Stefson’s Blue Equinox: Grad se beli

Na ovim geografskim prostorima često se među teoretičarima i „znalcima“ u segmentu popularne kulture čuje sintagma kako nam je „potreban dobar mainstream da bismo imali dobru alternativu“. Ovako nešto obično vrijedi za pop, rock i njihove derivate, ali nije zgorega – makar radi misaonog eksperimenta – slično primijeniti i na samu jazz scenu.

Kad govorimo o jazzu, moguće je da ćemo pomisliti na one glazbenike koji su članovi državnih big bendova, ali i malih combo sastava koji čine okosnicu klupske i studijske scene; često su to glazbenici nafilani tehničkim znanjem s prestižnih europskih jazz odsjeka, koji će u manjim balkanskim i južno/istočnoeuropskim zemljama po prirodi stvari biti vodeći jazzeri unutar mainstream diskursa.

Ako je ta mainstream scena potentna, ovi će jazz glazbenici davati značajan doprinos i obogatiti glazbu „s one strane jazza“ ili na njegovim stilskim rubovima. U posljednjem napisanom tekstu za Glazba.hr upravo sam apostrofirao doprinos Vojkana Jocića bendu Chui – njega ćemo slušati i na ovom izdanju. A što je više takvih primjera u sprezi između „mainstreama“ i „alternative“, kako god ih doživljavali, događa se i povratni efekt unutar samog nosećeg toka scene. Barem bi to bio idealan slučaj.

Što je više primjera u sprezi između „mainstreama“ i „alternative“, kako god ih doživljavali, događa se i povratni efekt unutar samog nosećeg toka scene

Ovoliki uvod će nam pomoći da sagledamo okvire u kojima radi trombonist, skladatelj i aranžer Hrvoje Štefanić, čija biografija – između ostaloga – navodi sudjelovanja u Jazz orkestru HRT-a ili transžanrovskom Mimika Orchestra pa suradnje s Goranom Baretom i Sarom Renar – da pobrojimo samo nekoliko radi isticanja širokog stilskog iskustva, a sve nakon obrazovanja u Grazu kod velikog Luisa Bonille, žive legende trombona. Taj i takav Štefanić je nedavno diskografski predstavio svoju postavu Stefson’ s Blue Equinox, koja je snimila studijski debi Grad se beli (Intek Music).

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Intek Music (@intekmusic)

Grad se beli

Album je nazvan po uvodnoj sklabi, obradi tradicionala, kojom Štefanić određuje svoj stvaralački i izvođački credo: „Grad se beli moj je pokušaj da spojim dvije stvari koje najviše poštujem: moje korijene i slobodu izražavanja. Zanima me jazz koji je živ, bendovski i ljudski – da se čuje karakter, a ne poziranje. Stefson’s Blue Equinox je prvenstveno bend u kojem se tradicija tretira kao gorivo koje nas pokreće, a ne kao vitrina za promatranje“, navodi autor u promotivnim materijalima povodom izlaska albuma.

Hrvoje Štefanić – foto Melani Krog

Ako puštate album s predznanjem iz povijesti jazza i stvaralaštva Johna Coltranea, prvih nekoliko taktova, a naročito klavirska dionica, neodoljivo će vas podsjetiti na uvodne taktove Coltraneove antologijske interpretacije My Favorite Things s istoimenog albuma. Tako već u startu autor namiguje slušatelju, dajući mu do znanja što je „tradicija kao gorivo koje pokreće“. To je John Coltrane iz prve polovine šezdesetih, čija će se skladba Naima naći i na ovom albumu. To je svakako i Sonny Rollins koji je ovdje zastupljen sa skladbom Doxy.

Već u startu autor namiguje slušatelju, dajući mu do znanja što je „tradicija kao gorivo koje pokreće“

Ostatak albuma ispunjen je originalnim materijalom koji je napisao Štefanić, a koji se također kreće u okviru jazz stilova pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća; povremeno je utemeljen u hard-bapu, na momente u big bandovskom swingu, dok drugdje nagoviješta i želju autora da istraži rubove ovih stilova ili njihova viđenja u suvremenijem ključu.

U tom smislu su najuspjelije i najrazigranije – barem piscu ovih redova – kompozicije Jack of all trades s nešto opuštenijim i slobodnijim driveom ritam sekcije preko koje se redaju nadahnuta sola te Every Time Brings Something New koja se bazira na sličnim kvalitetama te ističe Šimunićev talent u sklapanju bogatih, slojevitih i skladnih aranžmana za puhačke sekcije.

Bend čini značajan broj iskusnih muzičara – tu su Zvonimir Bajević (truba, flugelhorn), već spomenuti Vojkan Jocić (tenor saksofon), Davor Doležal (gitara), Nikola Šantek (klavir), Zvonimir Šestak (kontrabas) i Antun Profeta (bubnjevi) – i već je sam taj zbroj „provjerenih kadrova“ garancija pouzdane jazzerske kvalitete na polju instrumentalne izvedbe. Ne moramo pobrojavati koji je solo bio posebno dobar, budući da takvih momenata ima sasvim dovoljno u svakoj skladbi. Utoliko ovaj album nije muzejski artefakt već živo tkivo, kako nam je i najavio bendlider.

S druge strane, ako bismo sagledali širu sliku, Stefson’ s Blue Equinox u svom debiju jest donekle suzdržan: kao da se bend uigrava i pokušava uvidjeti što najbolje funkcionira u ovom settingu, prije nego što će se upustiti u još odvažnije kompozicije i aranžmane za kakve sigurno ima potencijala. No tako to obično biva kad slušamo glazbenike s matične scene.

Kao da se bend uigrava i pokušava uvidjeti što najbolje funkcionira u ovom settingu, prije se upusti u još odvažnije kompozicije i aranžmane za kakve sigurno ima potencijala

Inozemne jazz zvijezde obično primijetimo kad su već snimili drugi ili treći album, prešli kod poznatijeg izdavača, pa nam djeluje kao da im je sve „pod konac“ oduvijek. Naše pratimo od samog početka i gledamo kako se razvijaju. Navijamo pa se naposljetku i radujemo, prateći kako se njihova glazba razvija i raste.