Rick Rubin: Umijeće umjetnosti

Jedan od ponajboljih američkih producenata Rick Rubin svoju premijernu knjigu Kreativni čin: način postojanja nije posvetio autobiografskim bilješkama iz studija što bi zacijelo bilo komercijalno potentno, nego produhovljenim bilješkama o načinima kreiranja umjetničkog djela

Da knjigu ne valja suditi po koricama, dokaz je ovitak nedavno objavljene knjige renomiranog američkog glazbenog producenta Ricka Rubina Kreativni čin: način postojanja koji na prvi pogled djeluje poput ovitka za knjigu Nicka Cavea i Seána O’Hagana Vjera, nada i krvoproliće. Oba prijevoda publicirala je Planetopija, a na ovitku dominira tamni krug na bijeloj pozadini.

No dok knjiga razgovora irskog novinara i australskog glazbenika razotkriva unutarnje silnice koje pokreću umjetničke i životne porive Nicka Cavea, prvijenac Ricka Rubina posve je drukčije djelo. Riječ je o jednome od djela kakve bismo bez problema mogli naći u Planetopijinom portfelju, djelo koje usmjerava pojedinca na (samo)boljitak, u ovom slučaju u području umjetnosti. Većina Rubinovih zapisa primjenjiva je i na druga životna područja: zamijenimo li riječ umjetnost s, na primjer, samopouzdanjem – nećemo mnogo pogriješiti.

Međunaslovi kao što su “Promijenite okolnosti”, “Promijenite kontekst”, “Ograničite informacije” ili “Promijenite perspektivu” dovoljno govore u prilog toj činjenici. No, zaključiti da u ovoj knjizi gotovo nigdje nema originalne zamisli nije kritika. Naprotiv, to je potvrda poziva i dara Ricka Rubina. Jer on govori o kreaciji kao temeljnom činu umjetnosti, premda nije umjetnik. Njegov je producentski posao organizirati, oblikovati i preslagivati zvukove drugih umjetnika. No, i to je kreacija, čvrsto je uvjeren autor.

Na početku knjige Rubin obrazlaže kako je živjeti dan po dan i minutu po minutu samo po sebi kreativan čin, a ono što je stvoreno vlastiti je neponovljivi život i ‘jastvo’. Piše da je svatko od nas „jedinstveno umjetničko djelo”, čiji smo autori.

Poznato?

Ako ste čitali Ralpha Walda Emersona ili Rainera Mariju Rilkea, sigurno će vam sve biti jasno. Zapravo, bit će vam jasno ako ste došli u dodir s bilo kojom iole smislenije napisanom knjigom za samopomoć.

Johnny Cash je s Rickom Rubinom snimio prvi album iz serijala American Recordings točno prije 30 godina

Gdje je tu Def Jam, gdje su Beastie Boysi, Run DMC, Johnny Cash, Neil Young pa i Adele (albume kojih je producirao), gdje su priče o primjeni njegovih načela u poslu? Zapravo – nigdje. Tu i tamo naići ćemo na neki primjer koji gotovo u pravilu nije iz njegove poslovne prakse, ali Rubin nikoga ne imenuje, osim kada eksplicitno citira drugog mislioca (što je rijetko). Rubin je ogolio gotovo sve sa sebe, boju i osjećaje, a posljedica čitanja teksta može biti prilično ljekovita. Ovo je knjiga istinskog rockera koji odbacuje načelo rock užitka i priklanja se onome što smo nekad znali kao private music.

Kako bi dokumentirao svoju nit vodilju (da ćemo najviše postići ako nemamo pojma o nečemu i pritom dodatno navodi primjer umjetne inteligencije koja je pobijedila najboljeg igrača goa – najstarije igre na svijetu koja datira iz desetog stoljeća prije nove ere – a smisao pobjede vidi u tome da je umjetna inteligencija zanemarila sve dosadašnje ljudske varijante pobjeđivanja), podsjetio je na klasičnu priču s Ramonesima:

„Nevinost potiče nova otkrića. Manjak znanja otvara nove mogućnosti i pomiče granice. U bendu Ramones mislili su da stvaraju srednjostrujašku pop glazbu za adolescente. Za većinu ljudi već su sami stihovi – o lobotomiji, udisanju ljepila i glupanima – bili dovoljni za osporavanje te pretpostavke. Dok je bend sebe doživljavao kao nove Bay City Rollerse, nehotice je izumio punk rock i započeo kontrakulturnu revoluciju. Unatoč velikoj uspješnosti Bay City Rollersa u ondašnje vrijeme, Ramonesi su svojim jedinstvenim pristupom rocku postali popularniji i utjecajniji. Od svih objašnjenja Ramonesa, možda je najtočnije ovo: i ne znajući, donijeli su nešto novo.”

Od neznalica koji nisu mogli reproducirati način sviranja Bay City Rollersa, Ramonesi su postali jedan od najutjecajnijih bendova svih vremena koji je zaslužio svoju poziciju i u Rock’n’Roll Hall of Fameu

Kroz cijelu knjigu, Rubin nas savjetuje da budemo naivni. Tu kultiviranu nevinost naziva početnički um, dječju spoznaju svijeta oko nas koja nam omogućuje da dodirnemo Vrelo i uključimo se u svu kreativnost koja iz toga proizlazi. Gotovo je sigurno u pravu što to potiče. Navikanost i rutina odraslih dovode do raznih bolesti, a gotovo svaki umjetnik treba početnički um i naivnost koja dolazi s njim.

Na početku knjige Rubin predlaže da ga uzmete u ruke, okrenete nasumično odabranu stranicu i vidite što tamo odjekujezavirijući na neko od 78 poglavlja. Poziva nas da biramo: „Upotrebljavaj ono što je korisno. Pusti ostalo.” Na taj način, korisničko sučelje knjige slično je je onome Briana Enoa iz koncepta i knjige Zaobilazne strategije. U doba dok je još bio članom sastava Roxy Music Eno je počeo sastavljati špil karata s uputstvima za situacije u kojima se nudi izbor. Uloga tih karata bila je da svijest koju pojedinac ima kao slušatelj približi svijesti skladatelja, kako bi se prema stvarima odnosio na produhovljeniji način. Knjiga Zaobilazne strategije ovom novumu posvećuje glavno poglavlje, ostalo su dijelovi intervjua i autobiografske zabilješke.

No, ima još jedna sličnost između ove dvije knjige. Eno je imao manje poznatog suradnika u stvaranju Zaobilaznih strategija; bio je to likovni umjetnik Peter Schmidt koji je i sam složio popis poruka i uputstava koje je koristio tijekom rada pa je Eno odlučio da ih spoje. Za Kreativni čin: način postojanja zaslužan je Rubin „s Neilom Straussom” (što piše najsitnijim slovima). Intrigantno je što ne znamo točno koliki je dio knjige zapravo Straussovo djelo, baš kao što ne znamo točno koliki je Rubinov doprinos većini glazbe koju je producirao.

Brian Eno objavio je krajem osamdesetih utjecajnu knjigu Zaobilazne strategije

Iako je Rubin najpoznatiji u svijetu slušatelja po produkciji rapa, hip-hopa, metala i hard rocka, ponekad odbojne glasnoće, on se doista etablirao kao gigant koji je Johnnyju Cashu omogućio dostojanstveni odlazak na drugi svijet, snimanjem sasvim jednostavnih albuma koje povezuje ime American Recordings, kako je Rubin nazvao i svoju diskografsku kuću. Gotovo šokantno ogoljeli i suzdržani Rubinov tretman dao je uz Cashov glas i prigodnu akustaru napomenu da Rubin ima mnogo više na umu od borbe za naše pravo na zabavu.

Njegov je producentski pristup takav da iz glazbenika izvlači najbolje, ponekad njihove bučne i nemušte partiture sreže do krajnjih granice, a onim samozatajnima na vidjelo izvuče najbolje zvučne kvalitete. Rezultat je prilično oštar i neposredan, a to vrijedi i za knjigu Kreativni čin: način postojanja. Često je uznemirujuća na varljivo jednostavne načine, što je suptilno u skladu s njegovim glazbenim radom. Poput većine njegovih producentskih radova, Kreativni čin: način postojanja istovremeno je minimalistički i maksimalistički, kao što je često bio njegov izvorni žanr, rap: glazbeno opor, ali lirski ekstravagantan i samoveličajući.

Unatoč svom aforističnom, fragmentarnom stilu na razini i rečenice i poglavlja (mnoga poglavlja imaju manje od tri stranice, a nijedno ne prelazi deset), knjiga je iznenađujuće dugačka – 400 stranica. I tu je Rubin kontroverzan s obzirom, na to da savjetuje: „Ako ste napisali knjigu koja ima više od tri stotine stranica, pokušajte je smanjiti na manje od stotinu, a da pritom ne izgubite njezinu bit.”

Kreativni čin: način postojanja neočekivan je projekt za čovjeka koji je Slayer učinio podnošljivim i poznatim, no knjigu valja odvojiti od Rubinove diskografije. A ako samo nekoliko čitatelja usvoji njegove recepte – više tišine i strpljenja i zalazaka sunca, manje buke i žurbe i interneta, dublje promatranje sebe i svijeta – i(li) nakon čitanja knjige krene na pomnije slušanje albuma koje je producirao, Rubinov se kreativni čin isplatio. Zapravo: bez ako.

Nedavni zagrebački gosti The Cult profilirali su se upravo zahvaljujući produkciji Ricka Rubina na albumu Electric / Foto: Matej Grgić