Klinika Denisa Kataneca: Kao Zao Kor

Hrabrost gdje drugi mucaju

Nije valjda listopad? Oblačno je, nosim slojeve i preda mnom je novi album Klinike Denisa Kataneca Kao Zao Kor. „Posljednji je dan u rujnu, puštam svjetla da se gase“ ali, čekaj, mačići već kišu iznad jaglaca, možda je ipak proljeće. No ako se zatvorimo u svijet novog izdanja Klinike, nećemo ni čuti ni vidjeti prepoznatljive znakove proljeća: obnovu, preporod, romantiku. Umjesto njih na raspored će doći čišćenje, raspremanje i vrtlarenje, posebno ono unutarnje, bezazleno i kaotično kao ljetno računanje vremena.

Hvaljena Jada Jada objavljena je prije približno tri godine, a u recenziji koju sam tada pisala zabilježila sam da bih voljela da Denis na idućem albumu pjeva sa zborom. I, vidi, vidi, novo poglavlje nosi naziv Kao zao kor. Dakle zbor je tu, samo ne onaj kojemu sam se nadala.

Kao Zao Kor / Foto: Marina Uzelac

Album otvaraju “Ušća“, više fragment atmosfere nego pjesma, ulomak koji moj pogled vuče prema polici na kojoj leži roman Črna mati zemla. Spomen Dunava zvuči kao pogreška. Pjesma je neobičan izbor za tu ključnu poziciju, ali pretpostavimo da nije slučajan. Naime glazba ove četvorke traži strpljivog slušatelja koji je spreman prisluškivati kako pjesme komuniciraju međusobno. U tom smislu “Ušća” su tek pukotina kroz koju ćete ući u Zaljev Denisa Kataneca za čiju je liriku motiv vode vrlo važan. No prave brazde čekaju vas tek na drugoj polovici albuma.

U međuvremenu slušate “Srećko iz zemlje Trećeg svijeta”, istinitu priču i aktualni singl, koji se ne uspijeva odlučiti je li radostan ili tužan, ali grije srca svih ljubitelja životinja. Uz to pjesma je gotovo pa politična jer svojim naslovom propituje paradoks komšiluka koji je, što se birokracije tiče, „treći svijet“. Međutim Denisa geografija u ovom kontekstu očito ne zanima previše pa se na tu udicu ne morate hvatati.

“Srećka” slijedi “Konj”, najavljeni treći singl. Kada nakon pesa dođe drugi simbol odanosti, iskusnim hipohondrima postaje jasno da Kao zao kor nije zatvoren sustav, već izdanje povezano s prijašnjima albumima Jada jada (2020) i Nikta Zorja (2016) te EP-jem Rode (2019). Crv, patkica, kornjača, zec, mačka, roda, niz se nastavlja, a za zaljubljenike u simboliku otvaraju se nove interpretacijske staze. Posredstvom folklora u nas ugrađene asocijacije na konje u srazu su s minimalističkim prikazom poniženja te graciozne i ubojite životinje s kojom se u pjesmi poistovjećuje lirski subjekt.

(Više o Katanecovim prijašnjim projektima pročitajte u Retrospektivi.)

Naslovna pjesma albuma vjerojatno će postati jedan od favorita publike. Više no ostale ona se bavi nečim univerzalnim i, što je još važnije, ima odličan refren te se referira na problematični dječji film o kojem sada nemam vremena pisati. „Ponekad rubne stvari kao zao kor u glavi“ bit će ovogodišnja himna simpozija „Prevelikom analizom do nedjelovanja“.

Logika po kojoj su posložene pjesme nije najjasnija na prvo slušanje. No čudan poredak pjesama zapravo je odličan marketinški trik. Ako kupite digitalni album, možete si ih posložiti kako vama paše. Raspored pjesama ipak uspijeva u razbijanju monotonije albuma ubacujući nakon udarnih i tamnijih brojeva one suptilnije i svjetlije kakav je, primjerice, “Elliott”, još jedna istinita priča s albuma. Osim što imenuje Elliotta Smitha, čije se stvaralaštvo pokazalo vrlo važnim za Denisa, u zvjezdani položaj stavlja jednu stolicu.

Henri Matisse sanjao je o umjetnosti s osobinama dobre stolice, sposobnoj da pruži olakšanje od tjelesnog umora, nalik ovoj iz pjesme. Slike s terapije na stol stavljaju temu muške ranjivosti koja natapa cijeli album. Emotivnost, ranjivost, psihički problemi i društveno uvjetovana očekivanja koja ih remete ili, pak, perpetuiraju njihove nezdrave inačice teme su koje vežu Elliotta i Denisa. U slici „izađem van snažan poput bika“ osim učinka terapije vidimo i simbol viriliteta koji se bori za opstanak. Možda baš u tom grmu leži zec koji objašnjava trajno rastreseni vokal. Prividni uljez u toj muškoj priči je tek pjesma “Ženu”.

Klinika Denisa Kataneca / Foto: Marina Uzelac

Jedan od vrhunaca albuma svakako je pjesma “Đukci” o kojoj nemam potrebu pisati, ali je imam potrebu slušati. Ovdje se introspektivna pukotina širi prema van, a komunikacija se nastavlja. U “Ušćima” smo imali motiv slanog bezdana. Taj me sjetio na “Niktu Zorju” i suzama napunjene tanjure. “Konj” i “Kao zao kor” nastavljaju rat riječima započet u “Klinici”, a u “Đukcima” se slama htijenje, slično kao biće u “Rodama”. Čak i završna pjesma “Pokušaj” evocira stihove starije pjesme: „Uzmi ovo sve, pretvori u osjećaj, da se ne sakriješ od svega i da se razliješ u bijeg ili samo dobar pokušaj“ iz epske “Male snage II”  koja sažima Katanecovu motivaciju za bavljenje glazbom. Tko želi, neka kopa dalje, znam da će još nešto pronaći.

Treću trećinu albuma čine od prije poznate “Vampiri” i “Suncokret” te nove “Zavičaj” i spomenuti “Pokušaj” koji stoji na začelju albuma i pečatira ga krikom. “Zavičaj” je Katanec u promotivnom videu nazvao “Malom snagom II” ovoga albuma. To je još jedna pjesma koja bi se mogla uklopiti na soundtrack filma napravljenog po romanu Kristiana Novaka. U svakom slučaju uzbudljive stvari uglavnom se događaju na razini teksta.

Iako je Klinika stekla pedigre benda koji bi itekako mogao biti popularan, i to primarno zato što je njezin vođa hrabar ondje gdje drugi mucaju, ali kad je u pitanju muzička inventivnost, ovo je jedan korak unaprijed, ali dva unazad. Osim što mu je pružio stabilnost bend nije značajno izmijenio način na koji Denis slaže pjesme. Čak ni Brane Norac, čiji se utjecaj najviše osjeti i koji nesumnjivo razumije glazbu, ne pokazuje zavidno razumijevanje svoga instrumenta.

O tome zašto se Klinika Denisa Kataneca ne uklapa u ambiciozne tokove eksperimentalne nezavisne scene sâm je rekao nešto u Nevidljivima uživo na VIDI. Objasnio je da sve njihove pjesme nastaju na njihovim probama te da se pri snimanju ne mijenjaju. „Dosta bendova danas radi studijsku glazbu, gdje ti napraviš hrpu nekakvih elemenata i jednostavno ne zvuči kao živo svirana glazba,“ zaključio je tom prilikom. Razumijem namjeru, ali ona ne ispravlja dojam da bi intervencije u aranžmane itekako mogle iz ionako potentnih pjesama izvući još više.

U istom intervjuu govorili su i o očekivanjima koje njihova publika ima te kako su, u želji da ih ne iznevjere, namjerno pokušali pobjeći od zvuka prijašnjeg albuma. Uspjeli su u tome, ali zvuk ionako nije bio ono po čemu se prepoznaje njihova kvaliteta. Izvrsna izvedba tih ranjivih tekstova, njihova himničnost, to je ono što vuče slušatelje Klinici. Kao zao kor jest monotonije, mračnije i introspektivnije izdanje, ali sve su njihovoj publici omiljene ovce na broju.

Prva je majstorska upotreba aliteracije, od druge krvare nevidljivi organi, a treća odjekuje poput propuštene prilike i izgubljenog milosrđa. Katanec je jedan od onih opčinjenih ljepotom koji su neprestano svjesni njezine prolaznosti i baš zbog toga tužni. Ta prolivena tuga udica je na koju se lako uloviti. Stoga četvorka svoje stare fanove ovim albumom neće razočarati, a izvjesno je da priča neće stati s njima. Možda će i legitimacija kroz izdavačku kuću Menart Kliniku učiniti neizbježnom sanitetskom formacijom na našoj alter rock sceni.