01
srp
2023
Recenzija

Redefinicija kantautorstva

Dina Rizvić: Iz sjene

Dina Rizvić: Iz sjene

Dina Rizvić: Iz sjene

share

Svaki prosječni konzument umjetničke ili popularne glazbe nerijetko će se susresti s vrlo opasnim terminom: kantautor. Riječ je to čije značenje često nije jasno ni onima koji je svojataju, a kamoli onima koji u tome uživaju. Mada bi zdrava logika nalagala da je ovdje riječ o autoru, odnosno skladatelju i tekstopiscu, koji je istovremeno i interpret svojih umotvorina, gotovo svaki današnji mladi izvođač (najčešće s akustičnom gitarom u ruci i oboružan s ne više od tri otvorena te jednim barré akordom) sa zanosom se laća ove nesretne titule kroz hunjavi cilik svog falseta.

No, u vrlo rijetkim slučajevima to kantautorstvo uzme maha kroz djelovanje pojedinaca uz koje ova riječ dobiva na smislenosti, a jedna od takvih je Dina Rizvić, mlada hrvatska kantautorica s londonskom adresom. Čvrsto usidrena u jazz vodama i s glazbenim pedigreom koji debelo natkriljuje netom spomenute analfabetične arhetipe, nedavno je za Croatia Records izdala album Iz sjene, na kojemu je autorica svih pjesama, ali i pokriva sve instrumentalne dionice (da ni ne ulazimo u producentske poslove).

U vrlo rijetkim slučajevima to kantautorstvo uzme maha kroz djelovanje pojedinaca uz koje ova riječ dobiva na smislenosti, a jedna od takvih je Dina Rizvić

Za spomenuti je njezina dosadašnja suradnja s Jazz orkestrom HRT-a, s kojim je još 2018. snimila album Miracles i predstavila se kao skladateljica, aranžerka i vokalna solistica, ali i njezin prvi britanski EP, Waves, kojim je 2021. dovoljno podigla prašinu da su se obrve dizale čak i na velikom BBC-ju.

Dina Rizvić

Dina Rizvić / Foto: Matej Grgić

Nakon pomalo neobičnog, ali vrlo atmosferičnog uvoda jednostavno naslovljenog ”Intro” (u kojemu će slušatelj zamijetiti krasnu igru akustične gitare i mutnoga električnog klavira, prve numere odaju autoričinu privrženost pop produkciji novijeg datuma. Karakteristični su elektronički bubnjevi, sintetizirane bas linije i visoko isproducirani vokal, no Dina Rizvić najljepše zvuči kad pred slušatelja podastre svoj „običan“ glas, koji odiše toplinom, spontanošću i svakako se izdvaja iz oceana planktonskih kantautora.

Skladba ”Tu” diči se pamtljivom i vješto izvedenom kantilenom, no dojma sam kako bi još uvjerljivije zvučala da nije toliko neodvojiva od sve te silne sintetike. Sintetika je prisutna i u narednima ”Pronađi me” i ”Ne drži me u mraku”, no nerijetko se autoričin vokal uzdigne iz elektroničke konstrukcije i prevlada u sveukupnome pozitivnom dojmu.

”Samo ti” iskazuje aranžersku spretnost autorice kroz bogate vokalne harmonije, koje na trenutak evociraju rad Donalda Fagena iz osamdesetih, a za istaknuti je i suverenost u izvedbi dionice električne gitare; također, poseban štimung postignut je filigranskim korištenjem električnih orgulja. Skladba ”Drukčiji svijet” Dinu Rizvić na trenutke predstavlja kao njegovateljicu recitiranih stihova. Teško je reći bi li se ovi elementi mogli opisati kao utjecaj rapa, no spretnost i brzina izvođenja u meni je odmah pobudila sjećanje na neku od patter numera Gilberta i Sullivana, koliko god to bilo nespojivo jedno s drugim.

Potrebna je pozamašna doza odvažnosti za snimiti obradu jedne od najpoznatijih skladbi velikog Stevieja Wondera, a pogotovo ako je riječ o antologijskoj ”Superstition”. Počevši od bezvremenskog groovea proizašlog iz sinergije Hohnerovog Clavineta i ostatka ritam sekcije pa sve do prekrasnih hookova i smiono aranžirane puhačke sekcije, nije na odmet zapitati se je li uopće moguće nešto nadodati na tu konstrukciju.

Dina Rizvić se odvažno latila ovog zadatka i stvorila svoju viziju Wonderova praznovjerja, i to takvu koja nimalo ne podsjeća na original. Ovo je možda i jedina skladba na albumu gdje autorica koristi sofisticiraniju harmoniju, zaronivši time u jazz vode koje bi bile itekako dobrodošle na ostalima. Reharmonizacija nekih momenata u temi ostvarena je uvjerljivo i na nju baca novo svjetlo, a povremeni citati iz originalne verzije spretno odaju počast Wonderu. Uz ”Superstition”, album sadrži još jednu skladbu na engleskom jeziku, jednostavnog naziva ”Try”.

Kada se domaći kantautori, želeći se približiti međunarodnoj publici, odluče pjevati na engleskom, često ih sputava pretjerano afektiranje i panslavenski, da baš ne kažem šerbedžijanski naglasak, no Rizvić suvereno vlada angloameričkom dikcijom i time ne odstupa od standarda koji postavljaju američki izvođači.

Boja glasa i specifičnost interpretacije Dine Rizvić najbolje dolaze do izražaja u minimalističkim baladama lišenima moderne preproduciranosti, zbog čega su na mene najbolji utisak ostavile posljednje dvije skladbe, ”Zauvijek zajedno” i ”Sve što značiš”. Obje su vođene jednim instrumentom (prva klavirom, a potonja akustičnom gitarom), a u prvom planu je onaj sanjiv i topao glas koji je (nažalost) u svim prethodnim numerama većinski bio sakriven ispod tuceta slojeva studijske magije, a jasno je da je kao takav dovoljan za interpretaciju ljubavne lirike koja ispunjava ovo izdanje.

Autorica poseže i za melodijama dužeg daha te većeg raspona, čime (uz izvrsnu kontrolu i lakoću) pokazuje kako joj za očarati slušatelja treba jedino mikrofon

Ovdje autorica poseže i za melodijama dužeg daha te većeg raspona, čime (uz izvrsnu kontrolu i lakoću) pokazuje kako joj za očarati slušatelja treba jedino mikrofon, bez ikakvih nepotrebnih dodataka.

Slušajući Iz sjene stekao sam dojam kako je Dina Rizvić na trenutak htjela pobjeći od svojih jazz korijena i infiltrirati se u pop 21. stoljeća. U većini numera drži se tropa tipičnih za modernu pop produkciju i ne pokazuje ono što je izdvaja iz na početku spomenutog oceana kantautorâ, a kad bi to učinila posramila bi veliku većinu pojedinaca koji se usuđuju nazivati se tim imenom. Naravno, to je autoričin osobni izbor i njezina vizija ovoga diskografskog projekta utoliko je postojana.

Slušajući Iz sjene stekao sam dojam kako je Dina Rizvić na trenutak htjela pobjeći od svojih jazz korijena i infiltrirati se u pop 21. stoljeća

U svakom slučaju, nemoguće je poreći kako je Iz sjene ostvaren na visokom nivou, govorimo li o vokalno-instrumentalnoj izvedbi ili samoj produkciji. Prosječni konzumenti današnjeg popa svakako će se pronaći u prvoj polovici albuma, dok će se oni koji traže nešto više zaustaviti na drugoj (s naglaskom na posljednje dvije skladbe). Ponovno preslušavajući te dvije skladbe, nadat ću se kako će takvi fini koloriti biti okosnica nadolazećih projekata Dine Rizvić.

Moglo bi Vas zanimati