušatelju ne preostaje ništa drugo doli osjetiti se počašćenim što mu je pružena prilika uroniti u skladateljevu posvećenost.