panakota: Bića

panakota je novi umjetnički projekt koji pleše po uvriježenim poimanjima kantautorstva, ambijentalne glazbe, elektronike i popa. Iza imena stoje Duga Bavoljak i Mirna Čupić, a producent im je Nikola Krgović (N/OBE). EP Bića je njihovo prvo izdanje.

Oko petnaeste minute prvog EP-ja panakote, gotovo pred sam kraj, dogodi se nešto magično. U drugoj polovici zadnje stvari, pod nazivom ”Strijelac”, valovi guste ambijentalne izmaglice i odsječnih perkusija na trenutak se razmaknu – osjećaj je kao kad oblaci nestanu i iza njih se vidi čisto noćno nebo – prije nego što uzbudljivi sintić dovede pjesmu do zadnjeg (i novog) refrena. Dok se, međutim, ovo događa, čini vam se kao da se nebo pred vama otvara i kao da vas nešto vuče prema njemu, doimajući se kao da bi pjesma mogla otići u barem tisuću različitih smjerova. Ovo je bitan trenutak kojem ćemo se vratiti, ali zasad je dovoljno reći da dosta adekvatno opisuje iskustvo slušanja ovog benda.

EP pod nazivom Bića prvo je, dakle, veće izdanje glazbenog projekta Duge Bavoljak i Mirne Čupić te Nikole Krgovića (na našoj klupskoj sceni poznatijeg kao N/OBE) na produkcijskoj strani. Riječ je o kratkom ostvarenju od četiri pjesme nazvane po znakovima zodijaka. Usprkos kratkoći, ove se pjesme ne bi baš dalo okarakterizirati kao jednostavne niti je zvuk panakote lako usporediti s drugim glazbenicima na našoj sceni. Imaju nešto klasičnog kantautorstva, prominentne instrumente, ali uglavnom prevladavaju elementi art popa i ambijentalne elektronike.

Pjesme su im guste, sanjive, medene i bogate, kombiniraju organske zvukove saksofona, trube i akustične gitare s elektroničkom produkcijom i zvučnim efektima. Možda najbliža glazbena referenca bila bi Cassandra Jenkins i njezin fenomenalni indie ambijentalni uradak iz 2021., album An Overview on Phenomenal Nature, koji se na sličan način bavi malim, svakodnevnim mitologijama kroz kombinaciju akustike i elektronike, kao i topliji klasici ambijentalne glazbe (Teen Daze, Hammock, Chihei Hatakeyama). Zvuk panakote odveć je kićen da bi se mogao utrpati u okvire tipičnog kantautorstva, ali i odviše živahan da bi ga se moglo okarakterizirati kao tipičnu ambijentalnu glazbu. To uvelike duguje Nikolinoj produkciji. Nikola je već godinama poznat na hrvatskoj klupskoj sceni kao dio glazbenog kolektiva Volta, a njegov istančan ukus i istraživački pristup produkciji jedan je od bitnih faktora zašto glazba panakote zvuči toliko živo i intrigantno.

Duo panakota / press

Duga i Mirna već dugo zajedno stvaraju glazbu. Započele su u jazz bandu Gungula koji je udario temelje ovome što sad rade, a trenutno surađuju na dva odvojena projekta, Kaleido i panakota. Kad govore o svojoj glazbenoj viziji, naglašavaju jasne razlike ne samo u zvuku nego i u procesu umjetničkog stvaranja između dvaju projekata. „Muzika Kaleida nastaje u trenutku, unutar benda, često je vezana uz specifičan događaj ili emociju o kojoj se piše. panakota se, s druge strane, više bavi konceptima, nastaje u nekom međuprostoru naše suradnje i u različitim etapama“, govori nam Mirna. „panakota nastaje kao kombinacija toga što svi troje slušamo različitu glazbu: Duga sluša puno art popa i ambijentalne glazbe, Nikola eksperimentalnu elektroniku, a ja najviše gitaristički orijentirane bendovske majmunarije“, duhovito dodaje.

U glazbi panakote ipak nema puno ‘bendovskih majmunarija’ – čak ni puno nečega što bi se nazvalo bendovskim zvukom. Za Mirnu i Dugu koje su navikle nastupati upravo u ovakvom kontekstu, zvuk je panakote stvarno značio pomicanje osobnih i kreativnih granica, posebno kod koncipiranja javnih nastupa. „Budući da Mirna i ja dolazimo iz bendovske pozadine, još smo u procesu pronalaska kakvu live izvedbu želimo s ovom glazbom“, tvrdi Duga. Kroz smijeh dodaje da se i sama suočila s frustrirajućim aspektima glazbene produkcije kad se okušala u radu na Abletonu, crtajući prve kosture pjesama koje bi prvo slala Mirni na back vokale i gitare, a potom Nikoli na produkcijske dodatke. Tako je tijekom stvaranja cijela trojka bila angažirana te su stalno jedni drugima slali nove verzije pjesama, sve dok ne bi nastala završna verzija kao rezultat kompromisa i različitih glazbenih senzibiliteta.

I to je svakako jedna od prvih stvari koja upada u uho tijekom slušanja ovog EP-ja: produkcija je fantastična, vrlo ispolirana, prepuna detalja, sitnih zvukova i interesantnih dodataka, u svakom se trenu nešto događa, ali ni u jednom se trenu ne doima neuredno. Tekstovi u puno slučajeva ne ukazuju na sebe nego se u potpunosti spajaju s glazbenom podlogom, što funkcionira besprijekorno. Njihova jednostavnost (koja je i dalje izrazito estetizirana i ispolirana) zvuči gotovo ezoterično dok se utapaju u sanjivim i slojevitim instrumentalima ovog EP-ja. U jednom trenu prve trake, ”Vodenjak”, dogodi se prijelaz u recitirani dio o ulozi vodenjaka u ekosustavu koji zvuči kao da je netko iskopao stari dokumentarac na VHS-u te odlučio interpolirati jedan dio naracije Đele Hadžiselimovića u pjesmu. Duga otkriva da je posrijedi zapravo Nikolin glas, ali i da je to upravo osjećaj koji su htjeli postići. Ovako je EP-ju dân bitan element humora i lakoće, toliko nužan za zvučne pejzaže koji više zazivaju atmosferu i teksturu nego linearnost.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli panakota (@pana_k0ta)

Zašto baš ova četiri znaka zodijaka i što s ostalima? „Sve je počelo s ”Bikom”, koji je bio interna zezancija povodom naših rođendana“, prisjećaju se Mirna i Duga. Objašnjavaju kako nisu imale cilj opjevati cijeli zodijak, nego više prikazati različite elementarne energije kroz ove četiri pjesme. „Birali smo znakove s kojima smo intimno najbliži, s kojima smo se mogli poistovjetiti, i koje smo mogli prikazati kroz glazbu. Pristupili smo im kao da su neka mitska bića od kojih svako ima vlastiti karakter i priču – tako je došlo i do naziva EP-ja“, zaključuju. ”Bik” je od svih četiriju znakova onaj koji je najzornije prikazan kroz svoju glazbenu pozadinu: bubnjevi zazivaju hip-hop i trap s gotovo prizemljujućim učinkom, a njihov kontrast sa senzualno filtriranim vokalima te gotovo elegičnim brass aranžmanom vrlo je upečatljiva baza ove izvrsne singlice. Kao i zodijački bik, ona ne žuri, nego se odmotava, mameći vas u svoj svijet.

Iako tvrde da je ovim EP-jem zaključena njihova mala astrološka saga, panakota se u njoj snalazi toliko dobro da je teško ne maštati o albumu koji uključuje ove četiri pjesme unutar cijelog zodijačkog ciklusa. Prozračnost i eklektičnost ”Vodenjaka” pretače se u hipnotičnu ”Ribu”, koja svake sekunde postaje sve slojevitija i bogatija, sve dok se ne pretvori u ocean instrumenata, harmonijâ i zanimljivih zvukovnih dodataka. ”Riba” bi komotno mogla parirati najboljim stvarima sa zadnjeg albuma Julianne Barwick, ali i poslužiti kao izvrsno finale hipotetskog albuma o zodijaku. I ovdje je možda jedina konkretna mala zamjerka EP-ju – redoslijed pjesama. Dugi intro ”Bika” bio bi savršen za otvaranje EP-ja (kao što je bio i odličan uvod u cijeli projekt), dok bi ga ”Riba” vrlo prigodno zatvorila. Naravno, odluka da se pak završi na najboljoj pjesmi, ”Strijelcu”, u potpunosti je razumljiva, iako njezin uzbudljiv kraj dodatno naglašava kratkoću EP-ja. Jer pjesme panakote pravi su dragulji, i lako ih je zamisliti kako u nekom drugom društvenom kontekstu oduševljavaju redakciju Pitchforka ili Stereoguma, kako pune male indie koncertne dvorane i dobivaju adekvatne uvjete za stvaranje i formiranje publike. Šteta je što je hrvatska glazbena industrija toliko mučna i nezahvalna prema novim izvođačima (posebno onima koji su ovoliko originalni i osvježavajući) te sustavno otežava i odužuje proces izbacivanja nove glazbe. Veliki kulturni fokus na singlice – a istovremeno dodjeljivanje službenih nagrada isključivo izvođačima s albumima – pogoduje samo već etabliranim izvođačima, dok novima otežava probitak. Mnogi mladi izvođači tako neće dobiti značajnu pažnju dok ne budu imali već nekoliko snimljenih uradaka iza sebe, a ni put do njih nije lagan. To nipošto nije problem panakote, nego problem naše glazbene i glazbenokritičke stvarnosti, i zato je toliko i bitno otvarati prostore gdje će se za ovakve glazbene projekte moći čuti. Za tolike ćemo mlade glazbenike reći da obećavaju, a istovremeno imamo bend koji ne samo da obećava, nego punokrvno daje, ovdje i sada.

Duo panakota / press

Da se vratimo na svemirski sintić iz ”Strijelca” koji ovaj album privodi kraju. Kad ga čujete prvi put, ne znate kamo vodi. On je mogao ”Strijelca” pretvoriti u desetominutni ambijentalni komad, kao i u house bombu za plesne podije. ”Strijelac” dolazi do razigranog drugog refrena s istaknutim perkusijama i jednostavnog zaključka da život je treptaj oka, trebam ih dva. Poanta nije u tome što pjesma nije postala, jer ovo što jest i više je nego dovoljno. Poanta je da je panakota uspjela u ovom prijelazu pokazati ljepotu prolaznosti, ljepotu tih teško uhvatljivih trenutaka čiste avanture i kretanja, ljepotu neizvjesnosti i znatiželje oko toga gdje ćemo biti u idućem trenu – vrlo specifičnu ljepotu za svako slušateljsko iskustvo. Riječ je o trenutku u kojem postanete svjesni da niste samo pasivni slušatelj, nego ste na glazbenom putovanju, uzbuđeni oko toga što slijedi. I u tom trenutku, s tom mišlju, završi ovaj EP, pokazujući da su mogućnosti panakote puno veće nego svi prekrasni zvukovi koje su oslikali na svojemu debitantskom ostvarenju. Ostatak je na nama kao slušateljima i tome koliko volimo slatko – neki će možda biti siti i nakon ova četiri bogata zalogaja, ali brojni će već početi sanjariti o još jednoj porciji.