Kad Miki kaže da se ne boji
Miki Nopling - MN za teatar
MN za teatar, autorski album Mikija Noplinga, kolekcija je tema iz kazališnih predstava za koje je pisao glazbu
Album očekivano otvara njegov nastupni singl „Djevojačka pjesma“ koju je otpjevala Mikijeva kći Mika. Riječ je o Mikijevoj viziji etno teme – što je nit koja se dobrim dijelom provlači kroz cijeli album – pa i slijedeća „Balkan Discotheque“ kao plesno podatan brzac ulazi u sve prisutniji žanrovski prostor novi balkanoidnih (u konkretnom slučaju dinaroidnih) etno stilizacija. Neizbježno na tragu pionirskih iskoraka Kriesa.
Već prve dvije skladbe rječito govore o usmjerenosti negdašnjeg „ljutog rockera“ i frontmana Noplinga ne samo prema scenskoj/kazališnoj glazbi već i domaćem odsječku world musica, očitom i u lirskoj mediteranskoj temi „Gastarbajterska bajka“ kao melankolično slikovitom broju. Takva je i „Dobro jutro“ što, naravno, ne čudi zna li se da je Miki i produktivan autor video spotova, ali i već potvrđen producent i „Katica za sve“ u svom studiju. Ta iskustva su bila dragocjena za stvaranje scenske glazbe u kojoj se u istom loncu krčkaju orkestralne dionice, etno-pop melodioznost, uvjetno rečeno „bendovski“ zvuk te tradicijski instrumenti. Posebno su zanimljivi ambijentalni lirski brojevi kao što je „Hoću li ikad voljeti“ s efektnim zvukom grmljavine te, oplemenjena keltskim etom utjecajima i nekim starim Vangelisovim patentima, sjajna „Ljubav i otmica“. Ona bi baš lijepo legla i uz soundtrack svjetskih hit TV serija poput „Outlandera“.
Srodne su im i teme „Rukama i nogama“, „Sijeci“ (s daškom Orijenta), ali i brojevi u kojima sugestivno tekst izgovaraju Anđela Fržop („Iz samoće dolutao“ i „Ti koja imaš nevinije ruke“) i Enes Kišević (u dramatičnoj „Moj križ svejedno gori“). Žanrovski neopterećen te vođen željom da glazbom naglasi/oplemeni scensko događanje, temama poput „Načelnik“ ulazi u svijet „greko mediteranskih“ šlagerskih stilizacija dobro znanih sa Splitskog festivala, a u „Plesu pobjede“ naglašava ratničko tribalni element (s orijentalnim uplivima). „Šarmantno proljeće“ pak citira opatijske šlagerske zvuke naslonjene na „Samo jednom se ljubi“, a „Vještičji ples“ umješno donosi žovijalni gypsy „ravničarski“ šarm. „Zemlja s tisuću otoka“ je prozračna ambijentalna tema raširena u glazbenom sinemaskopu, naprosto idealna za kazalište i film.
Ako bi se mogla povući neka paralela između Noplingovih scenskih glazbenih radova i nekoga s (njegove bivše) rokerske strane na pamet mi najprije pada odličan učinak Nene Belana za kazališnu predstavu „Povratak Filipa Latinowitza“. Jer oba ova albuma zaslužuju – šešir dolje.