Sara Glojnarić: Pure Bliss

O Sari Glojnarić pisala sam podosta puta. Bilo je tu osvrta na premijere i koncerte, raznih intervjua, najava, a provukla se značajno i kroz moj akademski rad. Te 2016. godine započela sam istraživanje o „ženskoj hrvatskoj glazbi“, i glas Sare Glojnarić bio je predvodnikom najmlađih od skladateljica. Pa ipak, little did we know do kojih će razmjera ta, ipak do određene mjere i simbolikom napunjena, procjena prerasti u najplastičniji mogući oblik predvodništva. Čini se, naime, da ovaj kulturni nomad drži ključ shvaćanja ne samo disruptivnog i veličanstvenog karaktera suvremene kulture, nego i razumijevanja projekta skladatelj/ice novoga doba.

Odmah ću ovdje naglasiti da vas u tekstu čekaju upravo ovakvi, engleski izrazi i njihove udomaćene verzije, koje, pišući o ovoj skladateljskoj ličnosti, čovjek teško zaobiđe, ali, još i više, biva gotovo primamljen u tu jezikoslovnu stranputicu. And it feels so good.

Sara Glojnarić / Foto: Mateja Vrčković

Sve se u slučaju Sare G. odvija nekako brzinom munje. Fascinirana brzinom prolaska vremena (vremena koje je u punom smislu riječi njezino, u kojemu ona zastaje i svojim kreativnim branama kontrolira i preusmjerava sve te hektične fluksove) i tim rogom izobilja podražaja, identiteta, doživljaja i simulakruma svega što nas okružuje, Sara Glojnarić pokazuje se kao izvanredna tumačica upravo tog baudrillardovskog čitanja svijeta i njegovih simuliranih verzija. Pri tome se i njezina karijerna putanja pred nama otvara kao kakva vibrantna, kao tepih razmotana galaksija, pa i kroz čin grozničavog skrolanja skladateljičina Facebook feeda, koji bilježi sve te postaje uspjeha, u sve usitnjenijemu ritmu, koji je više teško i pratiti. Tako je i najrecentniji od njezinih autorskih uspjeha ponovno podcrtao taj fascinirajući tok stvari, u kojemu, imamo osjećaj, metronomski pendulum samo munjevito klizi nadolje.

Najrecentniji od autorskih uspjeha Sare Glojnarić ponovno podcrtao taj fascinirajući tok stvari, u kojemu, imamo osjećaj, metronomski pendulum samo munjevito klizi nadolje

Naime, austrijska izdavačka kuća Kairos okupila je najrječitije od djelâ Sare Glojnarić, u svojemu buketu jesensko-zimskih izdanja, CD-om naslovljenim Pure Bliss, s kojih sedamdesetak minuta skladateljskog legitimiranja. I zaista, već je prvi pogled na stražnju stranu kutije dovoljan za pojmiti da igra koherentnosti ovdje was going strong. Kao u kakvom zrcalnom modelu, međusobno se, krećući se izvana prema unutra, nailazi na djela koja pripadaju istoimenim serijama radova; započinjemo i završavamo skladbom sugarcoating #4 (2022.) i sugarcoating (2017.), drugi i pretposljednji komad su Latitudes #2 (2021.) i Latitudes iz 2020., a centralni rad flankiraju Artefacts #2 (2019.) i Artefacts (2020.).

U središtu svega, realno i simbolično, čisti je užitak i radost, skladba Pure Bliss iz 2022. godine, aranžerski najambiciozniji rad, zabilježena u izvedbi fenomenalnoga Klangforum Wien, a pod ravnanjem Tima Andersona. Djelo pisano za taj ansambl predstavlja podijeljenu viziju glazbovanja, osobnog i iskustvenog. Zamoljeni od skladateljice da izaberu vlastite glazbene momente koji za njih izazivaju ježenje, odnosno, koji su goosebumps-worthy, članovi ansambla direktno su utkali svoj kreativni udio u krajnji rezultat (sličan pristup pronalazi se i u skladbi Artefacts). Tako su, između ostalih, snippeti Claudija Monteverdija, Nicka Drakea, Gérarda Griseyja i Whitney Houston organizirani u kontinuum „bezgranične soničke ekstaze“, kako je to skladateljica sažela.

Sara Glojnarić /foto: Mateja Vrčković

Kombinirano s elektroničkim uzorcima, rastegnutima do granice poimanja i s ansamblom koji te podražaje umnaža i perpetuira, djelo uranja slušatelja u zvučni plunge pool, ako se smijem poslužiti sličnom interpretacijom Juliana Kämpera, autora popratnoga teksta. Ovaj dekonstruirani muzički madelaine za mene je i zaslužio centralno mjesto na nosaču zvuka, kao i za nositelja titularnog statusa. Prvenstveno je tomu tako zbog njegove opravdane instrumentalne ambicioznosti, ali i zbog svoje očaravajuće zvučne subliminalnosti i eteričnosti koja ga čini fantastičnim pieceom i za studijski i za live kontekst.

Skladbe iz ciklusâ sugarcoating i Artefacts imaju najsnažnije utisnut autorski DNK Sare Glojnarić. Napajane na tokovima istovremene fascinacije i kritike popularne kulture i subjektiviteta, kao mjesta premrežavanja kolektivne memorije i nostalgije, one postaju rekontekstualizacijom žanrovskih razdjeljenja, borbe visoke i niske kulture, kao i mjesto rasprave o (suvremenim) skladateljskim praksama. Ovo potonje kod Sare Glojnarić, kao i u bilo čije skladateljske poetike suvremenoga doba uostalom, dolazi defaultno kao privezak: nove tehnologije, umjetnička interdisciplinarnost i raznorodnost utjecaja samo su neke od perspektiva o kojima je nužno raspravljati u ocrtanome kontekstu. A kod Glojnarić je možda još i više taj antagonizam prisutan, upravo zbog svojevrsne fetišizacije toga rascjepa.

Tomu u prilog govore i, meni izuzetno zanimljivi, side projekti, koji su s jedne strane nastali kao nuspojava (Artefacts) ili su pak integralni dio istraživačkoga procesa (serija sugarcoating): ovaj prvi slučaj odnosi se na plejlistu na Spotifyu s nazivom Artefacts Playlist, na koju – motivirano prvobitnom idejom nastanka skladbe – još i svatko može dodati svoje adute, dok se drugi primjer referira na skladateljičinu iscrpnu platformu Million Songs Dataset. Kroz oba primjera iščitavam tisućljetnu humanističku tendenciju očuvanja, dokumentacije i kuriranja, što Sara Glojnarić, yet again, čini iz pozicije svjetonazorâ svojega vremena, svoje generacije i njezinih praksi.

Stanovit povratak strože glazbenim postulatima može se tražiti u kompozicijama Latitudes i Latitudes #2, za glasovir i video, odnosno, za set bubnjeva i tape. Ponovno inteligentno uparen princip reciprociteta – preparirani glasovir tretiran kao udaraljke i bubnjevi, čiju prirodu taj isti glasovir evocira, osim vibrantnoga skladateljskog pisma, donosi i dvije fantastične interpretkinje: pijanisticu Magdalenu Cerezo Falces i udaraljkašicu Leonie Klein. Moj je osobni favorit snažno destabilizirajući osjećaj koji pobuđuje jukstapozicija zvučnih masa u Latitudes: zvučanje nasuprot silovitom cuttanju svakog zvuka (1’:51’’) ili pak glasovir vs. sjećanje na sintetizirani zvuk osamdesetih (1’:58’’ ili, npr. 5’:09’’).

Interpreti na autorskom albumu Sare Glojnarić

Na sâm finale pozivam svakoga tko bi si osvježio sjećanje na Twin Peaks (u, ipak, nekom novom ruhu) ili na što vas već volja… Ovo djelo voljela bih vidjeti i uživo, jer pronosi i ideju kontrole izvedbe, tjelesne spremnosti i izdržljivosti, priče ponovno bliske i samoj autorici. S time u vezi moram izraziti žaljenje zbog ograničenosti medija i nemogućnosti zabilježavanja integralnih verzija nekih djela, a pisanih i za video (Artefacts i Latitudes). Poznavajući tech-savviness Sare Glojnarić, kao i njezinu agilnost i posvećenost, možda se u budućnosti nekako objelodane i one. Čak i drugi medij, platforma, pa i kontekst, neće oduzeti na uvjerljivosti ovoga nosača zvuka kao smislene cjeline.

Kohezivnost je inače jedan od stapleova Glojnarićina cjelokupnoga rada, te to ovdje nije samo za zahvaliti uredničkoj viziji CD-a. Premoćna većina njezinih kompozicija prikopčana je na vodiče pop-kulturnih konstelacija i kolektivne memorije, here and now paradigmi, kao i na veze identiteta i naše (visokotehnološke) suvremenosti.

Čak i drugi medij, platforma, pa i kontekst, neće oduzeti na uvjerljivosti ovoga nosača zvuka kao smislene cjeline

I tu dolazim do pitanja koje si često postavljam kada pomislim na skladateljski output Sare Glojnarić, a to je: hoće li se okosnica njezina rada možda transformirati u nešto drugo, mimo gore navedenih tematskih bazena, koje tu istu koherentnost čine čvrsto ukotvljenom, gotovo neprobojnom, no možda potencijalno i – suviše autoreferencijalnom? Just wondering… Kako bilo, i ovaj i onaj odabrani put, s obzirom na sve ostvareno, mnogi, vjerujem, čekamo s pozitivnom groznicom. A do tada nam Pure Bliss ostaje na trajno uživalačko konzumiranje i ponovna i prevrednujuća čitanja.