05
sij
Recenzija

Serija Hrvatski suvremeni skladatelji

Ivana Kiš: Autorski album

Ivana Kiš, Autorski album, Hrvatski suvremeni skladatelji

Ivana Kiš

share

Cantusov diskografski nakladnički niz sigurno se, ali (previše) polako nadopunjava i ženskim autorskim albumima, pri čemu mu nova ‘ženska notna izdanja’ ne odgovaraju u kontrapunktu, nego su još i rjeđa. Ovakvo kritički nastrojeno otvaranje teksta služit će, nadam se, nekoj svojoj svrsi, jer neću puno o ovoj problematici. U konačnici, stvari se ipak pomalo i mijenjaju.

Posljednji u nizu spomenutih izdanja autorski je album Ivane Kiš, samozatajne skladateljice koju su poslijediplomski studiji odveli u Nizozemsku, s trenutačnom adresom u Tel Avivu, a čija se aktivnost u posljednjih dvadeset godina može gotovo neprekinuto pratiti u domaćim okvirima.

Ivana Kiš nam se predstavlja svojom glazbom, a koja je jednako neopterećena, slobodna i u pokretu

Album ne nosi nikakav specifičan naziv, što i nije toliko neuobičajena praksa za Cantusove autorske albume, no pravo je osvježenje naslovna fotografija skladateljice, sjajnog Mateja Grgića, koja svakako čini odmak od ‘klasičnih’ frontalnih ili poluprofilnih lica. Ivana Kiš je ulovljena u trenutku, u smijehu, u pokretu, bez opterećenosti konvencijama, i to s licem koje ne vidimo sasvim, a zašto bismo i morali? Ivana Kiš nam se predstavlja svojom glazbom, a koja je jednako neopterećena, slobodna i u pokretu.

Kako naznačuje autorica knjižice, Karolina Rugle, odabir skladbi nije se odredio nikakvom tematskom tendencijom niti je princip bio kronološki, a Kiš je koncept dodatno pojasnila, kazavši kako je tražila kompozicije „koje se jedna na drugu nadovezuju dramatski, karakterno ili emocionalno, ili po potrebi stvaraju kontrast.“ I zaista, riječ je o albumu čija se koncepcijska heterogenost, kao i žanrovska i instrumentacijska raznorodnost, nadaju gotovo kao princip. Princip koji pri tome funkcionira.

Riječ je o albumu čija se koncepcijska heterogenost, kao i žanrovska i instrumentacijska raznorodnost, nadaju gotovo kao princip – princip koji pri tome funkcionira

Odabir skladbi pokriva gotovo sve vrste u kojima se Kiš od svojih skladateljskih početaka okušala, osim većih instrumentalnih (od kojih publika pamti Zaljubljenog akrobata za alt-saksofon i orkestar iz 2002.). Gotovo osamdeset minuta glazbe raspodijeljeno je na sedam skladbi, uglavnom sličnog trajanja, od kojih se obujmom ipak izdvaja tridesetsedmominutni Supertramp’s Journal, glazbeno putovanje s Krešimirom Bedekom na gitari, a koje je prošle godine već objavljeno u izdanju Croatia Recordsa.

Album otvara skladba Krug, pisana za oktet limenih puhača i dva udaraljkaša, kao snimka premijere iz 2015. godine, u izvedbi Okteta slovenskih limenih puhača. Izazovna motoričnost, punina tutti zvuka, tvrdoglava repetitivnost malenih melodijskih odlomaka kao i fanfarni zvuk, slika su koja jasno evocira barokni zvučni imaginarij. Ipak, na formalnoj se razini principi izgradnje sasvim udaljavaju od baroknih postulata, odabirući sinusoidni model prema kojemu oscilira melodija, dinamika ili instrumentacija, u užim ili širim valovima izmjenâ.

Na najglasniji signal ovog transstilskog statementa nailazi se prema kraju skladbe, u zoni potpunog trokiranja baroknog motora, u njegovu rastakanju i, potom, kao pod utjecajem kakve magije u crtanom filmu, njegovim ponovnim sklapanjem i ‘odvoženjem’. Šteta je da je ova komprimirana, ali sadržajna glazbena tvorevina na CD-u fiksirana kao živa izvedba jer se poneke dezintegracije kolektivnog zvuka (primjerice 2′:15”-2′:18”) doživljava kao ozbiljnu ugrozu cjelokupne arhitekture.

Posebno me veseli da je skladba Supertramp’s Journal pronašla mjesto u ‘prezentacijskoj dokumentaciji’ Ivane Kiš jer je riječ o inventivnoj multimedijskoj kreaciji

Posebno me veseli da je skladba Supertramp’s Journal (2019.) pronašla mjesto u ‘prezentacijskoj dokumentaciji’ Ivane Kiš jer je riječ o inventivnoj multimedijskoj kreaciji. O desetostavačnoj skladbi za gitaru i video (ovdje, jasno, zabilježenoj u audio izvedbi) imala sam priliku pisati prošle godine, a riječ je o sadržajno i glazbeno bujnoj reminiscenciji na život i smrt Christophera McCandlesa (s pseudonimom Alexander Supetramp), kojemu je odluka da napusti civilizaciju i otisne se u divljinu Aljaske priskrbila status pop-kulturne ikone i neiscrpne inspiracije autorima iz najrazličitijih kreativnih sfera. Supetramp’s Journal inspirira se dnevničkim zapisima protagonista i u nizu fabularnih kapsula predstavlja posljednje njegove dane, na više ili manje direktan način oblikujući ideju glazbenim sredstvima i gestama.

Karolina Rugle u popratnom tekstu podcrtava važnost koju narativna dimenzija ima u djelu Ivane Kiš; bilo na sižejnoj razini, bilo na razini lika kao simbola ili arhetipa. U te se kategorije mogu ubrojiti i ovdje obuhvaćene skladbe Galijot (2022.), za elektroniku ili Rosa’s Way Home iz 2009. (pisana za gitaru i saksofon, u izvedbi Krešimira Bedeka i Nikole Fabijanića).

Galijot je najuzbudljivija komponenta ovog autorskog albuma i bliješteća faseta u predstavljenom kaleidoskopu

U slučaju Galijota može se pratiti i osobna i profesionalna transgresija u pismu Ivane Kiš, koja je u stanovitom procesu pre-pisivanja (overwriting) skladbu iz 2012., pisanu za dva glasa i elektroniku, a inspiriranu Nazorovom pjesmom Galiotova pesan, sada predstavila isključivo u elektroničkoj verziji. Galijot je ujedno i najuzbudljivija komponenta ovog autorskog albuma i bliješteća faseta u predstavljenom kaleidoskopu, u čijoj se realizaciji prepletanja narativnog predloška s izvanglazbenim strategijama i poimanjima ideja zvuka i buke ostvaruju posebno domišljato.

Za razliku od Galijota, čija repetitivna struktura evocira ciklički protok vremena, tautološki dizajn i progresivni pomak čine okosnicu kompozicije Rosa’s Way Home (za koju se na izdanju pogrešno navodi hrvatski naziv kao originalni). Dramaturška razrada nukleusa koji se usložnjava, ugušćuje i ubrzava, a potom usporava i rastače kako lik Rose osvješćuje da je ponovno izgubljena, lijepa je priča na ovom nosaču zvuka o komunikaciji i izvođačkoj sinergiji Krešimira Bedeka i Nikole Fabijanića.

Kao kakav niz eksperimentalnih, metaversnih stvarnosti, Jedan se ostvaruje u odmatanju mikroglazbenih raspoloženja, kao „svjetovi neograničenih mogućnosti“

Nova generacija domaćih čembalista iznjedrila je mladog Franju Bilića, sjajnog interpreta, koji se na nosaču zvuka prezentirao skladbom Jedan, za čembalo i elektroniku, praizvedenom 2021. na Muzičkom biennalu Zagreb. Raskoš akordičke izgradnje i gotovo regalnog karaktera koji čembalo uvijek s lakoćom evocira na organički se način dodatno pojačala suigrom s elektronički generiranim zvukovljem. Kao kakav niz eksperimentalnih, metaversnih stvarnosti, Jedan se ostvaruje u odmatanju mikroglazbenih raspoloženja, kao „svjetovi neograničenih mogućnosti“ (I. Kiš). U klimaktičnoj organizaciji vrhunac postižu istovremeno četiri čembala, s bubnjevima i zvonima.

Većem instrumentalnom sastavu posvećene su dvije preostale skladbe na nosaču zvuka, a obje je izveo Cantus Ansambl, pod ravnanjem Berislava Šipuša na autorskom koncertu Ivane Kiš održanom 15. listopada 2019. godine na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Unreparable 7-Minute Study (about the possibility of not getting to the right place in the right time) (2009.) na CD-u je iznesena kao devetominutna ‘studija o nepodudarnosti’, odnosno, bazen različitih kratkih motiva koji „uglavnom nemaju organiziranu unutrašnju strukturu, koji nisu povezani jedan s drugim, a ako i jesu, onda ne uspijevaju ‘sjesti’ u pravo vrijeme,“ kako kazuje tekst knjižice.

Studija se izdvaja od svih predstavljenih komada posebnim senzibilitetom za melodiju i filigransko oblikovanje, a neka osjetna nostalgija koja rastužuje, ali istovremeno i zavodi, čini ovaj komad svježim i u ponovnim slušanjima, jednim za drugim. Skladbom Lamentation (is when grief pours out) iz 2019. godine zatvara se koncepcijska zamisao ovog nosača zvuka, kao mudra odluka producentskog tima; kao introspektivni pogled unatrag, reminiscencija proživljenog, ali i kao otjevoljenje skladateljske zrelosti Ivane Kiš, koje se u knjižici (kao i uvijek, rječito i posvećeno) dotaknuo i Berislav Šipuš.

Neka osjetna nostalgija koja rastužuje, ali istovremeno i zavodi, čini ovaj komad svježim i u ponovnim slušanjima, jednim za drugim

Istaknula bih ovdje izvrsno dinamičko nijansiranje kojim je Cantus Ansambl dao vrijedan obol sukusu kompozicije, no uz primjetnu zvučnu šumovitost. Nažalost se za snimke okupljene ovim nosačem zvuka generalno ne može reći da im je cizeliranost temeljni princip obrade.

Moglo bi Vas zanimati