Tihomir Fileš: Priče iz Dubravnina

Dubrava je kvart u istočnom dijelu Zagreba koji se sastoji iz Donje i Gornje Dubrave

Pri objašnjenju imena Dubrava, značenje dubrave prema nekim izvorima dolazi od slavenskog toponima za hrastovu šumu, a dubravom se znao nazivati i gaj, šumarak.

Bilo kako bilo, Dubrava je odavna imala imidž opasnog kvarta na periferiji Zagreba. Riječ je o nasilju koje je, uostalom, opjevalo Prljavo kazalište u pjesmi ”Na posljednjoj tramvajskoj stanici”. U isto vrijeme  u Dubravi je itekako aktivan bio i Jadran film, jedan od najvećih proizvođača filmova, kao i Jugoton – najveća diskografska industrija u bivšoj državi, a i šire.

Danas kroničari zagrebačke Dubrave također ponosito ističu da je petero hrvatskih olimpijskih sportaša osvojilo ukupno šest medalja, a to su Josip Glasnović, Sandra Perković, Filip Hrgović, Manuel Štrlek i Martina Zupčić.

Rock grupa Prljavo kazalište bilo je i ostalo nešto poput simbola kvarta koji i u sedamdesetim godinama nije bio u cijelosti asfaltiran.

Posljednja tramvajska stanica u Hourinoj pjesmi okretište je ZET-ovog tramvaja. U isto vrijeme okretište tramvaja broj 11 i 12  je nešto poput granice Dubrave i grada. Prljavo kazalište prelazilo je granicu kad bi išli u grad (centar Zagreba) u srednju školu, kino ili disko i naravno, u Maksimir gledati Dinamo. Grad je za ove klince – a bilo ih je i iz Donje Dubrave (više radnička) i Gornje Dubrave (malo manje radnička) nešto poput bright light big city.

Bili su stvarno klinci kad su stvorili rock bend Prljavo kazalište, Tihomir Fileš Filko imao je svega četrnaest-petnaest godina kada su se u lokalu (nekada se to tako zvalo, a ne kafić kao danas) Nova ploča tik uz glavni ulaz u Jugoton 1976.-1977. odlučili na utemeljenje rock benda Prljavo kazalište. Ostali su bili koju godinu stariji, ali ne mnogo više.

Odrastanje u Dubravi imalo je toliko snažan utjecaj na njih čak i onda kad su se neki preselili u Grad, a i danas skoro pola stoljeća kasnije. Trenutno postoje dva Prljava kazališta. Nije čudo onda što Filko svoju povijest Prljavog kazališta naslovljuje Priče iz Dubravnina. Knjigu od tristotinjak stranica bogato opremljenu i crno-bijelim i kolor fotografijama, a nadasve je puna bogatih priča u kojima je izbjegao glavnu prepreku u ovakvim situacijama, a to je egotrip, samohvala ili riganje vatre na menadžera Škrgu ili prisvajanje tuđih zasluga.

Dapače, Filko će radije podebljati zasluge silnih suradnika benda kroz desetljeća i neće sasuti drvlje i kamenje na one koji su im dodijelili pa oteli nagradu Sedam sekretara SKOJ-a, neće prosuti žuč na ondašnju tzv. komisiju za šund. Dapače, istaknut će koliki je neprocjenjivi kreativni doprinos producenta Tinija Varge Prljavom kazalištu, ne samo u vezi albuma Heroj ulice.

Ne potiče ni bilo kakve duele s kritičarima premda (samo)kritički gotovo secira i objašnjava svaki album i potez grupe. Budimo realni, s razlogom podcrtava svoje zasluge za ideje i kreiranje velebnih koncertnih spektakala Prljavoga kazališta, koji su bend uzvisili do vrhova rocka u nas (Trg 1989., Arene u dva navrata s ukupno tri koncerta, Stadion u Kranjčevićevoj, Dolac, Trg ispred Prvostolnice, Lisinski sa Simfonijskim orkestrom i zborom). Filko tu posebno ističe da ni jedan taj projekt nije kreirao bez razgovora s Jasenkom Hourom.

Nikada nisu žalili ni truda ni novaca da spektakli budu stvarno povijesni. Prema Filkovu pisanju, svaki put kad bi iznio neku od ideja svi su ga blijedo gledali kao nekakvog naivnog utopista koji smišlja neizvedivo, i financijski i produkcijski. Ti spektakli bili su ne samo scenski inovativni nego i uvijek duboko emocionalni.

Naročito preporučujem priču/poglavlje U 73 minute od Trga Republike do Jelačić placa o koncertu iz 1989. godine „kad je bend iz Dubrave postao  nacionalna ikona par excellence“.

Prljavo kazalište postalo je, poslije toga naročito, nešto poput  nacionalnog tribuna.

Iako se, doduše, nikada nisu mogli oteti iskonskoj Dubravi, kvartovskoj solidarnosti, ranom idolopoklonstvu Rolling Stonesima i Clashu (prije nego Sex Pistolsima). Zato su tako intrigantni naslovi priča poput Dubrava, Street Gang Heroes, Čudo u Milanu, Olujna vremena i poratna sjeta, Moj Dom Je Hrvatska, „Tajna dugovječnosti, Od Dubrave do Hollywooda… i pogovora: Kako je Houra šmugnuo iz Prljavog kazališta.

Filko je jako talentiran pripovjedač i izravni promatrač karijere benda od blizu pedeset godina. Ali i analitičar – ne samo stvaralaštva benda, nego i vrstan promatrač u povijesnom kontekstu. Iako je često kao i drugi članovi boravio u Zvečki poput mnogih novovalovaca, Prljavo kazalište ustvari nikada nije bilo dijelom te priče. Bili su svoji i cijenili su ono što su drugi radili.

Mnogi su se idejama velikih koncerata ismijavali, a popriličnu skepsu iskazivali naročito kad se pročulo da će Prljavo kazalište nastupiti u Beogradu 2012. Istina, na početku karijere Prljavo kazalište bilo je iznimno popularno i u Beogradu i Srbiji, ali ići u Beograd 2012.… E, to je prema mnogima bilo jako opasno, rizično i nepotrebno. Ipak, koncert u beogradskoj Areni rasprodan je, a izveli su i ”Ružu hrvatsku”. Zbog ove ključne pjesme u karijeri benda usred Beograda nisu imali neugodnosti. Popović, doajen beogradske rock kritike, od dijela je svojih sugrađana tada proglašen izdajicom samo zato što je otišao na koncert. Filko citira u knjizi kako je Peca reagirao poslije koncerta:

„Moja izdaja ogleda se u tome što sam se usudio da odem na koncert Prljavog kazališta. Jesam bruka jer oduvek volim talentovane pesmotvorce. A jedan od njih je svakako Jasenko Houra – a ja se ni pred streljačkim vodom neću odreći nekih pesama Prljavog kazališta.“

Jednom od tih pjesama Tihomir Fileš Filko i završava Priču iz Dubravnina:

”Laku noć tebi, Zagrebe”

A sad laku noć tebi, Zagrebe / Vama skitnice sve / Radi tebe smo prošli uvrede / Pa sad psujem sebe / Nisi ti sad ništa bez nas / Tko ti je duša, srce, a i glas / Pa, kad sve to znaš / Ne srami se sad nas / Sto koraka tu od Save / Ja gubim sve dane / I lažem samo radi vas / Da Zagreb voli nas / Odrasteš sad tu kraj Save / I čekaš bolje dane / Pa jašim sada sve vas / Da Zagreb voli nas / A sad laku noć tebi Zagrebe / Ne, ne budi ko’ djevojka / Ti plešeš uvijek s krivim momcima / Sa finim, sa Tuškanca / Ne srami se sad naših cipela / Sa njih kaplje krv i blato predgrađa / Pa, kad se svoj gospodi daš / Zadnji ples je valjda naš

Na kraju ističe da nisu završili u tako moćnom rock bendu ostali bi kvartovska street ekipa koja poštuje samonametnuti kodeks ponašanja škvadre iz kvarta, pardon Dubrave. I onda polako zaključuje da im je možda i mimo njihove volje dodijeljena uloga tribuna one mlađe srednje klase, promaknuće u socijalni simbol što sve skupa nisu namjeravali već su doživljavali kao kolateralnu pojavu. Na sreću, pri svemu tome nisu u dodijeljenom im poslanju prešli u sferu patetike ili u ekstremno radikalno ljevičarenje i desničarenje.

Fileš kaže: „Ispalo je da smo djelovali kao glas jedne sociološke društvene kategorije uostalom zašto je i ne nazvati imenom, obespravljenoj tihoj većini. Kazalište i Houra definitivno su usput postali i tribuni i pjesnici svih generacija, ovaj put ne samo svoje radničke Dubrave. Tu nît povezanosti i determiniranosti kvartovskim porijeklom koje nas je zauvijek otpravilo na baš taj naš životni pravac možda meni najbolje oslikavaju stihovi ”Laku noć tebi Zagrebe”.

Tako zbori, pardon piše, Tihomir Fileš Filko, utemeljitelj, menadžer, koncertni producent  i bubnjar, a sada i sociolog, kritičar, a najmanje pisac dogodovština iz karijere Prljavoga kazališta.

Priče iz Dubravnina njegova je dokumentaristička zbirka od dvadeset i četiri priče iz povijesti Prljavoga kazališta. Trenutno se Filko i Jajo sude oko prava na ime benda i nastupaju s dva benda istog imena.

Valjda će se to već nekako riješiti. A možda i Jajo, veliki poklonik lika i djela Jiržija Menzela napiše knjigu. Vjerujem da ni na ovu Filešovu ne bi imao nekih prigovora.

P.S. Ime Prljavo kazalište momčići iz Dubrave dali su po stripu Alana Forda. Tih sedamdesetih zbog toga im nisu dali dopuštenje da se slikaju u HNK, jer bi to bilo svetogrđe. Ipak su uspjeli u tome, i to za omot prvog albuma zahvaljujući prijatelju glumcu Draganu Despotu. Imali su problema i kasnije, naročito u prvim razgovorima oko nekih sponzorskih ugovora. Kako da ti netko da sponzorsku lovu dok se zoveš Prljavo kazalište?! Na to bi Filko odgovorio da su se zapravo mogli nazvati Zarazne bolesti, ali je prevagnulo Prljavo kazalište. Sponzor bi tako odahnuo i pristao na Prljavo kazalište. Crni humor, Jirži Menzel i kvartovska spika – Pythonovci tada nisu bili još u opticaju – bili su dio života grupe koju je prvi put napustio Davorin Bogović pred odlazak na snimanje Heroja ulica. Momak je u isto vrijeme jednostavno morao ići s drugom ekipom na more. Takav mu je bio dogovor s morskom ekipom. I tako je na Heroju ulice propjevao Jajo. Morao je, i bio je uspješan dok se Bogović sunčao na Krku.