Baba Yaga: Musaka

Ivana Lulić

Musaka je prvijenac svojevrsne supergrupe Baba Yaga

Musaka nije prazna, ima dovoljno mesa, ali treba malo kopati vilicom po tanjuru. Potrebna je koncentracija da bi se izvukle poruke i uhvatilo što je pjesnik točno htio reći

U Enciklopediji Britannici Baba Yaga opisana je kao ljudožderka iz slavenske mitologije koja krade, kuha i jede svoje žrtve, obično djecu. Čuvarica je izvora vode života, živi s dvije ili tri sestre (sve poznate kao Baba Yaga) u šumskoj kolibi koja se neprekidno okreće na ptičjim nogama dok su na njezinu ogradu nabijene ljudske lubanje. Baba Yaga može letjeti zrakom u željeznom kotlu ili u mužaru koji pokreće tučkom stvarajući tako oluje. Često prati Smrt na njezinim putovanjima, proždirući tek oslobođene duše.^[1]

Ovako strašnu Babu Yagu Saša Antić, Yaya Ivaniš i producent Marco Grabber odabrali su kao čuvaricu domaćeg izvora glazbenih voda, da proždre sve (njihove) ranije glazbene projekte i stvori neku novu oluju koja će kovitlati radijskim nebom. Zvuči li zabavno?

U potrazi za glazbenim okruženjima, Musaka Babe Yage dolazi gotovo kao frankenštajnovski pothvat. Da se ipak malo uozbiljim, nisam očekivala da ćemo dobiti baš ovo spajajući Sašu i Yayu, ali ako uzmemo u obzir to što je Antić radio kao Alejuandro Buendija na Škrinji iz 2020., odi nevoljama običnog čovjeka, nepravdama i poluživotu kojima smo okruženi, u vremenu propagande i dezinformacija njegova crnohumorna opažanja kroz idiosinkratske tekstove dostižu novu razinu zabave. Realno, i mi smo kao društvo na novoj razini apsurda.

Ovo pedesetminutno putovanje započinje pjesmom “Carpe Diem”, kao nekom posvetom energetskoj mafiji i poskupljenju plina. Previše istina mozak ispira, al’ ja ne participiram / pogledam prognozu, drmnem jednu lozu, nacipam nešto i peć naložim / iz dimnjaka mi suklja dim, ubacuje se Yaya, odnosno zloglasna Yaga, a ja već zamišljam onu kolibu na ptičjim nogama s početka teksta.

Kad već “Carpe Diem” ima elemente countryja, sljedeća, “Kokain”, drito započinje tex-mex trubama i slikovitim, brašnastim asocijacijama. Već sam počela u sebi pjevušiti Carlosa Santanu i “Corazón Espinado”, ali Yayin me vokal vrlo brzo vratio u sadašnji trenutak. Iako je za “Dešperado” sa Škrinje rekao da je nastala kao stilska vježba, Antić je “Kokain” lijepo naslonio na nju kao nastavak istraživanja svoje stilske kreative.

Refren “Korporativnog” tu je s nekim šmekom rock i britpop scene devedesetih (Korporativno i sve je savršeno divno / korporativno i svi koje znam su sposobni i uspješni i radosni), no taj feeling nije dugo potrajao. Stvarajući mračnu i gotovo katarzičnu atmosferu kroz vokalno tkanje folklornog pjevanja, u posljednje vrijeme dosta populariziranog i kroz Matanićeve serije Područje bez signala i Šutnja, “Alergija” gitarističkim pasažima i autotuneu suprotstavlja prezabavan tekst o mukama alergičara (A kad san se rodija prvo sam kihnija, nisan kmeča (achuuu) / a kad san prvi put ugriza jabuku nisan se dobro osjeća / sve loše me snašlo kad maza san maslo od kikirikija i oteka strašno ka i na pistacchio i od bombona Kikija).

U “Fruktozi” skladište velikoga prodajnog centra postaje rajski vrt s havajskim glazbenim elementima. Od tolikog nabrajanja voća, procurit će vam sline – ja sam posegnula za bananom i goji bobicama slušajući ovu stvar, ne zezam se.

Kad Saša Antić piše hakuna matata pjesmu, onda dobijete poletnu “Garažu” afričkog ugođaja, koja donosi kontrast dječjeg pjevanja o ogromnoj garaži i zaključka na kraju pjesme da su potrebna samo tri metka kako bi se okončala potraga za slobodnim parkirnim mjestom.

Jadranka Ivaniš Yaya i Saša Antić / Foto: Jakov Kaštelanac

Unatoč svim izletima koje je radila za vrijeme i nakon Jinxa, Yaya je kroz ovaj projekt napravila značajan korak izvan svoje zone udobnosti. Antićeva glazba toliko je prepoznatljivo njegova da je neobično slušati Yayu kako pjeva upravo te melodije u kojima jasno možete zamisliti njegov glas, fraziranje, afektiranje. Istovremeno djeluje i ugodno i neugodno (“Baterije”, “Nada”). S druge strane, morsko-romantični “Piroman” s ljetnim grooveom, poetičnim jezikom, skliskom patetikom i lijepo upakiranom odom Pixiesima ima refren koji joj je savršeno sjeo, ali ne želim to misliti samo zato što me aranžmansko rješenje podsjetilo na Jinxe, kao da je pjesma izašla iz Cokijeva studija.

“Tehnički problemi” zvuče crno, kompleksno. Ova pjesma dolazi kao ozbiljniji zaokret na albumu, kao mjesto „prespajanja kablova“. Antić je ovdje lirski gotovo besprijekoran, a Yaya svojom altovskom bojom daje posebnu dramatičnost refrenu. Ovo je nedvojbeno najsnažnija pjesma na cijelom albumu, ali nekako je ipak ne mogu zamisliti u nekom klasičnom, dnevnom radijskom programu. I onda nakon takve pjesme stiže još jedan BAM. “Nije gotovo”, dijametralno energetski posve suprotna, da omađija na kraju albuma, Oooo, nije gotovo skroz / sve je moguće još / za kraj!

Musaka donosi niz bizarnih pjesama u kojima se teme i pjesničke slike neočekivano izmjenjuju kao scene u nekom Tarantinovu filmu, samo čekaš da se netko poubija na neočekivan način, ili da se izrazim Antićevim jezikom, i smokva nikla je iz mula, i uvik će se vrtit ova kugla / i nikad ne znaš šta te čeka iza ugla, možda dron il’ labudova muda (“Nada”).

Kad se ovako slušaju, gotovo sam napisala da zvuče distopijski, ali zapravo su realnost. Svaka od njih prepuna je glazbenih ideja i zvukova koji zahtijevaju pozornost. Mogli biste provesti sate analizirajući što se glazbeno događa, ali dok sam čekala da prepoznam pjesmu koja bi mogla postati neka nova sarkastična himna (kafkijanska “Raketa” ima potencijala jer zvuči kao tvrđi nastavak “Smaka svita”), album je već završio.

Ova Musaka nije prazna, ima dovoljno mesa, ali treba malo kopati vilicom po tanjuru. Potrebna je koncentracija da bi se izvukle poruke i uhvatilo što je pjesnik točno htio reći, naravno, ako imate para za plin i nešto više slobodnog vremena. Drvosječama, koji nešto moraju i nacijepati kako bi se ugrijali ove zime, sami će refreni već ući u uho ma koliko neki neozbiljno zvučali na prvu, jer Yayin vokal nije nepoznat, a i Antić zna posao pa posloži melodijsku liniju tako da se brzo upecaš. Nekima će samo to i biti dovoljno. Hoće li, u cjelini, Musaka biti slučajna ili zarazna i poticajna, ovisi o slušatelju.