Vlado Simcich Vava - Paintings at The Exhibition

Vlado Simcich Vava može biti sve samo ne glazbeno-žanrovski fah idiot

Nimalo nije važno je li on kao poticaj za  autorski (skladateljski) ili izvođački (svirački) projekt odabrao alter ili art rock, mediteransku glazbenu baštinu, alter-country i najšire shvaćenu americanu ili pak bilo koju vrstu eksperimentalne glazbe, Vava će uvijek pronaći put kojim će kanalizirati svoju kreativnost. Ostvarujući ju ili kao „sam svoj majstor“ ili pak kao motor neke za tu prigodu – a možda i za buduće učestalije kolaboracije – okupljene glazbene družine, uvijek će naime uvijek pronaći ono „nešto“ za čim tragaju mnogi, a nalaze rijetki.

Sada se pak prvi put okušao u posebno zahtjevnoj formi/formatu: kao autor i izvođač svojevrsnog soundtracka za održanu izložbu. Naravno, veze likovnih umjetnosti i glazbe nisu od jučer, a još su manje rijetkost. Možda sežu čak u prethistoriju kad je nastanak slikarije neke životinje na zidu špilje popratio neki drugi „caveman“ lupkajući šupljim kostima po kakvoj kladi.

Paintings At The Exibition (što je duhoviti podsjetnik i na Musorskoga i rokere Emerson Lake & Palmer koji su njegove „Slike s izložbe“ prebacili u prostor sympho prog rocka) glazbeni je suputnik izložbe „Common Ceremonies“ Vladimira Tomića Moska. Ili, točnije,  radova – kako to veli promotivni materijal albuma – „jednog od  najcjenjenijih domaćih street art umjetnika čiji murali krase Rijeku, Zagreb, Vinkovce, New York, Berlin, London, Solun, Hamburg, Kopenhagen, Paris, Beč, Budimpeštu, Beograd, Sarajevo…“ Mosk je veoma sličan Vavi: i on je (bio) glazbenik, a okušao se i u svim mogućim oblicima likovnog djelovanja.

Glazbene ambijentalne slike

U konkretnom slučaju koji je zaintrigirao Vavu riječ je o prošlogodišnjoj izložbi koja ne spada u kategoriju murala jer Mosk „na platnu bilježi začudnu atmosferu poetskog sadržaja“. Ta su platna  – naravno – poslužila Vavi kao predložak za njegovu osobnu glazbenu viziju. Točnije za glazbeni ambijentalno elektronički projekt (samo uz uporabu sintesajzera) koji – već po definiciji pojma „ambijentalna elektronika“-  u sjećanje prizove Briana Enoa i eksperimentalne krautrockere.

Album sa sedam brojeva otvara „Cloudchaser“ u kojem se uz repetitivan elektronički ritam probijaju i javljaju „čudni zvuci“ na tragu lupkanja po bocama, dionice kakve bi nekoć potpisali i Tangerine Dream te sugestivan elektronički omotač u rasponu od lirskog do dramatičnog. „Bridge Over Quiet Water“ (duhoviti naslov kao odgovor na Simona & Garfunkela) doista je svojevrsni glazbeni most iznad žuboreće vode u pastoralnoj idili glazbene slike razvučene u cinemascopu. Njene pojedine dionice s nježnim „bisernim prizvukom“ kao da su doletjele s albuma Camela Snow Goose.

„Ritual Master“  – u kojeg uvodi užurbano gugutanje sinta – rasni je komad krautrockerskog korijena možda bliskog i Neu! na koje dijelom vuče i terma „No Stone Left Unturned“. Možda još i više – s onim naizmjeničnim lirskim sporijim i repetitivnim pasažima – na Mikea Oldfielda s Tubular Bells. „Sea Of Tranquility“ je baš ono što naslov kaže – unatoč povremenoj uzburkanosti glazbene površine „mirno (meditativno) more“, a „Hole In My Heart“ nova tema dostojna velikana krautrocka i ambijentalne elektronike. Za zaključnu „Codu“ (bonus broj za digitalno izdanje) vrijedi i ona „konac djelo krasi“ jer je riječ o slojevitom ambijentalnom broju kojeg nije teško zamisliti kao reprezentativan komad filmskog soundtracka, odnosno kao temu koja i bez slike uvjerljivo priča željenu glazbenu priču.

Onako kako ju je, uz mastering starog suradnika Mateja Zeca, uvijek znao ispričati – one and only – Vava.