Praizvedba ciklusa solo pjesama Linde Uran

U klasičnoj je glazbi doista rijetka kombinacija baviti se kompozicijom i pjevanjem, a upravo ova dva interesa stapaju se kod Linde Uran. Nakon završetka srednje glazbene škole Ivan Matetić Ronjgov na Odsjeku za pjevanje u Rijeci u klasi Ariane Bossi, Linda Uran studirala je kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te diplomirala 2019. godine u klasi Zlatka Tanodija.

Još za vrijeme studija ova se mlada skladateljica poigravala idejom stvaranja svježega pjevačkog repertoara i to prije svega u pedagoške svrhe. Tada nastaju njezine prve solo pjesme za glas i klavir koje piše imajući posebno na umu širenje školskog repertoara, zahvaljujući vlastitu uvidu, iskustvu i potrebama koje je uvidjela. Zbirka je dovršena 2019. godine kada je tiska Ustanova Ivan Matetić Ronjgov, a sastoji se od 17 solo pjesama za ženski glas i klavir.

Mnogim profesorima danas zna biti zamorno slušati isti repertoar koji se proteže po pjevačkim natjecanjima, školskim programima i koncertnim produkcijama, pogotovo kad su u pitanju hrvatski skladatelji. Smatram da je ova zbirka veliko osvježenje te se nadam da će se implementirati u školsku literaturu.

Želja Linde Uran počela se ostvarivati jer su u ovome kratkom razdoblju izvedene njezine dvije solo pjesme, i to u srednjoj glazbenoj školi u Rijeci te u Slavonskom Brodu. Do same koncertne promocije cijele zbirke, usred neizbježnih odgoda koje je prouzročila pandemija, dolazi tek u prosincu prošle godine.

Koncert je održan u prostoru zajednice Talijana, u Circolu, a uz samu autoricu koja se u većini skladbi pojavila i u ulozi sopranistice, dvije od petnaest pjesama iz zbirke izvela je Karla Pupis, uz pratnju pijanistice Ane Marije Ilić. Manji broj pjesama sadrži i gudački instrument, zbog čega su se u izvedbi priključili i violončelistica Alida Cossetto te violinistica Mia Dugandžić Marić.

Mlada skladateljica imala je izrazitu želju u sklopu zbirke promovirati pjesnike s istarskog podneblja, kao i istarski folklor. Na poticaj Ustanove Ivan Matetić Ronjgov, koja ju je u tome podržala, snimljen je kratki dokumentarni film o pripremi koncerta.

Hrvatski skladatelji iz različitih razloga nerijetko zaziru od pisanja na vlastitom jeziku, a posebnost ove zbirke je što je ova mlada skladateljica odabrala pjesme naših poznatih pjesnika i pjesnikinja, pisane na lokalnom i standardnu hrvatskom jeziku. Uz dva Cesarićeva klasika (Pjesma o smrti i Tiho, o tiho govori mi jesen), tu se nalaze i uglazbljenja pjesama A. B. Šimića, D. Tadijanovića, A. B. Matoša, V. Vidrića, V. Parun i drugih.

Zanimljiv je njezin pristup uglazbljenju tekstova pjesnika rodom iz istarsko-primorskoga kraja, a to su J. P. Kamov, D. Štifanić, D. Gervais, I. Glogović Klarić i O. Ramous. U njima, uz lokalni dijalekt ili čak talijanski jezik (odnosno fijumanski dijalekt), skladateljica koristi i glazbene značajke istarsko-primorskog folklora poput uporabe istarske ljestvice.

Jedna od pjesama koja koristi upravo taj pristup je Maglica, u kojoj autorica uglazbljuje tekst Drage Gervaisa. Ova je pjesma već i ranije uglazbljivana, a zanimljivost leži u činjenici da, premda je dio ovih pjesama već uglazbljen, Linda Uran nije se bavila istraživanjem tih skladbi jer se nije htjela oslanjati na izričaj postojećih uglazbljenja.

Skladanje prema tekstu ove pjesme bio je poseban izazov, ne samo zbog posebnog dijalekta, nego i zbog toga što sam se striktno odlučila koristiti određenom istarsko-primorskom ljestvicom. Iako ovo nije prva skladba u zbirci, nju sam, kronološki gledano, prvu napisala.

Pristup pisanju ma kojeg ciklusa zahtijeva i određeno određivanje generalne forme. U svom ciklusu Linda Uran daje prednost sadržaju pjesama spram glazbene forme; pri odabiru redoslijeda pjesama ne kalkulira između odnosa pojedinih stavaka (iako se pojavljuje jedna attacca situacija koja proviruje iz glazbene logike), već slijedi sadržajno nijansiranje u smislu postepenog crescenda i descrescenda čitave zbirke.

Odnosno, ciklus započinje vedrim jutrom (Visoka žuta žita Dragutina Tadijanovića) koje, krečući se prema centralnom dijelu zbirke, gradira prema dinamičnijim skladbama da bi se, postupno, sve smirilo u motivima jeseni, mirnijim i pjevnijim, pa čak i mračnijim pjesmama. No, pjesme kao što su Pjesma o smrti, Ponoć na žalu i Sonno di bimbo tek su najava samog finala odnosno posljednje pjesme Perpetuum mobile S. B. Peratova koja nagoviješta ponovno buđenje, cikličnost i vječnost te time odbacuje ikakvu mračnu primjesu na čitavu ideju ciklusa, jer on ni po čemu to ne predstavlja.

Jedna od pjesama koja najavljuje približavanje metaforičkom završetku svakako je uglazbljenje teksta Dobriše Cesarića Tiho, o tiho govori mi jesen. Ovo je jedan od rijetkih stavaka u kojemu, uz glas i klavir, dodaje još jedan instrument.

Za odabir ove pjesme prije svega me privukao sam tekst kojeg smatram doista snažnim. Htjela sam dočarati atmosferu jeseni određenim ostinatom u klaviru i akordima. No nešto mi je falilo, vlaga i kiša… I tako sam odlučila ovdje uklopiti i violončelo koje doista predstavlja zvuk jeseni.

Svaka pjesma za sebe zaokružena je cjelina specifične forme, a kao što i sama autorica priznaje, nije puno promišljala o formi, već je dopustila da je vodi sam tekst. Zanimljivo je i da se skladateljica profesionalno bavila solo pjevanjem; iako je ona koloraturni sopran, pjesmama pristupa u širem pogledu te su zbog toga primjenjive i za druge tipove soprana ili za mezzosopran.

Sve su pjesme imale isto ishodište – moja spretnost i mogućnost otpjevati iste. Naravno da mogu sve pjesme u zbirci otpjevati, nije problem raspon, dubina ili visine, no kod nekih je važno da boja i kvaliteta glasa bude prikladna za pojedinu atmosferu. Zbog toga su neke pjesme prikladnije za mezzosopran i, iako ih ja mogu otpjevati, bolje će zvučati kad je otpjeva mezzo, a ne koloraturni sopran.

Ove su pjesme svijetle, vedre, dinamične, harmonije su pristupačne te se ne ulazi u određeni stupanj suvremenog pristupa skladanju. No jasno je i zašto, kako kaže sama skladateljica, riječ je o pristupu pisanju solo pjesama uglavnom za pedagoške svrhe.

Htjela sam da pjesme budu uhu prihvatljivije, jer učenici srednjih škola nisu još toliko naviknuti na suvremenu glazbu.

Spretno uklopljen istarski folklor, dobro razvijeno baratanje tonalitetom te fantastično tretiranje pjevačke dionice karakterizira ovu zbirku. Pri slušanju određenih pjesama nisam se mogla oteti dojmu da iste posjeduju i još neke druge tradicijske utjecaje, posebice španjolske. Na moj upit o tome, Linda mi odgovara:

Istina, u pjesmi Scherzo nastaloj na tekst Vladimira Vidrića koristim kastanjete. No, vjerujem da je do toga došlo spontano. Tekst mi je uvijek bio polazište, a glazba je došla sama od sebe.