17
ruj
Recenzija

The Zagreb Jazz Quartet: Intima hrvatskog jazza

The Zagreb Jazz Quartet

The Zagreb Jazz Quartet

share

Nedavno sam imao čast recenzirati reizdanje jednog od najboljih albuma velikog Boška Petrovića, Tiffany Girl iz 1985., izdanja koje se diči internacionalnom postavom, spretnim aranžmanima i nadasve nadahnutom izvedbom. Kako Croatia Records očigledno mari za podupiranje historijata hrvatskog jazza, odnedavno se na njihovim policama može naći vinilno i CD reizdanje (1986./2021.) live albuma Petrovićevog hrvatskog kvarteta i jednog od prvih modernih jazz sastava na ovim prostorima, Zagreb Jazz Quarteta.

Petrović je dodao prstohvat nečega što bi danas zvali etno prizvukom i time postao jedan od prvih izvođača koji su jazzu pretpostavili elemente tradicijske glazbe

Riječ je o ansamblu koji je kasnih pedesetih i većinu šezdesetih godina u Jugoslaviju donosio najnovije trendove na svjetskoj jazz sceni, ponajviše zvuk Third Streama, pokreta koji je sljubljivao estetiku jazza i klasične glazbe. Inspiriran Johnom Lewisom i njegovim Modern Jazz Quartetom, Petrović je na te utjecaje dodao prstohvat nečega što bi danas zvali etno prizvukom i time postao jedan od prvih izvođača koji su jazzu pretpostavili elemente tradicijske glazbe. Prva postava ovog sastava iz 1959. nije ona koja je zabilježena na ovom izdanju, uz Boška Petrovića na vibrafonu ovdje su zastupljeni Davor Kajfeš na klaviru, Miljenko Prohaska na kontrabasu i Silvije Glojnarić na bubnjevima.

The Zagreb Jazz Quartet

Izdanje ne krasi nikakav poseban naslov – na jednostavan likovni motiv Ive Montine malim i neupadljivim fontom ispisano je The Zagreb Jazz Quartet, vrlo decentno i oku ugodno. Pregršt toga može se iščitati iz bogate programske knjižice, u kojoj stoje dva teksta s potpisom najstarijih živućih hrvatskih jazz komentatora i pisaca – Mladena Mazura s ponegdje nepotrebnim sladunjavim laudama i vrlo konciznog Dubravka Majnarića.

Slušatelj će tako saznati sve potankosti oko početka djelovanja kvarteta, o zenitu njihovog stvaralaštva, prestanku djelovanja i ponovnom formiranju za prilike kao što je bila ova 1984. godine –  peti zagrebački Jazz Fair. Za uvod u koncert zaslužan je gromki glas Willisa Conovera, čuvenog američkog radijskog voditelja koji je desetljećima približavao najrecentnija jazz događanja slušateljima iza Željezne zavjese kroz radijski program Voice of America Jazz Hour. Iz snimke, koja služi i kao prva numera na albumu, da se deducirati kako je Conover bio itekako upućen u europsku jazz scenu, a posebno je milo čuti kako uvježbano i s lakoćom najavljuje dijakritikom ispunjena imena hrvatskih jazz glazbenika, inače nepremostivu prepreku negovornicima slavenskih jezika.

Conover je, čini se, bio itekako upućen u europsku jazz scenu, a posebno je milo čuti kako uvježbano i s lakoćom najavljuje dijakritikom ispunjena imena hrvatskih jazz glazbenika

Nakon Conoverovog uvoda slijedi With Pain I Was Born, jedan od najprepoznatljivijih Petrovićevih originala s pozamašnom infuzijom tradicijskih elemenata, prvi put izdan na istoimenom albumu iz 1966. Uz ispreplitanje prizvuka slavonskih kola i međimurskih motiva nagovješta se pjevna i lako pamtljiva tema koju u kontrapunktu donose Petrović i Kajfeš. Interesantne su i metričke modulacije koje se prirodno nameću ovoj materiji, vrlo spretno izvedene od strane ritam sekcije. Upečatljiv je Petrovićev solo, koji donosi savršen omjer melodičnosti i trenutaka s malim disonantnim iznenađenjima, ali se ističe i poduži solo Glojnarića, konkretnog bubnjara koji lako plijeni pozornost slušatelja.

Vrlo je interesantno usporedno slušati narednu Petrovićevu skladbu, Valse for Jazz Mama, zastupljenu na ovom, ali i na početku spomenutom nedavnom izdanju, samo s drugim glazbenicima. Kao što nešto bogatiji klavirski uvod Kennyja Drewa na potonjem albumu daje nepogrešiv američki prizvuk, ovaj Davora Kajfeša odiše europejstvom. Atmosfera je slična – sanjiva i melankolična (bez ikakvih pejorativnih konotacija!) te je svaki glazbenik svojim doprinosom dalje nadograđuje. Ponovno valja spomenuti autorov doprinos, sa zrelim, nadahnutim, a ipak nenametljivim vibrafonskim solom poslije kojega ništa više nije potrebno reći, toliko da se Kajfešov, korektan kakav jest, čini redundantan.

Intima je zasigurno najznačajniji autorski poklon hrvatskoj publici velikog Miljenka Prohaske.
… svoje mjesto našla na repertoarima brojnih hrvatskih glazbenika i može se ići tako daleko pa je smatrati hrvatskim jazz standardom

Intima je zasigurno najznačajniji autorski poklon hrvatskoj publici velikog Miljenka Prohaske. Opulentna je to balada koja je svoje mjesto našla na repertoarima brojnih hrvatskih glazbenika, od Josipe Lisac do zbora Zvjezdice i može se ići tako daleko pa je smatrati hrvatskim jazz standardom, ako tako nešto uopće postoji. Diči se vrlo prepoznatljivom melodijom, intrigantnim harmonijskim rješenjima i minimalističkim solima; iako je Modern Jazz Quartet jasan uzor kako Petroviću, tako i Prohaski, ovakva skladba mogla je lako ispasti iz pera kakvog Hoagyja Carmichaela ili Colea Portera.

Pravo je zadovoljstvo moći usporediti razne verzije, od raskošne bigbandovske do asketske komorne, no, kako joj i sâmo ime predlaže, možda je i najuspjelija u intimnom aranžmanu kakav je ovaj.

Posljednje dvije skladbe na albumu nose potpis Davora Kajfeša i moram priznati kako se prvi put susrećem s njima. Razvidno je kako je autor htio biti sljednik estetike koju je postavio Petrović, o kojoj je riječi bilo na početku, no Ornaments je nešto disonantniji i nepristupačniji od ostatka materije. Nakon napetog Glojnarićevog bubnjarskog uvoda, donosi se tema u kojoj se, kao i na With Pain I Was Born, kontrapunktalno isprepliću motivički obrasci vibrafona i klavira.

No, ovdje nema toliko kohezije kao u spomenutoj, a rezultat je začudna i inkoherentna zvučna slika. Petrovićev solo izdvaja se kao vrlo uspješan, dok Kajfeš za to vrijeme pruža neujednačenu pratnju iliti comping, u kojoj se sukobljavaju jednostavne harmonije i pokoji kvartni akord. Ovdje Glojnarić ponovno dobiva svoj prostor i iskazuje se solom u kojem na trenutke efektno koristi tišinu, istovremeno nenarušavajući napetu atmosferu koju je postigao u uvodu. Vrijedan spomena je mistični završetak koji povremeno invocira Billa Evansa.

The Zagreb Jazz Quartet izborom skladbi demonstrira ponajbolje iz formativnog razdoblja hrvatskog jazza

Eftertanke je inspirana Kajfešovim boravkom u Švedskoj – kako joj i ime nagovješta (hrvatski bi je najspretnije preveli kao rekapitulacija ili postscriptum), služi kao završetak albuma. Radi se o vrlo odmjerenoj skladbi, bogatoj distinktivnom melodijom i filigranskim Petrovićevim naglascima – prikazuje Kajfeša kao autora u potpuno drugom svjetlu nego prethodna numera. Pijanist se također iskazuje vrlo dražesnim solom u kojem blues utjecaje interpolira jezikom bopa – povremeno mi se po glavi vrzmao Bobby Timmons iz zlatnog doba djelovanja Jazz Messengersa.

The Zagreb Jazz Quartet izborom skladbi demonstrira ponajbolje iz formativnog razdoblja hrvatskog jazza. Za primijetiti (a možda i zamjeriti) je jedva polusatno trajanje albuma (pogotovo uzevši u obzir da se u to ubraja i najavni govor Willisa Conovera) te nedovoljna zastupljenost Miljenka Prohaske, koji je ovdje uskraćen za pravi solistički trenutak. Čvrsto vjerujem kako postoji još koji snimak s ovog koncerta koji je možda trebalo ubaciti u ovu set listu. Ipak, album je izvedbeno ujednačen i može stajati uz bok više puta spominjanom Tiffany Girl (iako je na njemu ritam sekcija većeg kalibra). Izuzev par ovih zamjerki, ovo izdanje trebalo bi naći svoje mjesto u gramofonima i CD-playerima svih aficionada hrvatskog jazza.   

Ovo izdanje trebalo bi naći svoje mjesto u gramofonima i CD-playerima svih aficionada hrvatskog jazza

Moglo bi Vas zanimati

Više od autora