Portopop: Ubojica žanra i nacrt zvuka generacije

Porto Morto više nisu zagrebačka glazbena nada nego hrvatski glazbeni imperativ. Čovjek bi pomislio da je osmorka hiperproduktivna kada u pola desetljeća izbaci tri albuma, ali svako od djela nastajalo je godinama. Debitiravši 2016. s eponimnim su izdanjem dečki proizašli iz kolektiva JeboTon tumarali bespućima prošlosti, ali svejedno obećavali nešto zbog čega im je vrijedilo dati pažnju. Predpandemske 2019. položili su najveći test – zasjeniti prvijenac artističkim Portofonom kojim su usmjerili i svoju vizualnu estetiku, ali Portopop je album koji ide na potvrdu javnom bilježniku.

Najavljen singlovima “Čekam ih“, “Vrijeme je za čilanje” i “Fatamorgana” album je najavio i sasvim novu eru benda s nerazdvojivom vizualnom komponentom od glazbene, a od benda napravio House of Porto.

“Mi uopće ne možemo odrediti žanr”

Nakon revivala popa i rocka osamdesetih, zaboravite na sve što ste čuli od Porta Morta. Zvuk trećeg izdanja od devet pjesama i pet intermezza seže od trapa, psihodelije, popa, trancea, kraut rocka jazza do diska. Kako se osjećate kada to pročitate? Uznemiruje li vas? Da? Odlično. Portopop je uznemirujuće izdanje svojom estetiziranom shizofrenošću i koherentnom nekonzistentnošću. Muzička zrelost kolektiva, kao i njihova čujna simbioza čvrsto sve drže u cjelini i još pritom uspijevaju hipnotizirati slušatelja. I iako ovo nije album gdje će svatko naći nešto za sebe, čak i uhu željnom stroge forme neće biti dosadno.

Možda zbog svih ‘uskršnjih jaja’ skrivenih u instrumentalnim suptilnostima koje će odjekivati lumenima Kendricka Lamara, Childisha Gambina i ponajviše Tylera, The Creatora. Ako je išta legitimno tražiti u zvuku Portopopa, onda je to posezanje za konceptualnim i eksperimentalnim hip hopom koji je nadrastao žanr. Sve je u službi groovea i ritma.

Gdje leži ubojitost Portopopa? U neslaganju bezbrižnosti zvuka i nimalo trivijalnoj i prpošnoj lirici.

Najritmičnija subverzija hrvatske glazbene produkcije trenutačno dat će zlobnicima puno posla, a rasplesati neopterećene etiketama. Štoviše, svima željnima ladičarenja bend je usred albuma olakšao posao metahumornim manifestom preuzetim direktno iz Ministarstva muzike:

„Mi smo poslušali Portopop. Dakle, mi uopće ne možemo odrediti žanr.

Ne znamo gdje da vas upišemo. Samo smo vam htjeli javiti da to nije moguće“.

Petnaestosekundni prekid programa više je od pukog intermezza u težnji za konačnim prestankom ladičarskih pobuda strogih formalista kojima nedostaje spontanosti kakvih je frekvencija Portopop. U jednom od pet kratkih intermezza naslova Deda distorziranim vokalom sarkastično redefiniraju poglede na žanr spram popularnosti kao općeprihvaćenosti.

O čemu oni?

Bend se lirski maestralno rješava uobičajenih simptoma bendova utabane etike i estetike pa trećim albumom godinama odmaknutim od prvijenca Porto Morto djeluje kohezivnije. Možda me duh vremena potiče na učitavanje upravo njega u stihoklepstvo Roka Crnića i Hrvoja Klemenčića, ali Portopop je psihodelično lirsko sučeljavanje sa shizofrenim postavkama kužnog svijeta.

Tekstopisci benda tako ironijski govore o sputanosti kretanja i provođenja “Ljeta u gradu” gdje ni nema previše novca pa djevojke vode na odmor u devetom i to na “Kaučsurfing“. Dezorijentirano tumaranje u prostoru pod nepobitnom kontrolom uzrokuje “Fatamorganu” dok se vrtimo u krug „na putu za nigdje.“ Osuđeni na svoja četiri zida, tamo i partijaju, stvaraju, „čekaju “ i „čilaju“. Bend „sjedi kod kuće“ i čeka vanjske autoritete da „se odluče“ što i kako dalje, kako su najavili mantričkim singlom “Čekam ih” s prvim danima proljeća 2021.

Purgerski idiom

Žanrovski i stilski neograničen album u svom je razvitku u studijskom vakuumu postao ne samo kronika globalnog trenutka, nego i njezin lokalni komentar. Ljepota izdanja je i u purgerskom idiomu dokumentiranom u četrnaest postaja ostvarenih kao suvremenih jezičnih mikrokapsula. Purgerski idiom dvadesetog stoljeća pod utjecajem bečke krune danas je evoluirao u anglizirani purgerski pod utjecajem globalne popularne kulture.

Dekada rada ovog zagrebačkog kolektiva koncentrirana je u trećem albumu Portopop  neusporedivim s ičim u hrvatskoj glazbenoj produkciji, čime će Porto Morto kao vrsni mladi muzičari biti oni koje se slijedi, a ne koji slijede. Jedno od stilski najšarenijih izdanja povezano je u kompaktnu i koherentnu cjelinu je ne sais quoi kvalitetom, a proizašlom iz simbioze i međusobne kompatibilnosti benda i artističke vizije kojoj sada samo valja dati da zaživi na pozornicama.