Željko Bebek, autobiografija U inat svima

Bebek u inat svima, ali uglavnom Bregoviću

Ne jednom pomislila sam da bi bilo dobro probuditi se jedno jutro s glasom Željka Bebeka. Da imam sreće pa da mi se dogodi takav šašavi petak, odmah bih zapjevala „ni na nebu ni na zemlji nema utjehe“. Naravno da ima Bebek i boljih pjesama, ali u tom je Drljačinom stihu ulovljena srž njegova testosteronom nabijena vapaja – glasa čovjeka slabe nafake, nesretnog brata iz bajke o Usudu, grmljavine koja se uzdiže iz blata kao Phoenix iz Arizone, grla mudre glave iz naroda, i to kakvog naroda.

Biografija U inat svima, objavljena krajem 2022. godine, uoči Bebekova 77. rođendana, potvrdila je da su moje pretpostavke o sarajevskom gromovniku više-manje točne, ali je istovremeno demistificirala veliko Bijelo dugme i bacila novo svjetlo na Bebekovu solističku karijeru. Pritom je na stol ponovno vraćena tema estradnog puta nadarenog i nadahnutog izvođača koji nije ujedno i autor. Upitno je ostalo samo bih li s glasom tog šašavog petka prihvatila i probuditi se u njegovom tijelu. Odgovor saznajte u nastavku.

Naime, ako već niste primijetili, prvi i najvažniji pjevač Bijelog dugmeta te jedan od najuspješnijih hrvatskih izvođača današnjice, svom šarmu usprkos, povremeno nalikuje goblinima iz čarobnjačke banke Gringotts. No ove podcijenjene likove iz serijala o Harry Potteru ne spominjem samo zbog njihove vanjštine. Spominjem ih jer je jedna od glavnih i književno najpotentnijih tema ove glazbene autobiografije zapravo glazbena ekonomija.

Dakle, goblini u Harry Potteru su, baš kao i goblini u mitologiji prosječnog europskog naroda, prepoznatljivi kao bića niskog rasta, visoke inteligencije i solidnih magičnih sposobnosti, koja jako vole novac. Za potrebe ove priče vrijedi napomenuti da čarobnjaci u tom svemiru Harryja Pottera gobline vide kao manje vrijedna bankarska bića, dok im oni, pak, zavide na znanju o magiji, koje vješci i vještice odbijaju podijeliti s njima. Da je taj odnos iz više razloga nepravedan, nekoliko je puta naznačeno u tim knjigama, kao i u Bebekovoj autobiografiji. Međutim u potonjoj čarobnjaka zapravo nema.

Njihovu su ulogu preuzeli glazbeni novinari i drugi kritičari Bijelog dugmeta te urbani novovalni pankeri čije uši nisu mogle podnijeti „krivo srastanje električne gitare i harmonike“, kako je njihovu muziku u svom bestseleru Kako smo propevali opisao Ivan Ivačković. S obzirom na to da se sve rečeno o njima u knjizi može svesti na fusnotu, ovu autobiografiju promatrat ćemo kao samostalnu epizodu s goblinima u glavnoj ulozi. Da, u priči postoji još nekoliko goblina.

Osnovni zaplet gotovo pa slijedi formulu bajke. Naime, dok jedan goblin živi za rock’n’roll, odnosno magiju, drugi goblin magiju koristi samo da bi zarađivao. Stoga prvi goblin prisilno napušta drugoga odnoseći sa sobom magiju, a ostavljajući mu novac. Drugi goblin si kupi, posudi i pokrade malo magije pa na kraju uspijeva postati još bogatiji i utjecajniji, a prvi, pak, poštenim radom i uz ono malo magije što mu je ostalo iz početka gradi život koji mu je nepravedno oduzet. Prvi goblin je, naravno, lice s naslovnice, a drugi Goran Bregović.

Odnos Bebeka i Bregovića, naše inačice Jaggera & Richardsa, u velikoj je mjeri preuzeo ovu knjigu. Dovoljno da nas navede na zaključak da je Bebekova potreba da kaže svoju istinu o tom odnosu bila glavni motiv za njezino pisanje. Čini se da mu je osim gramzljivosti i neiskrenosti najviše zamjerio to što se navadio na prog rock, što je značajno utjecalo na brzinu njegova skladanja.

Insinuacije na stranu, Bebekovo izbacivanje iz Bijelog dugmeta događaj je koji je prelomio povijest jugoslavenske rock scene, kao i njegov život. Riječ je o usponu i padu kakvog poznaju samo velikani koji su u jednom trenutku bili na tronu, a u drugom na dnu. Ti događaji prikazani iz Bebekove vizure glavni su mamac za čitanje ove knjige koja u konačnici nudi više od rock skandala, ali ne puno više. Naime, Bebekove su namjere spriječile knjigu da bude sveobuhvatni zapis njegova života, kojemu će se obožavatelji rado vraćati. U knjizi je rečeno točno onoliko koliko je on htio reći, a to ne čini rock biografije evergrinima.

Ipak, autobiografija iz pera Roberta Bubala vješto je složena priča o jednom odrastanju u poratnom Sarajevu, uz radio i velike snove, s ljudima na koje je Bebeka život osudio i onima koje je sam izabrao. Odluka da se priča iznese dvjema odvojenim pripovjednim linijama – obiteljskoj i karijernoj – podiže kvalitetu samog čitanja jer se njima uspješno pleše oko činjenice da se u tekstu otkriva vrlo malo udarnih informacija.

Prvo poglavlje vodi nas ravno u 2005. godinu ponovnog okupljanja Bijelog dugmeta. Iz te 2005 putujemo u njegovo sivo djetinjstvo, kraj četrdesetih godina 20. stoljeća te nešto svjetlije mladenaštvo šezdesetih s njegovim prvim bendom, sarajevskim Kodeksima.

Iz prve pripovjedne linije izdvajam podatak da je Željko, sin jedinac i još jedan nesuđeni pravnik među estradnjacima, odrastao s ocem „na službenom putu“, zatvorenim iz političkih razloga i majkom koja je, također, često bila odsutna. Iz druge se linije svojim šarenilom izdvajaju epizode o grbavim počecima s ravnanjem zubi u Italiji, veselom vojnom ro(c)ku te lekcije o raspodjeli novca unutar institucije kakva je bila Dugme.

Bebek je u toj knjizi zbilja prikazan kao njuška iz naroda, čovjek koji se snagom svoga glasa više puta vraćao životu u koji ga nisu zvali. Na tom su tragu i neke od oštrijih rečenica, upućene glazbenim novinarima. Naime, oni su od početka podilazili Bregoviću i, njegujući kult autorstva, njega smatrali najvažnijim Dugmetom. Ostale grube riječi sačuvane su za kolege iz Gringottsa.

Intimu svoje obitelji nije pretjerano dijelio, ali bi pogled na fotografije mogao sugerirati drugačije. U velikom broju fotografija skriva se i jedna iz spavaće sobe podnaslovljena Valentinovo u Beču 2007.

Na kraju bih napomenula da ovo nije iscrpna ispovijest čovjeka koji je u mirovini i čija je priča gotova, već pandemijsko štivo koje je čekalo svoje vrijeme, slova i papir. Osim toga ostavljen je dojam da su mu veliki uspjesi koje niže posljednjih godina dali dodatan vjetar u leđa za pisanje takvog teksta. Očito je da mu je ova priča dugo bila na duši, ali nju nije mogao ispričati iz perspektive goblina-gubitnika. Na radost fanova, nije ni morao.

Da se vratim na pitanje iz uvoda – bi li s glasom prihvatila i buđenje u tijelu Željka Bebeka? Pa jeste li uopće sumnjali?