Tonči Grabušić Quartet: First Take

,,Tko je rekao da se na suvremenim jazz koncertima moraju svirati samo autorske skladbe?“ pitao se je Aldo Foško tijekom svog koncerta na ovogodišnjem JazzHR Festivalu, najavivši tako izvedbu Methenyjeve skladbe If I Could, jednog takoreći modernog jazz standarda. Izjava je to koja je na prvi pogled sasvim bezazlena, praktički zdravorazumska, ali pogledamo li malo dalje u povijest žanra, vidjet ćemo da to nije sasvim tako.

Već nekoliko desetljeća jazz standardi ,,žive“ tek na set listama big bandova i jam sessionima, dok je suvremena jazz diskografija većinski okrenuta autorskim skladbama ili obradama pjesama iz domene popularne glazbe (kao što je to, primjerice, krajem devedesetih učinio Herbie Hancock izdavši album znakovitog imena The New Standard), a standardi, skladbe na kojima su velikani žanra brusili (a budući velikani dan danas bruse) svoj zanat, gotovo kao da su zauzeli mjesto kurioziteta, numera koje se tu i tamo odsviraju za bis kako bi izmamili dodatni aplauz publike i kako se ne bi zaboravilo izvorište te glazbe koju svi toliko volimo.

U proteklih nekoliko godina stvar se ipak lagano mijenja; u mainstreamu jazza možda je najzaslužniji za to pijanist Emmet Cohen koji je početkom pandemije COVID-19 pokrenuo seriju livestreamova nazvanih Live at Emmet’s Place tijekom kojih su – u obliku svojevrsnog revivala tzv. rent partyja – u Cohenovu dnevnom boravku gostovali razni eminentni američki jazz glazbenici, i zajedno s njime izvodili, pogodili ste, standarde.

S druge strane, islandska kantautorica Laufey – ,,spasiteljica jazza“ ako je vjerovati Spotifyjevim statistikama i brojnim mainstream publikacijama (u raspravu o tome je li njena glazba zaista jazz ovdje neću ulaziti) – ovih dana na svojim koncertima, uz autorske skladbe, izvodi i velik broj jazz standarda (između ostalog Misty i It Could Happen to You) i to u (orkestralnom) okruženju koje je zapravo puno bliže onom u kojem su se te skladbe prvi put pojavile prije osamdeset do sto godina.

Kako se u ovu cijelu priču uklapa recentno diskografsko izdanje Tonči Grabušić Quarteta, naslovljeno First Take (Nota Bene Records, 2024.)?

Ako pogledate popis skladbi na albumu, vrlo jednostavno. Hrvatski bubnjar, koji je surađivao sa svima od Đorđa Balaševića i Severine Vučković do Elvisa Stanića i Boška Petrovića, za potrebe ovog albuma posegnuo je za sastavom u obliku klasičnog jazz kvarteta, a uz Grabušića na bubnjevima, tu su još i kontrabasist Damjan Grbac, klavirist Aldo Foško i altist Luka Vrbanec.

Ovaj četverac – koji me zvukom i energijom osobno najviše podsjetio na neke od antologijskih snimki Dexter Gordon Quarteta s kraja sedamdesetih (iako je Gordon bio tenorist a Vrbanec altist) – u ožujku je nakon nekoliko odgoda i promjena lineupa tako snimio osam pjesama među kojima nema nijedne (!) autorske skladbe. Od osam skladbi na albumu, većina je nastala između 1931. i 1950. godine, dok je najstarija iz 1913. a najmlađa iz 1996.

Na nosaču zvuka se tako nalaze skladbe poput On Green Dolphin Street Bronislawa Kapera, Someday My Prince Will Come Franka Churchilla, Porterova You’d Be So Nice to Come Home To, ali i dva, uvjetno rečeno, kurioziteta u obliku irskog tradicijskog napjeva Danny Boy (iliti Londonderry Air) i In the Sign of Libra čiji je autor Duško Gojković. Svim skladbama kvartet je pristupio spremno, svirajući odrješito i s dobrom međusobnom komunikacijom, čemu je svakako pripomogla i činjenica da su album snimili uživo, svirajući zajedno u istarskom studiju Jork-Ogrin & Co. s druge strane granice, dok je album producirao Matej Zec.

Rezultat je album koji, kao i izvjestan broj izdanja koja sam u zadnje vrijeme imao priliku recenzirati, zvuči iznenađujuće osvježavajuće, s obzirom na činjenicu da je njegov zvuk fiksiran u sad već poprilično dalekoj prošlosti, tim više što na nosaču zvuka nisu zapisane skladbe koje su inspirirane spomenutim jazz standardima, nego ti standardi sami.

Nema tu neke prevelike reinterpretacije; radi se tek o nešto maje tipičnim grooveovima za neke od skladbi (iako su one sigurno bile na taj način odsvirane na nekom gigu ili jam sessionu u zadnjih šezdesetak godina), a fokus je, kao što bi uostalom i trebao biti, u prvom redu na sviračkim sposobnostima samoga kvarteta, njihovim inspiriranim improvizacijama i općenito dobroj sinergiji, u kojoj su se mojemu uhu ponajviše istaknuli Vrbanec na saksofonu i Foško na klaviru, ovim putem još jednom pokazavši svoju svestranost i dokazavši zašto se radi o jednom od eminentnih mlađih imena hrvatske jazz scene.

Na kraju, možda pitanje ne glasi: ,,što jazz standardi imaju za ponuditi u 2024. godini?“ nego ,,što mi još imamo za ponuditi njima?“ Ako je vjerovati Tonči Grabušić Quartetu, još mnogo. A ako vas ovaj tekst nije uvjerio, uvjeriti se možete sami na otvaranju 33. po redu festivala Jazz Time Rijeka, kad će uz ovaj kvartet na Trsatskoj Gradini nastupiti još i Ante Jeličić Quintet.