NAKON ŠEST GODINA DISKOGRAFSKE PAUZE
Kandžija - Trostruki salto
Trostruki salto je neobičan pop album koji potpisuje Kandžija, u mnogočemu eksperimentalan i, bila to namjera autora ili ne, ima konceptualnu podlogu, odnosno može se čitati
Stjepko Galović Kandžija / Foto: Nika Kovačević
Šest godina bez albuma dovoljno je da se promijene publika, scena, pa i sam izvođač. Nakon takve pauze mnogi se vrate iz nužde ili nostalgije, ali Kandžija ne djeluje kao netko tko se vraća zato što mora, nego zato što još uvijek može. Trostruki salto pritom zvuči kao pokušaj da uhvati sve što je propustio isprobati, bez oslanjanja na staru slavu. Ipak, naziv albuma nameće pitanje: gdje taj salto zapravo počinje, gdje završava i je li uopće trostruki?
Ruku na srce, Trostruki salto mi na prvu nije sjeo. Poslušala sam ga praktički pod prisilom i pritom sam se previše usredotočila na poruke, tekst. Bio je to krivi pristup. Gostujući u jednoj od HRT-ovih mozaičnih emisija, Kandžija Galović Stjepko rekao je da se glazbu ne treba pretjerano promišljati, da je za njezino prihvaćanje dovoljna emocija, dok je logika tu samo zbog priče i manje je važna ili posve nevažna. Bio je to odgovor na pitanje je li njegov album konceptualan — pitanje koje je dijelom potaknuto i time što Kandžija godinama sâm režira svoje spotove te u njima redovito utjelovljuje likove iz svojih pjesama. Međutim, iako se služi dramaturškim tehnikama i gradi narativ, kao glazbenik nije tu zbog priče. Tako sam to barem ja shvatila i u tom sam ključu odlučila još jednom preslušati Trostruki salto.
Tek slušajući ga u spoju sa spotovima i ignorirajući verbalne podražaje, shvatila sam što autor želi reći, pa i kroz koliko perspektiva u kojoj pjesmi. Usput sam si priznala da je upornost njegovih refrena dokaz da su dobri. Čak su mi i tekstovi odjednom postali malo manje banalni i blesavi. Ono što je na prvu zvučalo kao očajnička ispovijest proćelavog Osječanina koji nije otišao u Irsku kad je trebalo i kojem su najveća briga u životu komarci, na drugu se činilo kao ozbiljnije seciranje slavonske pasivnosti.
Album otvara singl “Idemo po sreću” koji odmah na početku otvara i pitanje: Kakvu to muziku radi Kandžija? Tagovi na prvom spotu su soul, funk i trap, ali to zvuči krivo. Kandžija od trepa preuzima melodične vokalne linije, ali ta melodičnost kao da ne leži njegovu rukopisu, odnosno pisanje mu se još uvijek nije prilagodilo onome što pokušava postići vokalom. Nije Bill Withers, ali zvuči uvjerljivo — i to već na drugoj pjesmi, “Mate Rimac”.
Među komentatorima na Youtubeu nailazim na istomišljenike koji također misle da pjesma bolje sjeda na drugo, treće slušanje, ali i Zoomere oduševljene mračnim motivima, koji kažu da je pjesma “beskategorijalna”, te Kandžiji poručuju da “developa super glazbu i dalje”. Naravno, komentira se i finale pjesme koji slušatelji opisuju ili kao “proljev” ili kao “klasično Kandžijevsko parodiranje pjesama, slično kao na kraju njegove pjesme ‘Trube’”. Jednima je neslušljivo, drugi bi baš to izdvojili kao potvrdu Kandžijina kantautorskog dara. Po meni, čovjek zna predočiti pad iz rezignacije u paranoju, tjeskobu i paniku, a neki od nas to jednostavno ne mogu podnijeti.
Jedan od budućih favorita je pjesma “Čujemo se”. Kako ta već nije u božićnoj reklami T-Coma, ne znam. Mjerica gospela i malo Iggyja Popa, uz onaj tipično ciničan twist na vedroj melodiji, dinamična i pomalo kaotična, poput bratića koji se previše opustio na božićnom družu. S pjesmom “Ona ne voli” Kandžija odlazi u suprotnom smjeru, u mirniji, soulful ton, u maniri bratića koji ni za Božić nije ustao iz kreveta. Nešto slično radi i u “Trče djeca”, ubacujući gudačke instrumente u aranžman. Kako album odmiče, sve je jasnije da Kandžija teži svojoj inačici R&B-ja, i to pod utjecajem suvremenog indie rocka.
Budući hit je i “Kupus”. Kandžija jednostavno zna s prehrambenim namirnicama. Mogao bi voditi kulinarski show i biti naš odgovor na Noela Fieldinga iz British Bake Offa. “Kupus” je sjajan uvod u možda najznamljiviju stvar na albumu, “Sve što ne trebam”, koja više podsjeća na Maca DeMarca nego na domaći rep. “Plan” nas zatim vraća starijim milenijalcima i mugerima koje smo već upoznali kod “Rimca”. Premda je priča u drugom planu (a plana nema), mislim da će se na temelju Kandžijina opusa nekad u budućnosti moći rekonstruirati pojedini detalji života u Hrvatskoj 2025.
Uz “Nikada” još se jednom odmičemo od narativa koji guraju spotovi i opet tonemo u sjetno raspoloženje — nostalgični, neispunjeni, ali ipak lagani. Ono što vidimo nije nužno ono što se događa. Rep je ekstrovertiran, uživa u sprdanju i teorijama zavjere; soul je, pak, introspektivan i, više nego comic relief, traži smisao. Slijede “Igrice” i “Komarci”, u kojima se Kandžija nastavlja igrati muzikom, vrludajući između modernog repa i old-school R&B-ja. Album zaključuje kaotično finale priče o kroničnom manjku ambicije, “Bacamo”, uz punokrvnu ljubavnu pjesmu “Preblizu”, koja zaokružuje taj muzički okret.
Trostruki salto je neobičan pop album, u mnogočemu eksperimentalan i, bila to namjera autora ili ne, ima konceptualnu podlogu, odnosno može se čitati. Usto jasno pokazuje da Kandžija ima i energije i namjere za još jedan krug. A možda i finalnu večer Dore 2026. Sve u svemu, smatram da ga vrijedi pratiti jer čini se da je tek krenuo s prvim od ta tri salta.