07
tra
2022
Recenzija

Ivar Roban Križić: Sound

Ivar Roban Križić Sound

share

Na polju slobodnih formi jazza i improvizirane glazbe, često je odnos između glazbenika i slušatelja u fizičkom prostoru krucijalan za obje strane. Glazbenik se ‘hrani’ energijom iz publike i reakcijama, prilagođava im svoj set. Ako ga ta interakcija nadahne i publika će biti zainteresiranija te će ‘gurati’ jedni druge do zajedničkog crescenda.

Prostornost i ‘lov’ na slušateljsku pažnje

Ista ta glazba – barem ona koja se izrodi na početku improviziranog seta – slušatelju će posve drugačije zvučati na nosaču zvuka u uvjetima kućnog slušanja glazbe, gdje nema ničega drugog osim sounda, a ne postoji ni društvena obveza pristojnog koncertnog ponašanja i fokusa na tekuću izvedbu. Misija glazbenika da privuče pažnju slušatelja će utoliko biti složenija i može se oslanjati kako na vlastite kreativne snage, tako i na produkcijske zahvate ili elaborirane koncepte.

Snimajući svoj debitantski CD (Cantus d.o.o.) simboličnog naziva Sound, kontrabasist Ivar Roban Križić (1990.) je toga sasvim sigurno bio svjestan. Dovoljno je već i pogledati video o snimanju Koncerta za kontrabas In absentia, gdje ovaj autor i improvizator postavlja interesantan te zaokružen umjetnički koncept te na suvisao, filozofski način kontemplira o odnosu glazbenika i publike u različitim kontekstima izvođenja.

Činjenica da trenutno pohađa doktorski studij na Sveučilištu za glazbu i izvedbene umjetnosti u Beču, gdje „istražuje nove mogućnosti stvaranja zvuka na kontrabasu i njihovu primjenu u kontekstu slobodne improvizirane glazbe”, dodatno naglašava njegovo zanimanje za taj kontekst, kojim nadilazi svoje redovno jazz obrazovanje u Grazu.

Ivar Roban Križić

Foto: Svijet jazza/HRT

Imajući sve ovo u vidu, booklet koji prati fizičko izdanje albuma od velikog je značaja za razumijevanje i doživljaj Križićevog umjetničkog koncepta. Ako su njegovi nastupi u fizičkom ili digitalnom prostoru (poput koncerta In absentia) nadahnuti performansom i vizualnim umjetnostima, pa ih je lako zamisliti kao dio programa neke moderne galerije ili Muzeja suvremene umjetnosti, tako i ovdje odnos teksta i sounda priziva asocijacije na slike ili skulpture „u prostoru”, koje bolje razumijemo kada pročitamo katalog izložbe s propratnim tekstom kakvog povjesničara umjetnosti ili samog umjetnika.

Napuštanje (pred)rasuda kao predispozicija za povezivanje

Fokusirajmo se odmah na interesantnije dijelove autorovog koncepta.

„I glazbenik-improvizator i slušatelj trebaju po strani ostaviti prethodno oblikovane estetičke sudove i institucionalizirane oblike znanja u pokušaju dosezanja prolaznog stanja postojanja, gotovo ritualnog povezivanja s podsvjesnim elementima koji otvaraju put improviziranom izražavanju”, kaže Križić.

Ovo bismo mogli razumijeti kao umjetnikovo „upozorenje” ili sugestiju da se, slušajući njegovu glazbu, ne trebamo baviti odnosima tonova i instrumenata, kompozicijom, aranžmanima, što bi bio naš prvi i gotovo refleksni slušalački impuls. Djelu treba pristupiti iz ‘neutralne’ pozicije, ne baveći se poviješću (slušanja) glazbe i pripadajućih konvencija.

„U tom smislu improvizacija otkriva otvorenost prema drugosti, izvanjštenje i kontinuiranu samotranscendenciju. Kroz ovaj proces u stalnoj smo komunikaciji sa samima sobom, tradicijom naših predaka i napretkom naših suvremenika. Zvukovi koji nastaju kao rezultat tih interakcija ispunjavaju posebnu potrebu koja nadilazi posve glazbeno: osjećaj prigode i s njim povezana ritualna funkcija pokušaj su stvaranja mikrokozmosa”, pojašnjava dalje Križić.

Koliko god da on u inicijalnom teorijskom koraku izmiče slušatelju tlo pod nogama, autor ovim riječima ‘vraća’ glazbi njena (za ljudsku jedinku) važnija svojstva – ritualni karakter, duhovnost, osjećanje.

Djelu treba pristupiti iz ‘neutralne’ pozicije, ne baveći se poviješću (slušanja) glazbe i pripadajućih konvencija.

Ako dosljedno provedemo u djelo ono što nam Ivar Roban Križić sugerira, tada će i glazbena recenzija u klasičnom smislu biti sasvim izlišna, štoviše, i u suprotnosti s poželjnim (iz pozicije autora) doživljajem sadržaja nosača zvuka ili digitalnog streama. Pa ipak, zarad informacije, spomenimo da ovim zvučnim zapisom dominira (preparirani) kontrabas i njegov odnos s prostorom/tišinom/predmetima, iako na albumu povremeno čujemo i saksofone (Gerald Preinfalk), prepariranu i džepnu trubu (Nikola Vuković), a malo tko će po zvuku prepoznati velikog barda hrvatske scene, jazz bubnjara Krunu Levačića, koji je u dva impro komada potpisan kao izvođač na „objektima”.

U produkcijom smislu Križić naglašava prostornost, uvodeći nas u album zvukom koji isprva djeluje udaljeno, da bi se potom približio do onog kakav bismo mogli doživjeti u prvom redu živog koncerta. Ili performansa.

Na ovoj trasi zaokruženog umjetničkog koncepta koji čine sound i zapisana filozofsko-teorijska misao, možda će pokojem slušatelju ipak nedostajati i osjećaj gorespomenute interakcije u fizičkom prostoru, usljed kulturološke i društvene navike percepcije ovakvih umjetničkih djela na određeni način.

Križić naglašava prostornost, uvodeći nas u album zvukom koji isprva djeluje udaljeno, da bi se potom približio do onog kakav bismo mogli doživjeti u prvom redu živog koncerta. Ili performansa.

Znajući da je Križiću svaki aspekt slušateljskog doživljaja djela bitan i relevantan, i ova nelagoda bi mogla biti predmet suvislog promišljanja i daljeg teorijskog istraživanja umjetnika, odnosno preispitivanja slušatelja o načinu na koji njegovo djelo prihvaća.

Moglo bi Vas zanimati