06
velj
Recenzija

Sve ih je povezala slatka delicija, Licorice Pizza! - Uz prikazivanje najnovijeg filma Paula Thomasa Andersona u našim kinima

share

U kakvoj su vezi dolina San Fernando u Kaliforniji, „Life On Mars“ Davida Bowieja, Tom Waits u ulozi filmskog redatelja, Alana Haim iz čuvenog kalifornijskog sestrinskog rock trija Haim, veliki američki umjetnik te filmski redatelj Paul Thomas Anderson, Thom Yorke (Radiohead? Da!) i Jonny Greenwood (Radiohead?Da!), Bradley Cooper, Sean Penn, Ben Stiller i Cooper Hoffman, sin velikog glumca Philipa Seymoura Hoffmana?

Sve ih je povezala slatka delicija, Licorice Pizza!

Da! Pizza od sladića! Licorice Pizza.

Odrastanje i sedamdesete

Tako je, naime, Paul Thomas Anderson naslovio svoj film o odrastanju sedamdesetih godina prošloga stoljeća u dolini San Fernando. Čim je riječ o odrastanju, na um mi pada nostalgija, naročito kad je film pun glazbe iz spomenutog vremena. U ovakvim situacijama ne znaš što je veća nostalgija: film ili glazba, a film i popularna glazba ionako žive od Elvisa Presleya naovamo i u 21. stoljeću, u fantastično skladnom, ne uvijek samo „ekonomskom braku“.

Ima tu i poprilično jakih umjetničkih brakova filma i popularne glazbe. Paul Thomas Anderson nije nemaštoviti umjetnik koji nudi samo puku nostalgiju poput mnogih koji vitlaju s „boljom prošlošću“, nešto mu baš nije u krvi i zanatu da pokvari osjećaj pristojnosti gledatelja. Naprotiv: on će radije vješto obogatiti i osjećaje i intelekt. Njegova priča o odrastanju u rodnom kraju u isto je vrijeme i realna i maštovita i drama i komedija, slatka poput sladića, šarmantna, ali i duboka i u njega, kao rijetko kad, glazba ima nezaboravnu ulogu.

Cijeli život, od prvih dana, Paul Thomas Anderson inače je k’o pupčanom vrpcom vezan za glazbu i naročito film te svoju dolinu San Fernando.

Urbanizirana dolina nalazi se sjeverno od Los Angelesa i dio je, naravno, Okruga Los Angeles. Tako da dolinu nije mogao mimoići Hollywood ni njegova industrija snova, a od rođenja naš Anderson nije ništa drugo ni htio biti nego redatelj i sve što je u vezi filma. U San Fernandu čuveni su studiji Warner Brosa i Walta Disneya, ali i uredi i studija mnogih kompanija industrije glazbe, filma i televizije.

Jedno vrijeme San Fernando bio je i centar proizvodnje zabave za odrasle (čitaj: pornografske industrije svih vrsta) i nije čudo što je prva filmska uspješnica Paula Thomasa Andersona bio film smješten u zlatno doba pornografije San Fernanda  – Boogie Nights (1997.) – u nas poznat kao „kralj pornića“. I ostali su mu filmovi, kao i ovaj najnoviji Licorice Pizza, manje ili više, smješteni u rodnu dolinu.

Početkom osamdesetih je godina na površinu isplivao socioekonomski, čak bi se moglo reći i lingvistički, mladenački supkulturni stereotip pod nazivom ‘valley girl’. Riječ je o djevojkama iz San Fernanda, pripadnicama materijalističke visoke srednje klase, koje su iskazivale puno veći interes za konzumerizam, upadljivu potrošnju nego za duhovna i intelektualna postignuća. Na poticaj kćeri Moon, koja ga je upoznavala s novom supkulturom, Frank Zappa snimio je pjesmu „Valley Girl“ sa svojim legendarnim Mothers Of Invention. Moon Zappa imala je u pjesmi monolog u stilu slanga valley girl – valleyspeak!

I, gle čuda! Bogme pravog čuda!

Iako je pjesma bila apsolutno u duhu i običaju Franka Zappe, dakle puna oštre satire, ismijavanja stereotipa valley girl, singl je 1982. ušao na Top 40 najbolje prodavanih singlova u SAD. Bio je to prvi i zadnji singl kojega je Zappa imao tako visokoplasiranoga. Nije on ni očekivao ništa od masovne prodaje. Nije taj tip.

I ne samo to. Iako je, dakle, Zappa u pjesmi nedvosmislenog naziva bio nedvosmisleno kritičan prema ovoj pojavi mladenačke supkulture, ona je postala još popularnija: i pjesma i supkultura, izvan Kalifornije! Kći Moon je na kritike zbog njezinoga sudjelovanje glede valley girl svjetonazora oštro poput oca komentirala: „Ja nisam djevojka iz doline, ali pretpostavljam da je to moje pravo na slavu!“ Imala je tada 14 godina. Prava tatina kći, kći Franka Zappe.

Bilo kako bilo, Hollywood je odmah skočio unovčiti učvršćenje valley girl u javnu svijest potpomognutu uspjehom Zappine pjesme. Iduće godine, 1983., snimljen je film, romantična komedija, također pod nazivom Valley Girl s mlađahnim Nicolasom Cageom i Deborah Foreman, ali 2020. izbačen je na tržište i remake ovoga filma s Jessicom Roth i Joshom Whitehousom kao ‘jukebox glazbena romantična komedija’.

Sve ovo s valley girl i filmskim romantičnim komedijama nije se dotaknulo našeg  junaka Andersona i njegovog odrastanja u dolini. Ipak je on prema mnogima ‘moderni majstor američkog filma’, a prema Rolling Stoneu ‘najveći talent svoje generacije, rock zvijezda, umjetnik koji ne poznaje granice’.

Samo takvome umjetniku može pasti na pamet nasloviti film o punoljetnosti u dolini San Fernando Licorice Pizza, a da u filmu nema ni fotke ni sladića ni pizze. I što je najvažnije, uopće nije riječ o pizzi. Bio je to naziv lanca dućana s gramofonskim pločama u Kaliforniji u vrijeme njegovog odrastanja. Inače, sve je osmislio jedan Njujorčanin, koji je bio među prvim trgovcima LP pločama od vinila – Sam Goody Gutowitz.

Osim lanca Licorice Pizza, gramofonske ploče prodavao je diskontno poštom, što mu je priskrbilo titulu kultne osobe među siromašnim studentima. Prema legendi, Goodyju je pak palo na pamet nazvati svoj lanac dućana Licorice Pizza, po šali na svoj račun folk dua Bud And Travis. Oni su za jednu svoju ploču rekli da je toliko neuspješna da se u trgovinama stočne hrane prodaje kao pizza od sladića!

Andersonu se negdje pri odlučivanju o imenu filma pojavila slika tih dućana Licerica Pizza u koje je ulazio kao klinac. Te dvije riječi, po njemu, čak i ako su i bez ikakvog značenja, dobro zvuče. Itekako dobro.

Cijelo vrijeme svoje karijere filmskog redatelja Anderson je neskriveno pokazivao kako je nakon filma, ili je bolje reći uz film, njegova velika strast glazba. Dugo surađuje s Thomom Yorkom i Jonnyijem Greenwoodom iz grupe Radiohead. Jonnyiju je napravio dokumentarac o albumu Junun, a ovaj njemu naslovnu skladbu za Licerice Pizza (prije toga, Jonny je napravio glazbu za film Spencer i seriju Netflixa The Power of the Dog).

Thomu Yorku je Anderson režirao kratki film za album Anima, a za svoj od svih iznimno hvaljeni film Magnolia osnovu i inspiraciju dobio je od glazbe koju stvara Aimee Mann!

Što se tiče Licorice Pizze, glavnu mušku ulogu dodijelio je Cooperu Hoffmanu, sinu rano preminulog velikog glumca Philipea Seymoura Hoffmana koji mu je maestralno glumio u nekoliko filmova. Cooperu Hoffmanu ovo je bila prva uloga u životu, kao i njegovoj partnerici u filmu, Alani Haim.

I tu se Anderson pokazao vještim lovcem na talente koji glume kao pravi pravcati profesionalci. Alanu je znao i prije rada na projektu. Ona svira i pjeva u bandu Haim s dvije sestre, a neke od videospotova i kratke filmove bandu Haim režirao je upravo Anderson.

Prvi od spotova, Summer Girl, jedan je od najbolje i najduhovitije režiranih glazbenih  spotova. I pjesma i spot su tako dobro napravljeni da je jedna cura napisala: „Moj omiljeni band i moj omiljeni redatelj u pomalo nostalgičnoj pjesmi, jednoj od najboljih u glazbi Kalifornije“. Naročito su je se dojmile riječi u pjesmi: „Your smiles turn into crying“ za koje je poticaj dala Joni Mitchell sličnom mišlju u jednoj od svojih pjesama.

Riječi tako korespondiraju i na atmosferu u filmu Licorice Pizza. Anderson je, kako u stvarnosti tako i u mašti, opušten i razigran. Netko je rekao kako je film ‘živahni komad nostalgije, ali i otrežnjujući pogled, razočaranje odrastanja i učenja da svijet nije baš Disneyland kao što se može očekivati“. Kao što se proizvodi u studijima Walt Disney ili WB u San Fernandu.

Glavni protagonisti Haim i Hoffman, mada debitanti, uvjerljivo dočaravaju cijelu priču i atmosferu, a pogotovo kad Anderson s njima ispreplete veteranske junake kojima je uvrnutost u genima: Tom Waits, Ben Stiller, Bradley Cooper i Sean Penn. Tad nastaje vatrometna komedija!

Kakav film, takav soundtrack. Naravno da ga je posložio sam redatelj filma (poput Quentina Tarantina), iz onoga muzičkoga blaga koje ga je okruživalo tijekom odrastanja u San Fernandu. Šokantno dobro, a pritom gotovo da je birao malo od one kutije na kojoj piše greatest hits iz tog vremena.

Original Soundtrack Anderson otvara Ninom Simone s pjesmom „July Tree“ iz 1965., slijedi Suzy Qautro s Chrisom Normanom iz 1978. sa „Stumblin’ In“, a onda nešto stvarno razdragano, a i naslov je takav: „Sometimes I’m Happy“ pijanista Johnnyja Guarnierija iz 1975. I ono što slijedi sve je tako da je slušatelju jednostavno milo i drago (Bing Crosby, Chico Hamilton Quintet, Sonny And Cher, Chuck Berry, The Doors, Wings Paula McCartneya… ).

Središnja je, rekao bih ‘glazbeno-poetska’, točka ovoga soundtracka „Life On Mars“ Davida Bowieja iz 1971. Očito je tako planirao i Anderson jer Bowie dominira i trailerom za film. Tu je, naravno, i naslovna, ‘dreamy’ tema Jonnyija Greenwooda, a zatim još mnogo pjesama koje slušatelja podsjećaju na prvi poljubac, predivno djetinjstvo, povratak iz rata u Vijetnamu kad ga je na vratima dočekala voljena žena i rekla da mu može čitati misli (Gordon Lightfoot, „If You Could Read My Mind“ iz 1971.).

Uz pjesmu „Walk Away“ iz 1971. Jamesa Ganga slušatelj je napisao: „Ova pjesma vraća me u sretnija vremena kad je svijet bio mlađi i imao obećanje za sretniju budućnost.“ Kakav film, takav i soundtrack. Posljednja pjesma je Taj Mahala iz 1970., „Tomorrow May Not Be Your Day“. To je ona Andersonova genijalna vještina slatkog i gorkog u odrastanju njegovih junaka. Kako u filmu, tako i u izboru te rasporedu pjesama na Original Soundtracku filma Licorice Pizza Thomasa Paula Andersona.

Moglo bi Vas zanimati

Više od autora