Slušajući najnoviji samostalni Vavin album, Bed of Blue, razmišljao sam malo dublje i šire o njemu, nizajući slike Vave kao gitarista Laufera, Parafa i Turista, ali i kao umjetnika širokog dijapazona interesa

Vlado Simcich Vava

„Rock & roll me formirao kao čovjeka, ali nije zatomio moju ambiciju za čitanje i pisanje“, davno je izjavio Vava. Osim toga, on je iz Rijeke, živi i radi u Rijeci i nije ga mogao mimoići plemenski zov grada, kao ni poznati riječki kreativni krug kojeg je sastavni dio.

Iznad svega toga, izgleda da je, prema njegovim riječima, nešto jako bitno i za njega i za riječke umjetnike: „Mislim da našim ulicama lebdi duh slobode!“

Zato Vavu možeš vidjeti i čuti s Parafima u Exportdrvu u singlu ”Novi Berlin”, ali i u Gradskoj knjižnici s književnom skupinom RiLit. Riječki kreativni krug pak okuplja pisce (i sam je i pisac, a ne samo slavni i štovani rock-gitarist i koautor), redatelje, likovne umjetnike, što, naravno, Vavi jest poticajno, ali kad to prestane biti povlači se u osamu svoje sobe s gitarom, sintesajzerima i ostalim napravama pa kao pravi „sam svoj majstor“ stvara samostalne albume, koji kao da su cijepljeni protiv i malo šire popularnosti.

Katapultom izbacuju jednog drugog Vavu, hermetičnog, čak klaustrofobičnog, bizarnog, autorom ne samo instrumentalnih djela nego predivnih glazbenih vinjeta. Usprkos čestim depresivnim i neurotičnim raspoloženjima, ni na albumu Bed of Blue Vava ne propada u crnilo, vodeći se mislima koje očito nije dijelio isključivo o Rijeci: „Nad ovim krajolikom bdije svjetlo nečeg boljeg, nikada sivilo.“

Upravo tako i doživljavam Bed of Blue. Vavine atmosferične skladbe počinju na albumu prekrasnom, duboko osjećajnom ”My Father”, a nastavlja s ”Blue Summer”. Sjetna, tužna vinjeta, što mnogo ne čudi; Vava obožava ljeto i to ne bilo koje, nego ono u Rijeci. Skladba daje povoda slici teške južine koja tjera oblake na Učku. I sve to Vava postiže vješto izbjegavajući banalnosti elektronskog rocka, koji neki nazivaju i dosadnim elektro-simfonizmom.

”Blue Burn” već je nešto sasvim drugo. Podsjeća me na neo-noir atmosferu Johna Wicka i bivšu tvornicu Torpedo, gdje je nekada davno izumljen ubojiti projektil kojim se iz podmornice uništavao neprijateljski brod. Ovo su sve slike koje mi naviru, mada pri stvaranju Vava navodno nije imao slika i sličica, iako mu je glazba vrlo kinematografska.

”Blue Piano” još je jedna potvrda da u svojoj sobi pri stvaranju biva apsolutno u svom svijetu, koji nema doticaja s vanjskim u tim trenutcima. Slike su to koje skladbe/vinjete inspiriraju na vlastite slike svakog slušatelja. On sam kao da ne želi u tom sudjelovati. ”Blue Budhha” ili naročito ”Blue Seks” u stanju su, osobito ova potonja, izmjestiti slušatelja u romantični Karavanseraj, cestovna svratišta, konačišta. Odmorišta za trgovačke karavane na putovima poput Puta svile. Mjesta ne samo za odmor i razmjenu dobara, nego i razmjene ideja te kulture.

”Sister Blue” je poput ”The Father”, mada ima i pokoja vinjeta koja ne nadahnjuje (”Within You”, ”Steel Blue” ili ”Just That”). Ali finiš je zato dinamičan i čudan u odnosu na sve prethodno. U tragovima nalazimo i čvrsti disko u ”Out Of Blue”, a neka vrsta Vavina rockerskog eksplodiranja u ”Closure”, naoko kaotičnom. Tu Vava sve asocira na veselu, srčanu dječju igraonicu bez granica, čednu i iskrenu te vjerojatno sluti ono što će se možda zbivati na njegovom idućem albumu.

A što to?

E, to se u Vave nikada ne zna jer samostalne albume radi bez ikakve primisli o tome kako ih prodati. Nikakvog predumišljaja on nema na Bed of Blue, uostalom – kao i na prethodnima. Zato sam u jednom trenutku, promišljajući o svemu što on radi, pomislio kako je Vava u našoj glazbi endemičan poput velebitske degenije koja raste na samo tri mjesta na Velebitu, a cvjeta samo u proljeće.

Sva sreća da Vava ne ovisi o godišnjim dobima pa na samostalnim albumima nudi glazbu s gitarom i sintesajzerima i ostalim napravama, lišen trivijalnosti i instant trikova. Gitarsku virtuoznost kao da skriva ispod dubokog sloja ‘elektronskih zvučnih naslaga’. Višeslojnost njegove glazbe – nazvat ću je glazbom za komornu uporabu – proklamirana je već u naslovu Bed of Blue, ali i u naslovima većine skladbi uključena je riječ ‘blue’, koja opet ima više značenja.

Blue je inače, moglo bi se reći, omiljena riječ mnogih skladatelja i pjesmopisaca, u nas i u svijetu. Nećete možda vjerovati, no jedna od antologijskih talijanskih kancona, ”Volare”, kojom je krajem pedesetih godina Domenico Modugno pronio talijansku pop-glazbu u svijet nastala je inspirirana plavetnilom s platna Crveni pijetao, velikana slikarstva Marca Chagalla. Letjeti u nebeskom plavetnilu pa i s crvenim pijetlom savršeni je bijeg od stvarnosti. Dejan Knez, utemeljitelj Laibacha, nije bježao u plavetnilo neba nego cijeli svemir. Edi Maružin iz Gustafa pak pjeva: „Sanjati ćemo žuto, zeleno kad dođemo u nebo. Nebo je žuto, a sunce je blue!“

Oko tog posebnog termina ‘blue’ značajan doprinos dao je Vava, većinsku raznolikost značenja u pjesmopisaca. On je bez ijedne riječi, samo glazbom, dao dovoljno za razmišljanje i uživanje u tim, kako neki možda i s pravom kažu, vinjetama. Ali prekrasnim vinjetama, kakve su znali raditi stari majstori uljepšavajući knjige, a Vava naš svakodnevni život. Trebam li reći koliko inače težak i siv život?

P.S. Neka mi ne bude zamjereno, ali u ovoj priči o Vavi, riječi i značenjima riječi ‘blue’ i njegovom najnovijem albumu Bed of Blue, ne mogu, a da se ne sjetim velikih Buldožera i njihove pjesme ”Yes, My Baby, No”: „Baby, baby moja/ Blue, yeah, blue je prava boja/ Baby, baby moja/ Blue je ona boja/ Jer nebo je blue i oči su blue/ I ljubav je blue i more je blue/ I pijesak je blue i palme su blue/ Al’ naravno za daltonista!“ Uz smijeh i osmijeh sve je lakše!