Roberto Vodanović Čopor: Paris nous appartient

Sound artist Roberto Vodanović Čopor iz Zadra na izmaku je ove zime objavio zvučnu razglednicu iz Pariza za portugalski label Sirr Records.

Kao jedan od aktivnijih umjetnika generacije X, svoje je operabilno polje s kantautorstva i bendovskog djelovanja razgranao još dublje u underground – diljem područja eksperimentalnog izraza i snimanjem otvorenih i zatvorenih prostora, gradeći prepoznatljivi rukopis između meditativnog i dokumentarnog.

Kao zen-gitarist, a u nastanku ovog ne-idioma, bilo je podosta Japanaca i Južnokoreanaca, Vodanović je sljednik sinteze videoumjetnosti i glazbenog performansa Nam June Paika i ovu „tradiciju” prevodi u intimniji registar. Njegov se rad ne oslanja ni na materijalnost ni na spektakl, već na interakciju s prostorom u ime implodirajuće univerzalne hiperbole. Gestu tretira kao trag, a ne kao efekt. Stoga su strategije plasmana Vodanovićevog rada nišne, poput Bandcampa i YouTubea.

Vodanović je sljednik sinteze videoumjetnosti i glazbenog performansa Nam June Paika i ovu „tradiciju” prevodi u intimniji registar

Posudivši naslov od filma Jacquesa Rivettea, Paris nous appartient (1961.), Vodanović je s obitelji proveo prosinac i siječanj u Parizu, da bi materijal njegovog prvog velikog međunarodnog izdanja bio objavljen već krajem veljače. Rad nastao na terenskim snimkama istražuje odnos između bučnih, dinamičnih okruženja – poput barova, ulica i metroa – i tihih, kontemplativnih prostora kao što su muzeji i galerije. Kroz kontrast i suživot tih zvučnih ambijenata projekt propituje ritam grada i načine na koje se privatno iskustvo upisuje u javni prostor. Pariz se ne prikazuje kao idealizirana urbana pozadina nego kao slojevita zvučna struktura presijecanja osobnog i kolektivnog, kretanja i mirovanja, buke i tišine.

Prema riječima samog autora, „projekt obuhvaća zvukove metro stanica, barova, muzeja i galerija, pariških ulica, stana u kojem smo boravili, kao i zračnih luka i aviona. Ti zvučni fragmenti ne dokumentiraju samo fizičke lokacije nego prenose i osobni doživljaj prisutnosti, kretanja i zajedničkog vremena, pretvarajući zvuk u nositelja sjećanja i emocionalnih stanja”.

Tretman grada i njegove specifične palete boja i zvukova, Vodanovićeva vizitka Pariza, prirodno se nadovezuje na musique concrete. Zvuk svakodnevice postaje kompozicijski materijal, baš kao u vinjeti Presque rien (1964.) Luca Ferrarija, snimljenoj u Veloj Luci, ne tako daleko od Vodanovićeva zadarskog zavičaja. Ta se linija nastavlja i preko skladatelja Ive Maleca, zagrebačkog skladatelja koji je u pariškim studijima, kroz rad na analognim sintesajzerima tražio zvukove urbanog pejzaža.

Pariz nije samo mjesto boravka, nego točka povratne sprege: grad u kojem se hrvatska tradicija eksperimenta ponovno upisuje u međunarodni kontekst

Vodanović tako nesvjesno ulazi u istu analogiju, onu u kojoj se jugoslavenski akustički pejzaž i francuska akademska glazba spajaju kroz zajednički jezik slušanja. U tom kontinuitetu, koji se proteže na druga područja Vodanovićeva djelovanja, poput poezije, Pariz nije samo mjesto boravka, nego točka povratne sprege: grad u kojem se hrvatska tradicija eksperimenta ponovno upisuje u međunarodni kontekst.