Sara Renar - Nježne riječi

Ivana Lulić

Album Nježne riječi ima dvojezičnu dimenziju

Petim albumom Sara Renar stvara svoje najcjelovitije i najosobnije djelo dosad, potvrđujući status autorice koja glazbeno vodi svoje slušatelje u sasvim neočekivane smjerove

Sara Renar / Foto: Matej Grgić

Peti studijski album kantautorice Sare Renar nosi naziv Nježne riječi, što aludira na stih iz pjesme „…trebaju nam nježne riječi za grube godine“. No Renar se ne oslanja na sladunjave parole ili self-help formule; umjesto toga, u svom radu objedinjuje vlastite sjene i unutarnje kontraste, intimno i političko, a rezultat je cjelovito, dvojezično studijsko izdanje koje istovremeno otkriva ranjivost i kritički secira one koji misle da znaju bolje; sve se to, jasno i suptilno, iščitava između redova.

Ovim albumom Renar stvara svoje najcjelovitije i najosobnije djelo dosad, potvrđujući status autorice koja glazbeno vodi svoje slušatelje u sasvim neočekivane smjerove.

Od pojave novog kantautorskog vala prije petnaestak godina, Sara Renar se nakon debitantskog albuma prometnula u anti-pop heroinu. Dobivanje Porina nije ju odvelo u mainstream, već upravo suprotno – još snažnije ju je poguralo u smjeru vlastitog glazbenog otkrivanja. I dok će se njeni neki bivši suradnici u kuloarima hvaliti kako su upravo oni zaslužni za njen uspjeh, ovim je albumom Renar kanalizirala svu svoju kreativnu energiju i svježe ideje kojima se odvaja od predvidljivih obrazaca domaće produkcije i od albuma koji često igraju na sigurno. Možda se ovim albumom jasnije pozicionirala u alt-rock kategoriju, ali i naznačila kako se njene težnje protežu mnogo više izvan te kategorizacije. Svojim je trećim albumom Nježne riječi Renar definitivno učvrstila vlastiti autorski smjer. Svih osam pjesama ovog albuma pokazuju koliko duboka može biti njena strast za istraživanjem glazbe.

Uz to što je autorica glazbe i tekstova, Renar je sudjelovala i u aranžmanima, s Dimitrijem Simovićem, čime je dodatno oblikovala dinamiku i karakter pjesama. Producirali su ga Jan Kinčl i sama Renar, ostavljajući album zvučno dosljednim vlastitoj viziji.

Vizualni identitet prati istu promišljenost: fotografije Marine Uzelac, kostimi Gabrijele Mamić te art direkcija i dizajn Svena Sorića oblikuju jasan vizualan jezik koji je Renar razvila kroz režiju posljednja tri singla. Estetika albuma, sa začudnim „čupavcima“ kao simbolima Nježnih riječi, reflektira tematsku okosnicu i spaja zvuk i sliku u koherentnu te sugestivnu umjetničku cjelinu.

Album otvara naslovna pjesma, objavljena 2025., koja je s “Pustinjom / The Desert” najavila ovo izdanje. Taj nježni odskok snažniji je nego što se na prvi pogled čini: slušatelja razoružava suptilnošću, tek kasnije otkrivajući kompleksnost. Trubačka sekcija u pjesmi – Marko Lucijan Hraščanec na saksofonu, Igor Pavlica na trubi i Hrvoje Štefanić na trombonu – aranžmanski precizno podcrtava stih „Na kojem jeziku da sanjam o ljubavi?“. Kreće se sa suptilnim samopouzdanjem, proklizavajući pored skepticizma i dokazujući koliko smo podložni njenim čarima. Istovremeno, to je i najmelodičnija pjesma koja se mogla pojaviti na domaćim radijskim postajama.

Sara Renar

Posebno se ističe plesna power alt-pop pjesma “Još malo”, u kojoj mantra „…riječi biraj, samo sviraj…” podsjeća na boniversku estetiku i potvrđuje autoričinu sposobnost kombiniranja energije i introspektivnosti.

“Nešto mi je palo u oči” dolazi kao prijelazna pjesma prema srednjem, mračnijem dijelu albuma. Samo dvije godine nakon live albuma iz KSET-a, Renar u ovom dijelu ide korak dalje u svom glazbenom istraživanju. Njene gotovo spoken word dionice u pjesmi “Darkness Be Gentle To Me” zamjenjuju visoke i nježne, kratke melodijske fraze u stilu Dunje Knebl. Poliritmički razrađen aranžman, poduprt rezonantnom i distorziranom električnom gitarom, istovremeno je dostojanstven i nemiran. Tekst se oslanja na izraziti minimalizam: ponavljanjem nekoliko jednostavnih motiva više se gradi atmosfera nego narativ. Riječi su svedene na osnovne impulse, nemalo poput mantre, čime se stvara hipnotički ugođaj, a pjesma gotovo prerasta u glazbenu katarzu.

Na nju se organski nadovezuje gotovo eksperimentalna “Bring Back the Noise / Vratite mi buku” kao logičan, ali i odvažan korak dalje u istraživanju tame – ne kao prostora nelagode nego kao prostora intenziteta. Pjesma se ne trudi biti ugodna; naprotiv, gradi vlastitu unutarnju napetost, polako je zatežući do ruba izdržljivosti. Njezin bombastični završetak nekome može zazvučati kao prekoračenje, čak i kao svjesno promašivanje svake mjere, no upravo u toj gesti leži njezina snaga. Umjesto razrješenja, Renar bira eskalaciju – gotovo filmsku u svojoj dramatici – i time oblikuje jedan od najsnažnijih, najneposrednijih umjetničkih trenutaka na albumu. Posebno se ističe njezin distorzirani vokal koji pjesmi daje gotovo caveovsku sjenovitost – grubu, sugestivnu i magnetski privlačnu.

“Pustinja / The Desert” kao drugi singl ne otvara toliko novi prostor koliko ogoljuje onaj prethodno naznačen – nakon intenziteta ostaje praznina. Pustinja se tako ne pojavljuje kao krajolik nego kao stanje: prostor između događaja u kojem se smisao rasipa, a stvarnost ostaje utišana i ogoljena. U toj tišini i nelagodi, gdje izolacija nije iznimka nego pravilo, svijet se raspada na fragmente dojmova, dok ispod njegove tanke površine pulsira nešto neobjašnjivo i prijeteće.

Ta napetost između intelekta i instinkta provlači se kroz cijeli album, ali nigdje nije tako izložena kao u funkastoj “Smile and Wave”. Naizgled jednostavan refren funkcionira kao pasivno-agresivni štit – „just smile and wave“ ovdje nije gesta pristojnosti, nego naučeni refleks preživljavanja u sustavu koji istovremeno poništava i uzdiže. Glazbeni spot tu nelagodu stavlja u oštar i maštovit fokus: Renar se pojavljuje u pametnom i vizualno upečatljivom i promišljenom izdanju. Bilo da se referira na domaće eurovizijske uspjehe s dozom cinizma ili ironije, Renar ovdje prilično otvoreno prokazuje granice takvih ambicija – i razloge zašto one rijetko prelaze lokalni okvir.

Do trenutka kad album dosegne posljednju pjesmu, “BMF”, sve se sabire u cjelinu koja se ne raspada, već drži zajedno. Renar se ne predstavlja kao transformirana ili izliječena; prati svoje unutarnje sukobe, a jasnoća dolazi u bljeskovima, samo da bi ustupila mjesto sumnji i proturječju. Između samopouzdanja i samopropitivanja, jednostavnosti i složenosti, dolazi do uzemljenja. Pjesma donosi prihvaćanje – ne mir, ali nešto dovoljno blizu tome.

I dok stihovima pita „Koji je tvoj uspjeh? Na što si baš ponosna?“, nakon slušanja albuma jasno je: odgovor leži u svemu što Renar ovim izdanjem postavlja pred slušatelja.