Music, Power Relations and Beyond: Critical Positions in Higher Music Education

Christa Brüstle, Lucia di Cecca, Itziar Larrinaga, Mojca Piškor, Eva Saether i
David-Emil Wickström (ur.):
Music, Power Relations and Beyond: Critical Positions in Higher Music Education. Donostia-San Sebastián: Musikene, 2024.

O odnosima moći u mainstream medijima uglavnom se govori u kontekstu globalne politike ili ekonomije. U tom okviru, razumijemo ih kao jasnu linearnu hijerarhiju između jačih i slabijih, manjih i većih. Na nijansiranijim razinama, odnose moći možemo prepoznati i u svim drugim ljudskim i društvenim vezama, pa i onima koji se tiču glazbe i glazbenih društvenih svjetova.

Dapače, autori knjige Music, Power Relations and Beyond nastoje dokučiti što čini upravo visoko glazbeno obrazovanje posebno pogodnim za reproduciranje i održavanje nejednakih odnosa moći i može li se zamisliti njegova budućnost bez nejednakosti. Tim se pitanjem nisu bavili samo u okviru knjige, već i višegodišnjeg projekta. Naime, knjiga je objavljena kao završni rezultat europskog projekta o odnosima moći u visokome glazbenom obrazovanju (PRIhME – Power Relations in Higher Music Education), koji je provodila udruga europskih konzervatorija, akademija i visokih glazbenih škola (AEC – Association Européene des Conservatoires, Academiés et Musikhochschulen).

Projekt i knjiga su pokušaj da se odgovori na brojne izazove s kojima se visoko glazbeno obrazovanje suočava danas, ali i da iskreno i otvoreno razmisli i progovori o svim manjkavostima sustava glazbenog obrazovanja, koji dovode do nepravdi i nejednakosti. S obzirom na to da se modeli učenja u klasičnoj glazbi oslanjaju na generacijski prenošen model majstora i učenika (master–apprentice), reproduciranje nejednakih odnosa moći često se shvaća kao nešto prirodno tom procesu, a moguće zloupotrebe i nepravde koje proizlaze iz tih odnosa ostaju nevidljive i nesvjesne.

Učiteljima je često teško zamisliti drukčije principe prenošenja znanja, jer su i sami bili učeni na isti način, pa iziskuje dodatni trud da način poduke bude temeljen na dijaloškom odnosu između učenika i učitelja ili da se pak metodika glazbenih predmeta prilagodi tako da bude uključiva prema ljudima različitih tjelesnih predispozicija i društvenih pozadina. Već nastojanje da se problem prepozna i na njega ukaže – kako argumentiraju neki od priloga u knjizi – važan je dio rješenja. Zato su mnogi od priloga u knjizi posvećeni pažljivom detektiranju i raskrinkavanju problema te ukazivanju na njihovu moguću štetnost po obrazovni proces, uključujući uspjeh, ali i zdravlje studenata.

Pokušaj da se iskreno i otvoreno razmisli te progovori o svim manjkavostima sustava glazbenog obrazovanja, koji dovode do nepravdi i nejednakosti

Polazeći od postojeće literature, vlastita iskustva rada u visokome glazbenom obrazovanju te novih istraživanja – koja su neki od autora i sami provodili – knjiga poziva sve uključene na odgovoran i angažiran pedagoški pristup koji cilja dalje od glazbene umjetnosti, na izgradnju boljeg i pravednijeg društva.

Knjiga je koncipirana u četiri velika tematska poglavlja: o odnosima moći u visokome glazbenom obrazovanju općenito; rodu i seksualnosti u glazbenom obrazovanju; politikama jednakosti, raznolikosti i inkluzije (EDI); te poticaju na odmak od razmišljanja prema akciji. Tim poglavljima pridruženo je i peto na temu povezanosti glazbene pedagogije s ekologijom i održivosti.

Uz uobičajenu podjelu na tematska poglavlja, knjiga istovremeno nudi i drugačiju strukturu. Svako od poglavlja osim uredničkog uvodnika sastoji se od još tri vrste tekstova: pojmovnika, studija slučaja i radova stručnjaka. U pojmovniku urednik uvidom u dosadašnja istraživanja objašnjava ključne riječi, od kojih neke nemaju adekvatan prijevod na hrvatski, a to su: moć, nasilje, kanon, rod i glazba, seksualnost i glazba, gender mainstreaming, društvena pravda, ableism, povlaštenost, glazbeni treći prostor (thirdspace), aktivizam prema primjeni politika (policy activism) i institucijske promjene.

Drugi tip teksta, studije slučaja, oprimjeruju probleme koji su prethodno teorijski objašnjeni, poput pozitivnih ili iskustva studenata s različitim pedagoškim pristupima, slučajeva diskriminacije u različitim glazbenim svjetovima (poput jazza ili vojnih orkestara), primjeri hijerarhija među glazbama i glazbenim stručnjacima iz različitih glazbenih područja poput onih koji se bave tradicijskim glazbama u odnosu na one s područja europske klasične glazbe, prakse rada u ansamblima koji potiču raznolikost, bilo onu kulturnu ili pak neurodivergentnost, i tako dalje.

Studije slučaja oprimjeruju probleme poput pozitivnih ili iskustva studenata s različitim pedagoškim pristupima te slučajeva diskriminacije u različitim glazbenim svjetovima

U radovima stručnjaka (expert paper) pozvani su priznati znanstvenici i stručnjaci koji adresiraju teme knjige na nešto razrađeniji i produbljeniji način. Svako od potpoglavlja knjige može se čitati zasebno, bez obaveze da se strukturom knjige sukcesivno prolazi, a dužinom je takvo da se može pročitati u 15-20 minuta. Taj model potiče na čitanje i olakšava čitatelju organizaciju vremena u kojoj je moguće uvijek pronaći malo vremena za čitanje.

Zbog velike raznolikosti i razlomljenosti koja ide ususret čitatelju, teško je izdvojiti najvažnije pouke i najzanimljivije dijelove knjige. U sredini u kojoj se teško i bez puno interesa progovara o problemima nejednakosti u umjetnostima i visokom obrazovanju kakva je hrvatska (a o čemu svjedoči i prethodni nedostatak adekvatnih riječi), svaki dio knjige je fascinantan i poučan.

Hrvatski bi glazbeni pedagozi mogli profitirati od osvještavanja već temeljnih pojmova i pojava koje se unutar organizacije AEC smatraju općepoznatima

Među rijetkima u Hrvatskoj, ovim temama se bavila etnomuzikologinja Mojca Piškor kao jedna od urednica knjige, te autorica nekih od poglavlja, koja je nažalost (premda i znakovito), u međuvremenu napustila rad u visokome glazbenom obrazovanju. Hrvatski bi glazbeni pedagozi mogli profitirati od osvještavanja već temeljnih pojmova i pojava koje se unutar organizacije AEC smatraju općepoznatima. Takav je primjer pojma „skrivenog kurikuluma“ kojim se, osim gradiva predviđenog nastavnim planom i programom, prenosi i cijeli niz pretpostavki i naslijeđeni sustav vrijednosti, koji nije uvijek svjestan, ali može priječiti uključivanje određenih skupina ljudi u sustav glazbenog obrazovanja.

To su, primjerice, stereotipi o tome koje instrumente mogu ili ne mogu svirati žene, koje fizičke predispozicije treba imati glazbenik, klasne distinkcije koje klasična glazba reproducira kroz obrasce ponašanja, odijevanja, mreža poznanstava i tako dalje. Zbog toga, a i brojnih drugih razloga, trebao bi je pročitati svatko tko radi u sustavu glazbenog obrazovanja, ne samo visokog, jer se mnogi od problema i predrasuda grade puno prije ulaska glazbenika u stupanj visokog obrazovanja.

Knjiga je za sve zainteresirane dostupna u slobodnom pristupu: https://musikene.eus/wp-content/uploads/2024/11/MUSIC-POWER-RELATIONS-AND-BEYOND.pdf