Pool House - Pool House

Album je jednako namijenjen ležaljkama i trajektima koliko i kaučima i mirnim kućnim večerima

Tri četvrtine kvarteta Pool House, čiji je istoimeni debitantski album najugodnija diskografska premijera domaće nezavisne scene barem nekoliko posljednjih sezona, kao i jednu od njegovih pjesama, bit će lako prepoznati svakome tko je malo ozbiljnije pratio zbivanja zagrebačkog undergrounda 21. stoljeća.

Klavijaturist Vladimir Basić, basist Denis Brčić i gitarist Vatroslav Miloš sredinom su njegova prvog desetljeća blago americaniziranim i vrlo zanimljivim indie rockom svojeg benda Casual Elvis sanjarima u prvim koncertnim redovima i poklonicima žanra, ako već ne obećali, a onda dali naslutiti mogućnost doplovljavanja blizu interesa srednje struje i njezine publike. U tim su vremenima poneki od nas još znali upražnjavati zabludu da pjevanje na engleskome nije prevelika prepreka dosezanju osjetnije vidljivosti, no taj jezični automatski signal čudne muzike ipak nije bio jedini razlog neispunjenja potencijala benda.

Određenu razbarušenost u pristupu konceptu, sviranju i studiju desetak su godina kasnije, dakle sredinom desetih, itekako pročistili te napokon snimili zaokruženije i promišljenije albume, čije su zastave čvrsto zabodene na vrhu ljepote hrvatskog indie rocka. Samo što su to napravili u dva različita, ali i dalje prijateljska i surađujuća benda. Vatrini Benchwarmers praskavim su pjesmama jedinog im albuma Define Success zagrijali klupu smještenu na pola puta od Superchunk do The Weakerthans, te srca takvom zvuku sklonih slušatelja, iako se njihova definicija uspjeha i dalje primjetno razlikovala od rječničke. Basini i Denisovi (The) Lesser Men su se kroz svoja tri albuma i EP projekta (The) Better Girls odvažili na sve kompleksnije i hermetičnije ekspedicije, no barem je nastupni Vacation Freeze tematski i ugođajno nepogrešivo označavao koordinate velikog dijela podžanra koji sam tada bio nazvao Adult Disoriented Rock. Na terminološkoj dovitljivosti i preciznosti zahvalni trebamo biti tajanstvenome Mladom Vladi, paradoksalno starom suradniku ekipe iz Pool House, od naziva albuma čijih sam ga The Moody Brooders s dopuštenjem preuzeo.

Smirenje srednjih godina

Svi su ti dezorijentirani rokeri (a uz njih još i Go No Go, ESC Life, Sleepyheads…) bili odrasli, a da se nisu odrekli svojeg prava da ne odrastu te su poletnošću navedenih bendova vehementno pečatirali da su tridesete nove dvadesete. Višegodišnje zatišje oba tabora je, međutim, tijekom tekućeg desetljeća signaliziralo da su svoje smirenje, fokus i koncentraciju pronašli izvan muzike. Ili barem bez potrebe za njezinom ekstrovertiranom komponentom. Na svoju vjerojatnu sreću, ali zato i na nesreću fanova, koje je stoga morala obradovati glasina otprije otprilike dvije godine da se ta tišina dva tabora prvo spojila u intrigantnu tišinu jednoga tabora, zajedničkog, a zatim i u nedefinirano pucketanje i šuškanje kroz koje su se naposljetku izdajnički počele nazirati i neke nove, dugačke kompozicije. Nakon nekoliko poluprivatnih koncerata na kojima su ih prilike čuti imali privilegirani prijatelji i uzvanici, njih sedam sada čini vinilno i digitalno objavljen album Pool House, koji će i ostalim zainteresiranima dokazati da njihovo postojanje nije izmaštano u slatkom bunilu kakvoga pospanog popodneva, iako takvoj aktivnosti u potpunosti pristaje.

Pretpostavka o napuštanju muzike tako se očito pokazala promašenom, ali naslućeno se smirenje srednjih godina doista probilo u prvi plan, ne ostavljajući previše prostora za vjekovnog mu suparnika, krizu istog uzrasta. Ovaj album tješi i opušta ambijentalnim popom s granice sna i jave, iz onog stanja kada osobu prene nagli prestanak dotad prisutnih zvukova prirode i tehnike, ali i sugestivnim pjesmama o važnosti prioritiziranja onoga što pokatkad uzimamo zdravo za gotovo. „What if this, if this is it? What if there was nothing else? And if that’s true, you’re the one to pull me through“, odmah u uvodnoj „Roadkill“ naizmjence pjevaju Vatro i Baso, kako to čine i u ostatku albuma, negdje duetirajući, drugdje izmjenjujući uloge glavnog i pratećeg vokala. Mogući hitić „Adriatic Coast Highway“ oda je ugodnoj dosadi knjiga, šuštanja drveća i krckanja milujućih ploča, kolekciju kakvih ova nedvojbeno smije, a možda i mora dopuniti, a činjenica da i najkraća „Street Retreats“ traje skoro pet minuta zahtijeva ničim opterećeno prepuštanje cijelom albumu. Isplatit će se.

Revitaliziranje Casual Elvis, odnosno barem imena tog benda, vjerojatno nije bilo ni najmanje razmatrano, ne samo zbog prilično različitog zvuka Pool House nego i zbog priključivanja sasvim novog četvrtog člana Tomislava Škarice. Njegov je programerski, snimateljski i producentski rad bend koji ionako nije imao bubnjara do kraja usmjerio prema sofisticiranijim panoramama popa za odrasle na tragu Destroyera ili čak i The Blue Nile, koje s mjerom uljepšavaju gostujući pasaži klarineta Vice Demiana de Orlanda (kakvo ime!) i fagota Lane Juranić. U sveukupnoj zvučnoj slici definitivno nije teško uočiti odbljeske nježne njemačke indietronice starih zagrebačkih gostiju The Notwist i Lali Puna, ali ni opskurnog post-popa domaćih neprežaljenih majstora kao što su Galax 54 ili Kukuriku Street. Osobno sam Pool House posljednjih mjeseci najčešće koristio kao zamjenu, bolje rečeno terapijskog partnera Perils From The Sea Marka Kozeleka i Jimmyja LaVallea, jednog od najdražih mi albuma uopće.

Skok u vlastite misli

U strpljivom odmotavanju pjesama uglavnom nema potrebe za klasičnim ponavljajućim refrenima, ali se zato većina njih prema kraju okruni frazom koja služi kao njihova primarna udica. Uz spomenute, najupečatljivija je ona iz na početku teksta najavljene „Some Late Nite“. Novi zvuk novog benda jest logično opravdao i njegovo novo ime, ali zato su Denis, Baso i Vatro dva desetljeća vremenske razlike premostili uvrštavanjem divne stare pjesme iz dana Casual Elvis u sadašnji repertoar. Njezini se stihovi „They’re in prisons playing checkers with the warden, some late nite digging with a tea spoon to the border“ – posveta Iskupljenju u Shawshanku? – nameću kao najbolja oklada za singalong na nekome budućem koncertu grupe. Prvi je na rasporedu promocija u petak 25. rujna u dvorištu zagrebačkog Jedinstva.

Raskorak ljetne fotografije s naslovnice i unutarnjih fotki toplo odjevenih članova benda u istome onom dvorištu u kojem je legendarni pesek Kolja snimljen za naslovnicu Define Success objašnjava i donekle ljuljajuću atmosferu albuma koji se mene ponajviše doima kao namijenjen horizontalama netom dovršenih godišnjih odmora, ali koji me svejedno povremeno iznenadi ugrizima zubatog sunca.
Jednako je namijenjen ležaljkama i trajektima koliko i kaučima i mirnim kućnim večerima, koji su svi u prekrasnoj „Head Over Achilles“ ili pomalo nesigurnoj „Coronation Of Lana P., a ponajviše u meditaciji šesnaestominutnog finala „Palindrome Convert“, dobili savršenu muzičku pratnju. Pool House jest bend koji si je ime nadjenuo prema stvarnoj kućici u stvarnome vrtu u kojem stvarnog bazena zapravo nema, te je u njoj onda i snimio svoj nastupni album, ali taj album slušateljev skok u vlastite misli čini jednako ljekovitim kao što je inače skok u privatni bazen.