26
velj
2024
Kolumne

TONSKA PROBA

Lijepa naša Rim tim tagi dimovino

Baby Lasagna

Baby Lasagna je podihnuo letvicu hypea na Dori /HRT screenshot

share

Svima je zatitrao nacionalni naboj i mnogi komentatori su među pjesmama odmah našli onu koja će biti suvremeni ekvivalent Lijepe naše. “Rim tim tagi dim” tako je postala nacionalna budnica, skladba za koju se pretpostavlja da bi u Švedskoj, u finalu Eurosonga, mogla ući u povijest

Baby Lasagna

Napaćeni hrvatski narod pobjedom Baby Lasagne napokon ima razlog za zadovoljstvo / Foto: Marko Prpić/PIXSELL

Kada čitam sve te učestale komentare u medijima i na društvenim mrežama vezane uz Doru, pada mi na um aktualna, korizmena duhovna pjesma sa stihovima: „Počinje se slavna muka/ koju trpi Isus Bog/ Na što njega samo nuka/ naroda grijeh nevoljnog.” Uistinu, hrvatski narod teško se muči gledajući tu smotru festivala koji je dizajniran da pruži najatraktivniju pjesmu koja će biti plasirana na najvažniju svjetsku smoru, ovaj, smotru lakih nota.

Od 1993. kad se nakon polufinala u Ljubljani, na Eurosong po prvi put otisnula hrvatska pjesma – “Don’t Ever Cry” skupine Put, derivata fantastičnoga zbora Putokazi koji bi ove godine obilježio 40 godina rada da prije dvije godine nije usahnuo – odnos nevoljnoga naroda mijenjao se tijekom godina.

Negdje do početka tisućljeća, na Doru su skladatelji slali ono ponajbolje iz portfelja pa žiriju nije bilo teško odabrati finaliste. Pjesme koje su pobjeđivale postajale su rado slušane, nerijetko i hitovi, a dva plasmana na četvrto mjesto (Maja Blagdan, Doris Dragović) i jedan na peto (Danijela Martinović) držali su naciju tek izašlu iz vihora rata u romantičnome uvjerenju kako je hrvatska popularna glazba moguć izvozni program.

I dok su na sljedeće dvije Dore na kojima su pobijedili Goran Karan i Vanna mišljenja bila načelno pozitivna, čim je Vesna Pisarović iskliznula iz Top 10 pozicije Hrvatske (doduše, Put, Tony Cetinski i ENI također nisu bili među deset najboljih, ali javna podrška bila je u devedesetima temeljena na svakoj pozitivnoj pojavnosti Hrvatske u europskim okvirima), krenulo se u nagađanja ne bi li neka druga pjesma bila možda bolji reprezent.

U mnogima se tad probudio nacionalni naboj i kao što su se našli pozvanima da sastavljaju hrvatsku nogometnu reprezentaciju, tako su postali stručnjaci i za izbor hrvatske pjesme za Eurosong. Pa dok se glas naroda tada mogao čuti tek u kuloarima i prigodnim anketama u medijima, nekako se poklopilo da je Facebook startao na ovim prostorima 2007., upravo kad se Dado Topić i Dragonfly nisu uspjeli plasirati u finale Eurosonga. Razvoj društvenih mreža kao prostora gdje se lijepe frustracije pogodovao je i otrovnim komentarima na sljedeće izbore i pobjednička rješenja.

Očito je sve to skupa utjecalo i na organizatora pa je Hrvatska radiotelevizija 2011. organizirala ridikulozni reality show u kojem je pobijedila potpuno nepoznata Daria Kinzer ispred Jacquesa Houdeka koji se natjecao s pjesmom “Stotinama godina”, stožernom skladbom u njegovome repertoaru kojom zatvara nastupe.

Jacques Houdek imao je zapažen nastup na Eurosongu, no ne sa svojim velikim hitom “Stotinama godina”Vrag je očito odnio šalu pa je izbor hrvatskog predstavnika za Eurosong održavan iza zatvorenih vrata do 2018. Tako su samo pobjednici bili na meti, ali ne i cijelo izlučno natjecanje. Revitalizacija Dore u opatijskog dvorani Marino Cvetković nastavila je trend: Dora je doživljena kao humoristički show koji su organizirali Delboy i Rodney iz Mućki pa se onda u medijima i na društvenim mrežama redovito pojavljuju komentari koji ili ismijavaju ili preziru izvođače. Mnogi će hrvatski muž učeno napisati kako je to nižerazredno natjecanje nevrijedno ičijega gledanja, a ponajmanje njegova (iako će s kombinacijom znatiželje i zluradosti odvojiti nedjeljnu večer za komentiranje) i tako je ta disciplina bacanja blata u dalj s ciljem omalovažavanja svih koji su uključeni u organizaciju i natjecanje postao annual kick-off.

Kad je Konstrakta pobijedila na Beoviziji, pronađen je uzor prema kojem bi se trebalo kvalitativno definirati. No, odmah su krenuli komentari da je u Hrvatskoj nemoguće da pobijedi netko s tako kvalitetnom pjesmom i nastupom. Tako se nevoljni hrvatski narod (osim, dakako, junoša koji su potpuni fanovi Dore i Eurosonga, osobito nakon što su shvatili kako je na obje manifestacije važniji hype i prezentnost, a ne pjesma) nastavio ili sprdati ili ljutiti, jer konkurencija i izbor pobjednika na Dori valjda teško povređuju njihov nacionalni ponos. Mnogi komentari tako su temeljeni na susramlju zbog Dore, a tradicionalne floskule da se to organizira „našim novcem“ odaju jad zbog nečega što bi trebalo pripadati samo njima.

Mediji su, dakako, mnogo objektivniji, ali će se gotovo unisono složiti da pjesme prijavljene na ostale festivale u Hrvatskoj ipak imaju veću zanatsku razinu, barem one ponajbolje koje odnose nagrade. No, kako se na tim festivalima natječu pjesme, a na Dori kombinacija vizualnog efekta, prezentnosti, hypea, šokadelike te cirkusa (a ima nešto i u pjesmi), onda se, dakako, Dora danas mjeri tim aršinom.

Ove godine je ipak nešto drukčije. Komentatori pokazuju da razumiju što je Dora, Eurosong više nije parada kiča, nego ugledno natjecanje koje bi moglo pokazati kako je Hrvatska shvatila što su trendovi. Sve se, zapravo, promijenilo lani kad je Let 3 uposlio silnu mašineriju u svemu onome što je nužno za Eurosong i pobijedio. Bila je to presudna Dora, kada je bilo očito da je pjesma tek dio paketa koji se predstavlja i kada je Let 3 uistinu izdominirao nad svim ostalima. Nakon pobjede su Letovci postali miljenici publike i komentatora svih uzrasta, a Eurosong je postao poprište glazbene bitke koja se, eto, od revije užasa prometnula u vrhunski televizijski show.

Let 3 / foto: Franko Kelam

Let 3 je na Eurosongu izazvao pravi ršum / foto: Franko Kelam

Sve je to utjecalo na percepciju ovogodišnje Dore, kad su kužeri odmah prepoznali pobjednika, kad se raspravljalo o izgledima ostalih, kada više nije bila pjesma i njezina (ne)kvaliteta u prvom planu. Svima je zatitrao nacionalni naboj i mnogi komentatori su među pjesmama odmah našli onu koja će biti suvremeni ekvivalent Lijepe naše. “Rim tim tagi dim” tako je postala nacionalna budnica, skladba za koju se pretpostavlja da bi u Švedskoj mogla ući u povijest. Kladionice su, štoviše, Hrvatskoj neuobičajeno sklone – nakon održane Dore predviđaju joj drugo mjesto, iza Ukrajine. Dakako, na Eurosongu je sustav glasanja ugođen tako da se mora uključiti i utjecaj geopolitičkih interesa, no razvidno je da je Marko Purišić, alias Baby Lasagna precizno pogodio masovni ukus u ovom trenutku.

To znači da slijede dani ponosa i slave, kad će mediji i društvene mreže podržavati Marka u pohodu na Eurosong i kada će negativni komentari o pjesmi i natjecanju biti utišani. Zaboravit će se brzo i neke uistinu katastrofalne interpretacije na ovogodišnjoj Dori, kao i tehnički problemi prve i finalne večeri. Dakako, opravdano je pitati se kako je moguće da se na ključnoj godišnjoj zabavnoglazbenoj manifestaciji može dogoditi toliko gafova, no to je nešto čime će se organizator uistinu morati pozabaviti sljedeće godine. Možda je zaista odluka da se natjecanje iz Opatije prebaci u TV studio na Prisavlju utjecala i na opuštanje sudionika.

Unatoč tomu, u javnosti je percepcija Dore definitivno promijenjena. Doduše, nakon natjecanja samo će “Rim tim tagi dim” ostati upamćen, dok će neke pjesme biti dobrodošla repertoarska dohrana (Pavel, Vatra, Marcela…) prije no što će postati radijski favoriti.

Dora je, nakon lanjskog sudioništva Leta 3, pokazala da natjecanje ne mora biti isključivo poligon za početnike i standardne festivalske izvođače, nego se na njemu mogu pojaviti i oni koji dolaze iz posve drukčijeg milja. Bez obzira na sentiment komentara, Dora osigurava vidljivost svim sudionicima, čak i onima koje ne bije dobar glas, i to doslovno.

Baby Lasagna

Nakon Albine, Baby Lasagna je prvi koji je ujedinio Hrvate kad je posrijedi pobjeda na Dori u ovom stoljeću / Foto: Marko Prpić/PIXSELL

Moglo bi Vas zanimati