ToMa - Sudbine i priče nove

Ivana Lulić

ToMa – prvi put na vinilu

Sudbine i priče nove nije album velikih odgovora nego album procesa – dokument vremena u kojem je Tomislav Marić ToMa prestao nagađati tko bi trebao biti i počeo vjerovati onome što već jest

ToMa u Tvornici kulture / Foto: Matija Habljak/PIXSELL

Na pitanje kakav je osjećaj imati ploču, ToMa mi je priznao da je osjećaj čudan i da se sad stvarno osjeća kao glazbenik – malo zrelije. I potpuno se slažem s njim. Kad smo prvi put radili intervju prije nešto više od tri godine, djelovao mi je pomalo grčevito i dobila sam dojam da se prilično trudi ostaviti dobar utisak. Nije to ništa loše, ali osjećala sam neku nervoznu energiju. Taj je intervju bio posve u suprotnosti s čovjekom koji mi je nekidan pričao o svojoj novoj glazbi i načinu na koji joj sada pristupa, kreativno i poslovno. To je sigurno i rezultat iskustva i hvatanja u koštac sa životom. Lijepo je živjeti u idejama kako nešto treba izgledati, posebno kad iz takve pozicije stvaraš, ali nešto je sasvim drugo kad te život rastavi na faktore pa onda trebaš ispočetka slagati sliku o svijetu i svoj identitet. Od velikih prekretnica u poslovnom i privatnom životu, nastao je njegov novi album Sudbine i priče nove, kako ToMa kaže, njegov glazbeni dnevnik kroz godinu dana. Ta me formulacija podsjetila na nešto što je nedavno o svojim djelima napisao i pjesnik Marko Tomaš, ne mogu više pronaći taj citat pa ću parafrazirati, da je svaka njegova knjiga o određenom periodu života i da prepoznaje kojeg je sebe utkao u nju.

U dvanaest pjesama ovog albuma Tomislav Marić pozicionirao je različite verzije sebe. Neke su nastale iz zaljubljenosti, neke iz gubitka, neke iz sumnje, a neke iz prihvaćanja. Ono što ih povezuje nije jedna priča, nego ista potreba da se životni događaji prevedu u smisao. Sudbine i priče nove zato ne djeluje kao zbirka singlova nego kao svojevrsna kronika godine u kojoj se autor istovremeno raspadao i sastavljao, album kao vremenska kapsula jednog „ja“ koje danas više ne postoji u istom obliku. Ako se koncept albuma ne može prepoznati isprve, ToMa objašnjava kako se vodio mišlju da napiše što sve čovjek može osjetiti u 365 dana – i najtužnije i najljepše i najsretnije i najružnije.

Na prvu se čini da album govori o ljubavnim odnosima, ali zapravo gotovo svaka pjesma govori o odnosu i vezanosti. Drugim riječima, album nije toliko o ljubavi koliko o pitanju što ostaje od čovjeka kad odnos pukne ili se promijeni. Ideja o njemu došla je posve logično nakon izlaska pjesme “Kriva procjena”. Početak te godine ToMa, Jan Jakovljev i Anja Grabovac dočekali su u jednoj zagorskoj kolibi gdje su si organizirali writing session. Nakon što se otvorila inspiracija, počeli su gomilati materijal i tad je ToMa napisao gotovo pedeset pjesama, nešto sam, a nešto s njima dvoma.

U tom smislu naslov albuma pokazao se vrlo preciznim. Sudbine su ono što nas zatekne, a priče ono što od toga kasnije napravimo. Marićeve pjesme nastaju upravo na tom prijelazu između događaja i njihova naknadnog osmišljavanja. One ne nude konačne odgovore, ali dokumentiraju proces u kojem se čovjek iznova sastavlja nakon ljubavi, pogrešaka i gubitaka. Iako je dio pjesama snažnije zaživio na digitalnim platformama nego u radijskom eteru, pokazalo se da su upravo društvene mreže postale ključni prostor njihovog širenja. Time se još jednom potvrđuje pomak u načinu na koji publika danas dolazi do glazbe izvan klasičnih medijskih kanala i sve više kroz fragmentirane, viralne trenutke.

U produkcijskom smislu album je raspoređen na više suradnika, što je omogućilo da svaka pjesma zadrži vlastiti karakter, ali unutar jasno definiranog zvučnog okvira. Suradnja s Lockroomom, zbog njegovih drugih obveza, ostala je ograničena na manji broj pjesama, dok su ostali producenti – među njima Franko Štrbac, Marin Benja i Borna Ledić – nastavili razvijati materijal u smjeru koji je Marić već zamislio. Upravo zato pjesme poput “5 minuta” i “Milo moje” prirodno nastavljaju emocionalnu liniju “O mrtvima samo najbolje”, dok pjesme u produkciji Hrvoja Domazeta nose izraženiju organsku strukturu.

Album otvara “Kriva procjena”, klasično oblikovana EDM-pop pjesma koja odmah postavlja ton albuma. Riječ je o plesnom, radiofoničnom singlu zarazne melodije i jednostavne, lako pamtljive strukture, koji funkcionira kao najsigurniji ulaz u Marićev aktualni zvuk. Kao jedna od njegovih najslušanijih pjesama, “Kriva procjena” već je prije albuma stekla vlastiti život, a njezino pozicioniranje na početku djeluje kao svjestan izbor da se slušatelja odmah uvede u prepoznatljiv, suvremeni pop okvir. Produkcijski potpis Lockrooma dodatno naglašava taj moderni plesni identitet. Iako na prvi pogled djeluje kao klasičan pop za otvaranje, pjesma istovremeno postavlja i tematski okvir albuma – odnose, pogrešne procjene i cikluse u kojima se isti obrasci ponavljaju.

“Za tebe” donosi ipak drukčiju energiju. Riječ je o pjesmi koja se oslanja na suvremeniji pop-R&B izraz, a njezina najveća snaga krije se u načinu na koji je tekst ritmički ugrađen u refren. Upravo taj odnos vokala i podloge priziva estetiku pop produkcije s prijelaza tisućljeća, kad su izvođači poput Justina Timberlakea nakon ere boy bendova počeli spajati R&B senzibilitet s radijskim popom. Na sličan je način i Max Martin pokušao zadržati popularnost Backstreet Boysa kroz album Black & Blue, ali ipak ne baš toliko uspješno. Iako ne zvuči kao izravna stilska posveta tom razdoblju, “Za tebe” dijeli sličan osjećaj lakoće u fraziranju i naglašenu važnost ritma unutar same vokalne izvedbe. Produkcija Hrvoja Domazeta i Roberta Aralice dovoljno je suzdržana da ostavi prostor upravo tom elementu, dok tekst ostaje vjeran jednoj od središnjih tema albuma – bezuvjetnoj predanosti osobi koju volimo. U svijetu “Sudbina i priča novih” ljubav je često izvor boli, gubitka ili preispitivanja, no ovdje je prikazana u svom najčišćem obliku: kao odluka da se drugoj osobi bude oslonac bez zadrške i kalkulacije. Na tom mi je tragu i pjesma “Tvoj” koja je mjesto pronašla pred sam kraj albuma. S druge strane, potonju su radili Franko Štrbac, Borna Ledić i Marin Benja.

“Milo moje” zauzima posebno mjesto na albumu zato što izravno nosi dio njegove temeljne ideje – naslov albuma “Sudbine i priče nove” djelomično je izvučen upravo iz ovog teksta. U tom smislu pjesma funkcionira kao svojevrsni sažetak autorske logike: spoj pogleda unatrag i pogleda unaprijed, između onoga što je bilo i onoga što tek dolazi. Marić je u više navrata isticao da njegovo stvaranje često proizlazi iz glazbe koju u tom trenutku sluša, bilo da je riječ o Senidah, Timberlakeu ili Dini Merlinu, a u “Milo moje” taj se utjecaj osjeti u spoju suvremenijeg pop senzibiliteta i suptilnog balkanskog, gotovo etno melosa. Upravo taj sloj daje pjesmi određenu mistiku i širinu. Posebno se izdvaja akustični dio neposredno prije završnice, koji dodatno ogoljuje emociju i otvara prostor višeglasju te etno harmonijama u finalu. Taj završni dio ne djeluje kao ukras nego kao prirodno emotivno pojačanje pjesme. Istovremeno, “Milo moje” otvara i šira pitanja o pozicioniranju domaćih izvođača između različitih glazbenih utjecaja i tržišta. Elementi balkanskog melosa ovdje nisu slučajni, nego jasno usmjereni prema emociji koja je razumljiva širem regionalnom slušateljstvu, što je trend koji se sve češće pojavljuje kod mlađih izvođača koji pokušavaju prijeći lokalne granice.

“Ledina” me možda i najviše iznenadila na cijelom albumu. Ne zato što je loša, nego zato što je teritorij na kojem ToMu dosad nisam zamišljala. Već od prvih taktova priziva poetiku velikih regionalnih balada, s uvodom koji podsjeća na neka starija kantautorska vremena i s emocionalnim registrom koji značajno odudara od većine njegova dosadašnjeg kataloga. Upravo zbog toga trebalo mi je vremena da je smjestim u vlastitu sliku o njemu kao autoru. S ovom je pjesmom na Dori osvojio visoko četvrto mjesto, a pokazalo se da mu je upravo takva pjesma otvorila vrata prema novoj publici. Paradoksalno, pjesma koja djeluje pomalo izvan vremena, čak i pomalo staromodno u najboljem smislu te riječi, postala je jedna od njegovih najuspješnijih ulaznica prema regionalnom tržištu. Kao i u slučaju pjesme “O mrtvima samo najbolje”, odjek izvan Hrvatske bio je snažniji nego doma. To ponovno otvara pitanje domaćeg radijskog prostora i kriterija po kojima pjesme dolaze do publike. U zemlji u kojoj se često stječe dojam da trebaš pisati za radio da bi završio na radiju, zanimljivo je promatrati kako neke od Marićevih pjesama pronalaze svoj put upravo mimo tih ustaljenih kanala. O tome su kolege s našeg portala već detaljno pisale pa nema potrebe ponovno otvarati istu raspravu, ali “Ledina” ostaje zanimljiv primjer pjesme koja je svoj puni potencijal ostvarila tek kad je izašla iz okvira domaćeg tržišta.

ToMa

“Tamo” nastavlja emotivnu liniju albuma, ali u onom ranjivijem registru. Prožeta osjećajem udaljavanja i nesigurnosti, pjesma donosi odnos između dvoje ljudi koji više ne postoji u sadašnjosti nego isključivo u sjećanju i pokušaju povratka na neko ranije stanje bliskosti. U refrenu se otvara ideja mjesta „gdje smo dobro znali jedno drugo“, što pjesmu smješta u prostor nostalgije, ali i nemoći – jer to „tamo“ više ne postoji kao stvarno mjesto, nego kao emocionalna konstrukcija kojoj se vraća iz straha da je onaj drugi već odustao. Za razliku od ranijih, eksplicitnije ljubavnih ili energičnijih pjesama, “Tamo” djeluje zatvorenije i introspektivnije. Filip Majdak kao producent i aranžer zanimljivo je prenio taj mračni osjećaj i u glazbeni dio same pjesme. I dok će u nekim pjesmama tako jasno artikulirati riječi, kad se dovoljno stiša, ToMa ovdje kao da pjeva gotovo samo za sebe, kao posljednji pokušaj spašavanja nečega što je zapravo već izgubljeno.

“Sami pod zvijezdama” feat. Anya G jedna je od najočitijih stilskih izdvajanja na cijelom albumu. Iako ju Marić doživljava kao prirodan nastavak vlastitog izraza, moj je slušateljski dojam smješta u posve drukčiji zvučni prostor od ostatka materijala. Već sama prisutnost Anye G mijenja ravnotežu pjesme, ali ključni odmak događa se na razini strukture i ritma. U kontekstu albuma, koji se u velikoj mjeri oslanja na suvremeni pop i EDM estetiku, ova pjesma s izraženim valcerskim ritmom djeluje kao svjesni iskorak iz dominantnog obrasca. Taj ritmički pomak nije tek detalj produkcije, nego element koji uho odmah registrira kao odstupanje od uobičajenog pop okvira. Upravo zbog toga pjesma ne funkcionira samo kao ljubavni duet, nego i kao kratki izlazak u neki drukčiji emocionalni i zvučni prostor. Dok ostatak materijala često gradi prepoznatljivu suvremenu pop dramaturgiju, “Sami pod zvijezdama” djeluje kao trenutak gotovo suspregnutog vremena, u kojem se ljubavna tema odvija u mekšem, više filmskom okviru. Zanimljivo je da Marić ovu pjesmu ne percipira kao odmak nego kao prirodni dio svog autorskog identiteta, što dodatno otvara pitanje percepcije žanra i granica vlastitog izraza. No iz slušateljske perspektive, upravo taj kontrast čini pjesmu upečatljivom jer pokazuje koliko isti autorski rukopis može zvučati drukčije kad se promijeni ritam u kojem diše.

“Oči” je jedna od najnježnijih pjesama na albumu i možda najbliža onome što bih mogla nazvati klasičnom ljubavnom pjesmom. U njoj nema velikih obrata, dramatičnih sukoba ni emotivnih lomova koji obilježavaju dio ostatka materijala. Umjesto toga, pjesma počiva na jednostavnoj, ali učinkovitoj ideji – promatranju voljene osobe kao nekoga tko svakodnevicu čini ljepšom. Upravo u toj lakoći i emotivnoj neposrednosti krije se njezina najveća snaga. Pjesma ima onu pitku, gotovo bezvremensku kvalitetu zbog koje je lako zamisliti da će pronaći mjesto kao prvi ples onim najvećim romantičarima.

“5 minuta” pripada lakšem i ležernijem dijelu albuma, oslanjajući se na moderan pop groove i pitku melodiju koja se brzo urezuje u pamćenje. Glazbeno se pjesma prirodno uklapa u suvremeniji pop dio albuma, a autorska suradnja s Frankom Štrpcem pokazuje sklonost melodijama dovoljno jednostavnim da budu komunikativne.

“O mrtvima samo najbolje” nosi naslov koji djeluje gotovo clickbaitovski. Dovoljno je provokativan da privuče i one koji inače ne prate ToMin rad, ali upravo se tu krije i svojevrsna zamka. Pjesma nije ispala toliko mračnija i teža kao što naslov možda sugerira, ali istovremeno je ipak dovoljno pretamna da bi se lako uklopila u radijski prostor koji često traži nešto pitomije i manje zahtjevno. Zanimljivo je da je upravo ta pjesma postala jedan od ključnih trenutaka albuma, ali ne zahvaljujući klasičnim kanalima promocije. Bez značajnijeg radijskog emitiranja i bez oslanjanja na pozicije na ljestvicama, pronašla je svoj put do publike kroz društvene mreže, osobito u Srbiji, gdje je doživjela snažan organski odjek. Takav razvoj događaja očito je utjecao i na Marićevo poimanje vlastitog rada, potvrdivši da uspjeh pjesme ne mora nužno pratiti ustaljene industrijske obrasce. Premda tekst nosi emocionalnu težinu i lako je razumjeti zašto je rezonirao s publikom, čini mi se da je najveća snaga pjesme ipak u njezinoj glazbenoj dramaturgiji. Marić često govori kako svaka njegova pjesma mora imati putanju i osjećaj rasta, a upravo se ovdje taj princip pokazuje u punoj snazi. Producent Mihovil Šoštarić Lockroom uspijeva izbjeći predvidljivost koja ponekad prijeti albumima građenima na sličnom modelu. Nakon prividnog smiraja u završnici, pjesma naglo mijenja smjer i iz introspektivne balade prerasta u gotovo euforičan, plesni vrhunac. Taj zaokret ne djeluje kao trik, nego kao logičan emocionalni rasplet svega što mu prethodi. Ujedno je riječ o jednom od najuspjelijih produkcijskih poteza na albumu i trenutku koji već sad djeluje kao stvoren za neki koncertni delirij.

“Da smo sebi dali” djeluje kao najintimniji trenutak cijelog albuma, gotovo kao zapis koji nije ni planiran da postane finalna verzija pjesme. Riječ je o ispovjednoj baladi u kojoj se emotivna težina ne gradi naknadno kroz produkciju, nego proizlazi iz same izvedbe. Posebnost pjesme leži u činjenici da je zadržan demo vokal, što joj daje osjećaj neposrednosti i ranjivosti koji se u studijskim uvjetima često izgubi. Upravo ta nefriziranost postaje njezina ključna vrijednost – vokal nosi trag trenutka u kojem je pjesma nastajala, bez distance koja se obično stvara kroz kasnije interpretacije i produkcijske dorade. U kontekstu albuma koji se često oslanja na jasno strukturirane pop i produkcijski oblikovane pjesme, “Da smo sebi dali” djeluje kao iznimka koja otvara prostor osobnijoj emociji.

“Mama” je, prema Marićevim vlastitim isticanjima, ipak emotivno najsnažnija pjesma na albumu, a njezino pozicioniranje na samom kraju djeluje kao svjesno dramaturško zatvaranje kruga. Nakon niza pjesama koje se primarno bave romantičnim odnosima – njihovim usponima, lomovima i pokušajima razumijevanja – završetak albuma posvećen roditeljskim figurama mijenja perspektivu cijele priče. Umjesto ljubavi koja se traži, gubi ili preispituje, ovdje se pojavljuje ljubav koja je već bila prisutna od početka, stabilna i neuvjetovana. U tom smislu “Mama” djeluje kao emocionalni povratak na ishodište. Nakon svih sudbina i priča koje su obilježene nesigurnošću i promjenom, ostaje temeljni odnos koji nije podložan istim lomovima. Kao završna točka, pjesma ne djeluje kao dodatak, nego kao svojevrsno sidro koje cijeli album vraća na početnu ljudsku točku iz koje sve ostale priče i emocije proizlaze.

Ovoj recenziji albuma pristupila sam na nešto drukčiji način nego ranije – kroz bilješke nastale tijekom slušanja koje su se kasnije prirodno nastavile u razgovor s autorom. Umjesto klasičnog intervjua, fokus je bio na pokušaju dubljeg razumijevanja pozadine pjesama i načina na koji su nastajale. Takav pristup i samom je Mariću bio zanimljiv jer, kako je rekao, rijetko ima priliku na taj način detaljno govoriti o pojedinim pjesmama. Na samom kraju našeg razgovora sažeo je svoj trenutni osjećaj prema albumu i sasvim potvrdio ono što sam osjetila tek nakon sustavnijeg slušanja: „Imam osjećaj da sam napravio nešto dobro i da sam konačno izašao na scenu, stavio to van na stol i sad stojim iza toga. Sad me možeš šamarati, možeš puhati u mene, govoriti da ne valja, ali ja znam da to valja.“

Možda je upravo zato ovo album koji najbolje funkcionira kad ga se sluša kao cjelinu. Pojedine pjesme već su pronašle vlastiti put do publike, ali tek zajedno otkrivaju širu sliku čovjeka koji pokušava razumjeti što mu se dogodilo tijekom jedne turbulentne godine. Sudbine i priče nove nije album velikih odgovora nego album procesa – dokument vremena u kojem je Tomislav Marić prestao nagađati tko bi trebao biti i počeo vjerovati onome što već jest. Ovakvo se samopouzdanje osjeti.