Leon Brenko: Keep on Moving

Pijanist Leon Brenko pulska je jazz paradigma već gotovo dva desetljeća. Kao glazbenik koji je – većinski lokaliziran na Istru i Kvarner – godinama kalio svoj zanat kroz nebrojene klupske koncerte, jam sessione i ine događaje u životu jednog jazzista, Brenko je 2021. sve to odlučio ispoljiti kroz svoj autorski album prvijenac, From Now On.

Leon Brenko / Foto: INK Pula

Nakon dobre recepcije i kod kritike i kod publike nije trebalo proći mnogo vremena do nastavka njegove autorske priče, pa je tako nedavno za Menart izdao svoje sofomorsko izdanje, pod naslovom Keep on Moving. Kao i što je inače slučaj kod većine domaćih izvođača, Brenko je album snimio u postavi s kojom bilježi dugogodišnje nastupe – na kontrabasu i bas gitari spretni je i nadahnuti Bojan Skočilić, a na bubnjevima jedan od najsvestranijih i najuspješnijih hrvatskih bubnjara, Marko Lazarić.

Prvi album predstavio je stanovite gostujuće izvođače, a neki od njih su se vratili i za drugi; prije svega se ističe gitarist Alen Špada, koji se, osim s nekoliko gitarskih solo dionica, potpisuje i kao koproducent albuma. Brenko se također oboružao tročlanom sekcijom puhača, zastupljenom na polovici snimljenog materijala, a čine je znani pripadnici hrvatske jazz scene: Darko Sedak-Benčić na trubi, Vojkan Jocić na tenor saksofonu i Miron Hauser na trombonu.

Već od prvih taktova uvodne numere – po kojoj album i nosi ime – čujna je latentna prisutnost glazbenika koji su zasigurno utjecali na Brenkov izričaj

Već od prvih taktova uvodne numere – po kojoj album i nosi ime – čujna je latentna prisutnost glazbenika koji su zasigurno utjecali na Brenkov izričaj: od finog, bluzerskog šmeka Oscara Petersona, preko harmonijske kompaktnosti Billa Evansa i ukusno oblikovanoga električnog klavira Georgea Dukea ili Joea Samplea. Kad smo kod Samplea, prva skladba mi na neki način i zvuči kao tajni homage Crusadersima (primjerice, divno bi se uklopila u album Free As the Wind iz 1976.) – osim jednostavne i pamtljive teme, odlikuju je dorečena sola, bez pretjerivanja i isprazne virtuoznosti.

Puhačke su dionice znalački raspisane, no moram primijetiti da mi se sâm zvuk puhača doima vrlo staklen, gotovo metaličan. Siguran sam da su Brenko i Špada to i htjeli, no rezultat je da Sedak-Benčić, Jocić i Hauser na trenutke zvuče kao sintesajzer.

Sofia’s Dance donosi Brenkovu interpretaciju fenomena nepravilnih mjera u jazz izdanjima novijeg datuma. Često se kod današnjih izvođača slojevitost i kompliciranost metra stavlja ispred sâme glazbe, gdje nepravilnost sama sebi postaje svrha, a rezultat su konfuzne i matematičke skladbe u kojima će uživati jedino bubnjari i udaraljkaši, koji hobistički vole „brojati“ različite mjere dok slušaju glazbu. Brenko se, s druge strane, ovdje odlučuje za pristup koji je imao Dave Brubeck, jedan od prvih koji je predstavio ovaj fenomen u jazzu – tema je koherentna, smislena i opravdava izbor sedamosminske metričke konstrukcije.

Naročito se ističe mesnati solo Bojana Skočilića, u kojem još jednom dokazuje zašto je (s razlogom) jedan od najtraženijih kontrabasista na ovim prostorima – itekako ima smisla što mu je Brenko prepustio prvi slobodan prostor nakon teme.

Treća skladba albuma, Soulmates, vraća se premisi s početka – atmosferičan zvuk koji slušatelja momentalno vraća u sedamdesete. Rhodes obojen neizbježnim zvukom phasera donosi glazbenu priču koja bi se mogla svrstati u glazbeni katalog prije spomenutih Crusadersa, no ne bi bila strana ni na koncertu Steely Dana. Tome doprinosi i Špadina gitara, koji je na trenutke George Benson, a čas kasnije Larry Carlton. Brenko se u svom dugom i razigranom pokazuje kao majstor atmosfere, koja je postojana kroz cijelo trajanje.

Tek će Tony’s Place, četvrta numera, slušatelju donijeti maestralnost Marka Lazarića na bubnjevima – kroz britke akcente puhačke sekcije ispaljuje se vatromet dostojan današnjih hipervirtuoza i taba put ka odmjerenom bluesu, gdje do izražaja dolazi Brenko i njegova sigurnost u baratanju blues idejama bez pribjegavanja očitim klišejima. Ističe se i Špada, koji u svom specifičnom distorziranom kontekstu vrlo uvjerljivo prenosi svoju viziju bluesa.

Slično je i s narednom, Mother’s Love, koja u meni povremeno evocira Keitha Jarretta, no ne u mjeri da bi to bilo naporno – upečatljiv je i abruptan atmosferski prijelaz iz beskrajnoga pedalnog akorda u puteni funk s vrlo uigranim Skočilićem i Lazarićem.

Neočekivano je da na albumu, koji veže ritmičnost i dominacija groovea na svim kompozicijama, na mene najveći utisak ostavi jedina koja bi se mogla smatrati anomalijom. Girl With Two Names svakako je najintimnije Brenkovo ostvarenje, što zbog solo klavira, a što zbog vrlo jasnih i osobnih melodijskih ideja koje odolijevaju nužnoj usporedbi s utjecajem nekog velikana. Smatram da ova minijatura, ukrašena vrlo nadahnutom temom, najiskrenije donosi portret Brenka kao umjetnika. Uistinu lijepo!

Girl With Two Names svakako je najintimnije Brenkovo ostvarenje, što zbog solo klavira, a što zbog vrlo jasnih i osobnih melodijskih ideja koje odolijevaju nužnoj usporedbi s utjecajem nekog velikana

Slušajući Heitu još se jednom izlažemo iregularnoj metrici (doduše, gotovo istoj kao Sofia’s Dance) i puhačkoj sekciji, koja ovog puta donosi melodijski materijal više obojen bopom, ali vazda kroz objektiv bluesa. Brenko je i ovdje siguran i precizan, no najveći naglasak ipak dobiva gostujući tenorski solo Vojkana Jocića, koji ovaj modificirani blues začinjava na breckerovski način.

Metropolitana je dobar epilog ovom ostvarenju. Interpolirana zvukovima kakvog talijanskoga željezničkog kolodvora, ova apoteoza užurbanosti i prolaznosti svega kroz vizuru vlaka donosi glazbeni sukus, svojevrsnu rekapitulaciju cijelog albuma – od Brenkova autorskog pečata do Crusadersa i Steely Dana, od funka i bluesa do straight aheada, zaokruženu kvalitetnim puhačkim aranžmanima i atmosferičnim solima Brenka i Špade.

Keep on Moving kao cjelina ne donosi ništa novo na području modernog jazza (jer je ionako sve već rečeno i odsvirano), ali je zato logičan nastavak poetike koju je Brenko načeo svojim prvijencem. Njegova je vizija jasna i zaokružena, a takav je i album – svaki detalj je na svome mjestu, autor cijelo vrijeme suvereno prenosi dijelove svoje estetike, a rezultat i jest vrlo ugodno iskustvo slušanja, koje na trenutke prilazi transcendenciji.

Keep on Moving kao cjelina ne donosi ništa novo na području modernog jazza, ali je zato logičan nastavak poetike koju je Brenko načeo svojim prvijencem – njegova je vizija jasna i zaokružena, a takav je i album