Mile Kekin - "Mala"

Mile Kekin, kojega ne trebamo posebno predstavljati, krajem prošle godine objavio je Malu, svoju prvu slikovnicu, odnosno uknjiženu i ilustriranu inačicu prvog singla s njegovog drugog samostalnog albuma, koji priprema s producentom Markom Mrakovčićem.

Cinik u meni ne može se oteti dojmu da je Mala bio ishitreni pokušaj ulaska na uvijek aktivno i unosno dječje tržište, ali nije poželjno da cinik piše osvrte na literaturu namijenjenu, između ostalog, i djeci. Na kraju krajeva riječ je o knjizi čiju poruku autor sažima izrazom „savršenost je, ne samo lažna, nego i dosadna“, pa zašto bi od nje očekivali savršenstvo?

Mala je portret neimenovane male, koja se ne uklapa u ideju skrivenu iza njezinog prvoloptaškog nadimka, a koja je „direktno inspirirana Miletovom desetogodišnjom kćeri“. Da je „bar za glavu kraća, lakše bi našla muža“ i „da k’o mama trpi kakanja,“ mogla bi biti sretna, pjeva i piše Kekin.

Mala živi u međuprostoru, sa brojnim stereotipima i snovima o njihovom pucanju. Takva neprilagođena, nepredvidiva i samoživa lirskom subjektu zadaje glavobolje, ali on joj se ipak obavezuje da će je, takvu kakva jest, loviti, odnosno pokušavati prihvatiti do kraja, do „ruba platna“, živaca i strpljenja. Ovaj opis djevojčice ili mlade žene slavi različitost kao bogatstvo, dok na nju u konačnici odgovara prirodnom, pa i zdravom svadljivošću i reskim sarkazmom.

Malu je vizualno predočio Tomislav Torjanac, nagrađivani ilustrator koji je postao go-to čovjek za slikovnice o autsajderima. Među njima su Andersonovo Ružno pače, Vitezov Antuntun, Zvrkov Grga Čvarak i Urbanov Ludi Škarpa.

Kekinovi stihovi su vizualno potentni, iako je opis male prije svega opis njezinog ponašanja i osobnosti, a ne izgleda. No ovdje počinje moj problem sa slikovnicom. Naime, jedno od pravila pisanja za djecu je da lik o kojem se piše bude tek koju godinu stariji od svog idealnog čitatelja, ali u ovom slučaju nije donesena odluka o tome koliko će godina taj čitatelj imati.

Naravno, pravila su tu da se krše, pogotovo kad je u pitanju poezija, ali vrijedi postaviti pitanje zašto mala nije dijete. Na koricama piše da je knjiga namijenjena djeci i odraslima, neodraslima i odraslima, a mala je prikazana kao buntovna tinejdžerka. Tako je ostavljen dojam da nju, baš kao što je njezina osobnost čini „prevelikom“, njezin izgled čini previše odraslom.

Mala / screenshot

To me navodi na zaključak da je pozadinska poruka slikovnice zapravo želja jednog roditelja da njegovo dijete sporije odrasta, što je zapravo klasična tema dječje književnosti. No jasno je da su „individualnost i različitost“ uigrani marketinški tandem pa samim time i dobar izbor, posebno kad je u pitanju promocija slikovnice starog pankera.

Vezano uz sam likovni prikaz Male, moram primijetiti da je njezin lik, za razliku od ranije spomenutih Torjančevih autsajdera, vrlo jednostavno nacrtan, bez previše detalja. Više je pažnje pridano njezinu pogledu nego ijednoj drugoj sastavnici njezina lika. Ona ne nosi nakit, nema džepove i ništa ne drži u rukama – ona je potpuno slobodna, pod uvjetom da stane u svoju slobodu.

Prikaz je to na koji sam se morala naviknuti. Smatram da je mala u duhu istaknute poruke mogla biti prikazana kao puno neobičnije stvorenje, a listanjem ranijih radova Tomislava Torjanca i laik prepoznaje da je ovdje propuštena prilika za to. Jedini likovni izbor koji me već pri prvom čitanju osvojio bio je taj da Kekinov lik bude unutar slikovnice.

Mala / screenshot

U konačnici, nema sumnje da Kekin zna napisati pjesmu, ali objavivši je kao slikovnicu i glazbeni spot, u režiji Tomislava Fiketa, dao je svojim poklonicima slobodu da biraju njima dražu ili prikladniju formu. Po meni, Malu je pravednije i poštenije smjestiti u glazbenu sferu u kojoj će njezina primarna publika ipak biti odrasli. Smatram da bi djeci namijenjena slikovnica trebala biti tematski, jezično i likovno preciznija, odnosno promišljenija.