John Debney: Pasija (The Passion of the Christ)
Jedan od najprodavanijih soundtrackova u Hrvatskoj u 25 godina
U travnju 2004., prije točno osamnaest godina, industriju filma i filmske glazbe obilježila je jedna od najvećih kinematografskih kontroverzi u povijesti. U kina je tada došla Pasija (The Passion of the Christ), povijesna drama (neki su je čak ‘ukrasili’ epitetom, odnosno, žanrom horora) redatelja Mela Gibsona, o Isusovih posljednjih dvanaest sati na Zemlji. I doista, svaki aspekt priče oko tog filma je toliko upadljiv i izražajan da bi se o snimanju Pasije mogao snimiti možda i jednako kontroverzan dokumentarac.
Mel Gibson je svijetu poznat kao glumac koji je Hollywoodom žario i palio najviše u osamdesetim i devedesetim godinama prošloga stoljeća. Često kontroverznih stajališta, ponajviše oko najčešće spominjanoga (iako upitnog) antisemitizma, uvijek je bio na meti liberalnog i lijevo orijentiranog društva te pod reflektorima zbog i najmanjih skandala.
Zanimljivo je stoga da je kao redatelj ostvario tek pet filmskih djela, a još zanimljivije je da su svih pet neosporni primjeri vrhunske filmske umjetnosti. Apocalypto i Greben spašenih (Hacksaw Ridge) gotovo su pa remek-djela, (Hrabro srce) (Braveheart) je predivan klasik ovjenčan s pet Oscara (od kojih su dva – za najboljeg redatelja i najbolji film – pripala Gibsonu), a Čovjek bez lica (The Man Without a Face) njegov dirljiv prvijenac u kojem je pokazao raskošni redateljski talent.
Pasija bi se također, po svim mjerilima, mogla svrstati u filmska remek-djela, no specifičnost tog djela je u tome što nosi strahovit teret religije, čak i propagande, što mu mnogi – osobito ateisti i agnostici – najviše zamjeraju. Gibson je, osim toga, uvelike (opet) optužen i za antisemitizam, zbog načina na koji je prikazano Isusovo suđenje i mučenje. Potonje scene su toliko eksplicitne da je velikan filmske kritike Roger Ebert nazvao Pasiju „najnasilnijim filmom kojeg je ikad gledao“, a dobar dio publike navodno je povraćajući napuštao kino-dvorane diljem svijeta.
Kritike za antisemitizam su tim više – u očima kritičara – dobivale snažnije uporište za opravdanje svog smisla. Takve su kritike, ipak, pomalo infantilne, budući da bi svatko imalo zdravog promišljanja mogao napraviti distinkciju između povijesnih činjenica i pristupa priči. To bi bilo kao da, primjerice, optužimo Stevena Spielberga za anti-germansku propagandu jer je u Schindlerovoj listi ili Spašavanju vojnika Ryana prikazao njemačku vojsku kao okupatora.
Zbog čitavoga utega vjerskog konteksta, Gibson je godinama neuspješno tražio produkcijsku kuću i financije za Pasiju, no naposljetku je ušao u golem osobni rizik – utukavši u projekt gotovo 45 milijuna dolara iz vlastitih izvora. Film je tako, od nečega što je na papiru svim potencijalnim (i nesuđenim) producentima izgledalo kao najvjerojatniji umjetnički i financijski neuspjeh, doživio jedno od najšokantnijih obrata filmske industrije: postao je svjetski megahit, zaradivši preko 600 milijuna dolara (u kino distribuciji Sjedinjenih Država, primjerice, čak ni Harry Potter nije mogao doći ni blizu zarade Pasije).
Prisjećajući se tih godina, Hrvoje Krstulović, pokretač Cinestara u Hrvatskoj, kazao je kako „nikad nije vidio ništa slično kao što je bila situacija oko Pasije. To je bio pokret, gledatelji su doslovno mjesecima hrlili u kina“.
Filmska glazba kao dio kontroverze
Sa svim tim u vidu, osobito zanimljiv bio je i put od izbora skladatelja do samog soundtracka i, naposljetku, reakcije na isti. Važno je napomenuti i da je Mel Gibson dulje vrijeme ozbiljno razmatrao da Pasija bude bez ikakve glazbe, ne želeći dati takvoj vrsti zvuka mogućnost da imalo zasjeni dojmljiv vizualni pečat kojeg film ima. No, kad je film bio gotov i izašao iz montažne sobe, Gibson se premišljao te na kraju odlučio da će ipak odabrati skladatelja.
Najlogičniji prvi izbor bio je, dakako, James Horner. Genij nježna srca, rekli bismo, s Gibsonom je već radio na njegova prethodna dva filma, Čovjeku bez lica i Hrabrom srcu (za potonjeg je bio nominiran za Oscara), a kasnije nastavio nizati remek-djela (Titanic) ili u najmanju ruku fantastične scoreove (The Perfect Storm, Iris, A Beautiful Mind…). Činilo se kako će Horner, prirodno, uletjeti i u projekt Pasije, no, iz ne sasvim jasnih razloga (moguće i zauzetost drugim projektima), Horner je otpao, a na njegovo mjesto je došao manje poznati skladatelj Jack Lenz i to s jasnim zadatkom: da ‘složi’ miks što autentičnije etno glazbe. Kad je ovaj to i napravio, Gibson je shvatio da mu takva glazba ipak ne odgovara za film. Trebalo mu je nešto što će zvučati mnogo više kao filmska, a ne tradicijska glazba.
Gibson u svim svojim filmovima teži autentičnosti. Tako su, primjerice, dijalozi Pasije u potpunosti na aramejskom (i ponešto na latinskom), dok glumci u sjajnom Apocalyptu govore majanskim jezikom. Iz tih je poriva, kad se već odlučio za glazbu, isprva želio postići što je više moguće autentičnu glazbu.
No, ovdje dolazimo do problema, odnosno, izazova: kako, u glazbenom smislu, autentično prikazati razdoblje od prije dvije tisuće godina? U takvim slučajevima kod filmske glazbe uglavnom se poseže baš za etno i folklornim instrumentarijem. Nekoliko godina prije Pasije, sličnim su se glazbenim jezikom poslužili Hans Zimmer i Lisa Gerrard na Gladijatoru, prvenstveno koristeći vokal, zatim duduk (drveni puhački instrument s vrlo prepoznatljivim zvukom), yangqin (kineski dulcimer, sličan iranskom santuru, žičanom instrumentu koji se svira malim batićima) i tako dalje.
Svime time poslužio se i Jack Lenz u Pasiji, no kako to Gibsonu nije bilo dovoljno, bila je angažirana britanska oskarovka Rachel Portman (u to doba jedna od tek dvije žene koje su ikad dobile Oscara za filmsku glazbu). No, i Portman je morala odustati od projekta. No, ako je spominjanje Rachel Portman za uglazbljivanje Gibsonova filma izazvalo podizanje obrva, idući skladatelj koji je ušao u igru izazvao je i padanje vilica.
John Debney
John Debney nesumnjivo se do tada smatrao vrlo talentiranim skladateljem. Trostruki dobitnik Emmyja s preko stotinu filmskih i televizijskih soundtrackova već na prvu zvuči obećavajuće. No, naslovi tih djela ipak nisu, uglavnom, bili smatrani najvećim holivudskim umjetničkim ostvarenjima. Uglavnom nedjeljne komedije i tinejdžerski horori kao što su Princezini dnevnici, Spy Kids, Snow Dogs, Znam što si radila prošlog ljeta ili Lažljivac obilježili su Debneyja kao ‘brzog skladatelja lakih filmova’, a teško je reći zašto s takvim talentom nije i ranije dospio do umjetnički ozbiljnijih projekata.
John Debney
Uzgred rečeno, možda i najveće iznenađenje u povijesti filmske glazbe bilo je kad je Peter Jackson odabrao Howarda Shorea za svoju gigantsku trilogiju Gospodara prstenova. Shore, koji je do tada radio uglavnom suptilnu, nenametljivu i mračnu glazbu (najčešće za horore i psihološke trilere Jonathana Demmea ili Davida Cronenberga), šokirao je čitavu filmsku industriju i publiku skladavši monumentalno djelo za Jacksonovu trilogiju.
U svakom slučaju, Debney je s Princezinih dnevnika na Pasiju odskočio golemim zamahom. Prvi je to projekt u Debneyjevu profesionalnom životu u kojem se osjetilo posvemašnje kreativno otvaranje. I sâm veliki vjernik, u Pasiji je pronašao način kako komunicirati s najdubljim dijelom sebe ne bi li tako ispoljio glazbu za film.
Sâm album, odnosno, soundtrack filma sadrži nešto-manju-od-standardne brojke od petnaest skladbi (za filmsku je glazbu obično preko dvadeset brojeva). Već od prve skladbe očita je ostvarena Debneyjeva žudnja za stvaranjem ovako nečega. Posve drugačije od njegova dotadašnjeg rada. Skladba Bearing the Cross (druga po redu) nagoviješta veličinu i filma i glazbe svojim posvemašnje epskim prizvukom uz snažne gudače, nekoliko vrsta tradicijskih puhačkih instrumenata i naposljetku zborom od stotinu pjevača te udaraljkama. Bio je to uspješan kontrast etna i visokobudžetne holivudske produkcije. Svaka iduća skladba donosi Debneyjevo istraživanje zvučnih mogućnosti folklornih instrumenata, ali i onih orkestralnih, kao i zbora te ljudskoga glasa. I unatoč tematici filma, ne libi se ni značajnoga korištenja elektroničke glazbe, odnosno, sintesajzera. A zašto i bi? Violine i francuski rogovi su prije dvije tisuće godina bili jednako nezamislivi kao i zvuk Mooga ili Yamahe. A izvrsno su uklopljeni u zvučnu sliku sa svim ostalim instrumentarijem.
Poslije pet izrazito snažnih i epskom veličinom nabijenih skladbi, na redu je mirna, melankolična tužaljka (Song of Complaint pod brojem šest) izvođena na duduku. Deveta skladba pod nazivom Mary Goes to Jesus donosi i romantičarske pasaže gudačkog dijela orkestra koji pomalo podsjećaju i na Johna Williamsa, no, s jasno izraženim Debneyjevim pečatom kojeg nosi kroz čitav soundtrack. Deseta skladba Peaceful But Primitive Procession ponovno uvodi duduk, ali i eteričan glas makedonske vokalistice Tanje Tsarevske koji neodoljivo podsjeća na virtuozan vokal naše Nine Kraljić.
Svoj krajnji umjetnički i izvedbeni zamah Debney ostvaruje u preostalih pet skladbi, u dijelu filma kad započinje Isusovo pribijanje na križ. Crucifixion i osobito Raising the Cross (svakako jedna od najboljih skladbi s albuma) na inovativan način iskorištavaju, odnosno, preoblikuju već prokušanu formu tzv. epske glazbe uz puni potencijal zbora i udaraljki. Predzadnji broj, Jesus is Carried Down predstavlja i nekoliko zanimljivih glazbeno-zvučnih ideja, od kojih je najzamjetnija ona s frazom disonantnoga prizvuka koja poslije gotovo čitavog soundtracka ‘čiste’ glazbe zvuči uznemirujuće, što je i bila namjera s obzirom na scenu koju prati (Sotona se tada izvija i vrišti, pogledom uperenog prema nebu).
I konačno, Resurrection nastavlja (završava) u maniri potpunoga epskog spektakla, glazbom kojom je u jednoj varijanti Debney ‘osvojio’ Gibsona skladavši mu istu za foršpan Pasije.
John Debney
Soundtrack je vrlo zamjetan u filmu, no, suprotno Gibsonovim ranim bojaznima, nimalo ne odskače od narativnog i vizualnog dojma Pasije, ponajviše zbog odlične simbioze zvuka i slike te dovoljno snažnim redateljevim potpisom i kirurški preciznom vizijom koju je imao za ovaj projekt. Nadalje, soundtrack itekako funkcionira i posve samostalno, neovisno o filmu. Ono što je zanimljivo jest da glazba za Pasiju nema ni jednu temu, ni jedan lajtmotiv koji bi bio neka arhitekturna okosnica soundtracka, što je inače najčešći slučaj s glazbom u filmovima; uvijek postoji tema određenog lika, događaja, situacije…
Mišljenja sam da je to bio jedan od načina na koji je Debney htio ostvariti stanovit odmak od vizualnog dojma. Naime, podsvjesno gledajući, publika neće ni u jednom trenutku primijetiti nešto poznato u glazbi dok gleda film, nikada neće pomisliti ‘aha, ovu melodiju smo čuli u prijašnjim scenama’. Iskustvo će uvijek biti novo, snažno, potpireno ionako snažnim vizualnim dijelom filma.
Globalno gledajući, nakon izlaska filma i soundtracka, kritika apsolutno nije nedostajalo. Neki su govorili i da je glazba sramotno (kao i film) manipulativna te samo dio masovne propagande, no činjenica je svakako da je glazba za Pasiju mjesecima bila na vrhovima svjetskih (pa i hrvatskih) top lista najprodavanijih soundtrackova, naposljetku i nominirana za Oscara, a John Debney potvrdio status jednoga od najuspješnijih skladatelja svoje generacije.
Uostalom, osjetljive teme uvijek sa sobom vuku i vojsku kritičara, što smo ovih dana doživjeli i kod našeg J. R. Augusta povodom objavljivanja njegova novog albuma religioznih insinuacija Still Waters, kako su i pisali kolege Igor Jurilj i Bojan Mušćet.
A uskoro možete očekivati i intervju s Johnom Debneyjem, ekskluzivno za portal Glazba.hr!
