Reno Brandoni: Neobična večer uz klasiku i jazz

„Što se dogodi kada se jedne večeri sretnu dva velikana klavira i dva naizgled nepomirljiva svijeta klasične glazbe i jazza?“ stoji na poleđini novoga izdanja u svijetu dječje knjige. Nakladnička kuća Ljevak prije nekoliko je mjeseci objavila slikovnicu namijenjenu djeci starijoj od devet godina koja ih odvodi na nesvakidašnje mjesto – pariško groblje Père-Lachaise na kojem se usred noći odvija razgovor dvaju „susjeda“.

Nije to prva takva knjiga talijanskoga autora Renoa Brandonija. I sam glazbenik, gitarist koji je osamdesetih godina surađivao s poznatim gitaristima toga vremena poput Stefana Grossmana, Johna Renbourna, Ducka Bakera te Davea Van Ronka, autor je i urednik brojnih knjiga o klasičnoj gitari te utemeljitelj web-stranice fingerpicking.net, a u Italiji je objavio nekoliko slikovnica glazbene tematike.

Glavni likovi prijašnjih izdanja velikani su bluesa, rocka ili jazza, a fabula se uvijek temelji na nekom segmetnu njihova života koji ih je doveo do ostvarenja cilja – među njima nam Billie Holiday, Lady Gaga, Jimi Hendrix pričaju priče o ustrajnosti, izdržljivosti, snazi i moći glazbe, snovima i životnoj strasti. Šarm i dodatnu toplinu njegovim knjigama za djecu daju sjajne ilustracije talijanske umjetnice Chiarre Di Vivonne.

Sve je to prepoznala glavna urednica dječje knjige u izdavačkoj kući Ljevak Emica Calogjera Rogić i pobrinula se da Brandonijeva najnovija knjiga Neobična večer uz klasiku i jazz dobije hrvatski prijevod i to u odličnoj interpretaciji talijanistice Snježane Husić.

Pazeći na potrebnu dozu fikcije, autor je priču gradio tako da gotovo svaka rečenica ove slikovnice daje priliku za razgovor s djetetom o nezaobilaznim temama u odrastanju – bilo da je to kraj života koji „kad dođe, treba prihvatiti novo prebivalište, a budući da će se taj boravak oduljiti, poželjno je naći dobro društvo“ ili pak važnost prijateljstva u svim sferama ljudskog poimanja: „S kim je bolje krenuti na to novo putovanje nego s vlastitim susjedom? Dovoljno je sprijateljiti se, ili barem pokušati…“, ali i važnost originalnosti: „Bio sam nekad poput tebe, tvrdoglav i nepokolebljiv, bio sam iznad svih klišeja i pravila, volio sam ekperimentirati, izazivati čuđenje i čuditi se…“.

No prvenstveno se u ovoj knjizi ističe tema prihvaćanja međusobnih različitosti i osvještavanja bogatstva koje ta različitost donosi. Autor je za problematiziranje ovakve bezvremenski važne teme lukavo odabrao klasičnu i jazz glazbu i njihova dva vrlo karakterna protagonista – Frédérica Chopina i Michela Petruccianija, pokopanih jednog uz drugog na gradskom groblju u Parizu.

Prvi je poljski skladatelj i pijanist iz 19. stoljeća, kojeg se popularno naziva kraljem i pjesnikom klavira, a proveo je veći dio svojeg vrlo kratkog života u Parizu pa mu se ime svugdje u svijetu glazbe piše kao da je Francuz (zato ga i ovdje tako navodim, bez obzira što je u talijanskom originalu knjige, kao i u hrvatskom prijevodu, njegovo ime napisano na poljskom jeziku – Fryderyk). Drugi glavni lik je nesvakidašnja pojava pijanističkog talenta 20. stoljeća koji je usprkos vrlo kratkom životu i genetskoj bolesti poznatoj pod nazivom glass bone disease, postao jedan od najuspješnijih jazz pijanista svoje generacije.

„- Mogli bismo održati jam session.
– Kakav sad džem…? Hvala, ali ja slatko ne jedem.“

U posljednjih dvanaest godina, koliko gotovo svakodnevno čitam dječje slikovnice i knjige hrvatskih i stranih autora, malo koja me zapanjila svojom višeslojnošću kao ova, no ne samo time, već i spretnošću balansiranja tih slojeva u izričaju koji zanima djecu i nadahnjuje odrasle.

U sjajno uređenom očito dobrom prijevodu Brandonijeve divote od priče prisutne su najtemeljnije ljudske vrijednosti naivne i čiste ljubavi i prihvaćanja drugog te najapstraktnija od svih umjetnosti, glazba – uz neprimjetnu edukaciju utkanu u dijaloge dvaju dramaturški sjajno izrađenih likova, koji iz svojih karakternih postavki rastu i razvijaju se, međusobno potičući se.

Čangrizavi Chopin zagovornik je klasične glazbe u kojoj je, kako njegov lik tvrdi, sve posljedično, posloženo i zapisano, a Petrucciani je dobroćudan i znatiželjan i Chopinu širi horizonte govoreći mu o improvizaciji, zanosu, instinktu i slobodi te maštovitosti u prihvaćanju postojećeg s mogućnostima za nadogradnju novime. I to sve čitamo na pitkom jeziku uz pametnu dozu djeci primjerenog humora, uživajući u predivnim suvremenim, kiča lišenim ilustracijama.

Naravno, poruka je neizbježna – glazba je univerzalni jezik u kojem smo svi jednaki, bez obzira na sve moguće različitosti kojih se možemo domisliti i k tome još, baš ona oplemenjuje život u cijelosti, na kraju kojeg „smo svi jednaki, ti, ja, oni, mi. Sad više nismo prinčevi, kraljevi, prosjaci, sanjari ili pjesnici.“

Neobiča večer uz klasiku i jazz opremljena je i zvučnim zapisom, dostupnim skeniranjem otisnutog QR kôda na početku knjige – glumac Nikša Marinović sugestivno i nepretenciozno interpretira tekst, a prate ga glazbeni primjeri povezani s pričom (autori dvadeset i jednog glazbenog broja su Reno Brandoni i Luca Bombardi, koji ih na klaviru i izvodi, uz jednu Chopinovu skladbu).