Parni valjak - Kažu pčele umiru...

Bojan Mušćet

Kažu pčele umiru… je 18. studijski album Parnog valjka

U vremenima kad singlovi eksplodiraju na streaming platformama poput vatrometa koji brzo ugasne, Parni valjak vratio se s novim albumom koji nije samo kolekcija pjesama već duboko, introspektivno putovanje

Parni valjak / Foto: Matej Grgić

Kao i u slučaju posljednjega studijskog albuma Vrijeme iz 2018. Parni valjak se i u slučaju aktualnog ostvarenja Kažu pčele umiru… priklonio recentnoj diskografskoj praksi: izbacivao bi singl po singl, pa kad ih se nakupilo osam, objavio bi se album s još nekoliko pjesama (koje će vjerojatno također postati singlovi).

No, razlika između ova dva albuma je krucijalna: na albumu Vrijeme glavni vokal bio je utemeljitelj benda Aki Rahimovski, a sada je za mikrofonom Igor Drvenkar. Umnogome je poznato kako je ta tranzicija prošla, a nakon osam singlova sasvim je izvjesno kako funkcionira i zvuči Parni valjak 2.0. Promjena pjevača nije bila samo tehnička operacija, nego duboko emotivni proces uspomene i obnove. U svom suštinskom promišljanju, album s Drvenkarom u vokalnim, ali i gitarističkim ulogama nije samo nastavak dugogodišnje bogate karijere Parnog valjka, nego i svojevrsni most između prošlosti i budućnosti.

Husein Hasanefendić Hus nije prilagođavao skladbe Drvenkarovom vokalu; lako možemo zamisliti kako ih Aki izvodi. No, drukčiji glazbeni amalgam u kojem se osjeti Husova skladateljska rafiniranost zacijelo je osvježila, pa čak i reinkarnirala Parni valjak.

Ovo nije samo nastavak njihove karijere – to je manifest zrelosti (dakako, Parni valjak je pravi izbor za ispisivanje takvog maifesta), gdje Hus i bend preispituju teme ljubavi, gubitka i egzistencijalne krize u svijetu koji se mijenja brže nego što možemo pratiti.

Parni valjak, bend koji je oblikovao hrvatski rock još od 1975., kad su se izdvojili iz Grupe 220, generacijama je predstavljao više od samo glazbe. Njihovi albumi kao što su Vruće igre (1980.) ili Buđenje (1993.) obilježili su ex-Yu i hrvatsku diskografiju. Sad, u 2025., kad bend prelazi pedeset godina postojanja, ponavljamo gradivo, ali na drukčiji način: Husov je autorski potpis neupitan – tekstovi su poetski, ali oštri, glazba miješa klasični rock s modernim produkcijskim elementima, a Drvenkarov vokal dodaje svježinu. Premda se standardno bavi žalom za propuštenim, album nije konceptualan u klasičnom smislu. Ipak, tematski je povezan: svaka pjesma je korak na putu od individualne pobune prema kolektivnoj introspekciji, od mraka do svjetla, od gubitka do ponovnog rođenja. I natrag.

Parni valjak

Pritom floskularno valja priznati da Hus skladateljski stari poput vina: u diskografiji Parnog valjka nema puno albuma čije pjesme su ili potencijalni ili definirani hitovi. On je i dokaz da se skladateljski pregaoci poput njega ne troše vremenom – oni se obnavljaju, inspirirajući nove generacije da vide rock kao alat za razumijevanje svijeta.

Na albumu su uistinu sve skladbe hitovi koji definiraju mainstream rock, od uvodne “Moja glava, moja pravila” (koja u dijelovima podsjeća na “Boulevard of Broken Dreams” Green Daya, ali poznato je kako velikim skladateljima ponekad dolaze iste zamisli, i bez umjetne inteligencije) do zaključne “Kud idemo mi” sastavljene od dva aranžmana koji bi zasebno mogli biti uspješnice – akustični dio kao napitnica, čak i božićna pjesma, a rockerski kao standardan himnički iskorak.

Uostalom, u svijetu gdje se rock često reducira na trenutne hitove i algoritamske playliste, Parni valjak ostaje bastion autentičnosti, a skladateljski doprinos Huseina Hasanefendića Husa – ključan je za tu neovisnost. Bendov instrumentalni doprinos, od preciznih harmonija do dinamičkih promjena, osigurava da album zvuči zaokruženo u svakoj pjesmi, ali i kao cjelina. Svaki član dodaje boju, od ritam-sekcije koja drži temelj do pratećih glasova Tine Kresnik i Ane Kabalin, koje daju specifičnu aromu pojedinim skladbama.

Premda je jedan od boljih u karijeri Parnog valjka, ovaj album nije savršen – neki singlovi su jači od drugih, a produkcija Marijana Brkića Brka ponekad je previše ispolirana. No, njegova je snaga u nečem drugome. Album Kažu pčele umiru… je jedna od ključnih prekretnica benda koja je pokazala da je Valjak i dalje relevantan na hrvatskoj glazbenoj sceni: ne samo kao nostalgična legenda, nego i kao bend koji svoje mjesto osvaja novim generacijama slušatelja i to kroz zvuk koji je prepoznatljiv i originalan.

Album Kažu pčele umiru… (hm, možda se nisu uspjele iskobeljati iz žlice čaja) zadržava Valjkovu autentičnost i inspiraciju, uspješno gurajući bend u drugu polovicu stoljeća djelovanja, što je nakon smrti Akija Rahimovskog bilo nezamislivo.

Traži li se razlog zašto rock služi za ugodno starenje, a istodobno i kao juvenilno pogonsko gorivo, 18. studijski album Parnog valjka ponudit će rješenje: na njemu su svi sastojci složeni u gotovo idealnom omjeru.