Sara Renar spojila je arhitekturu i glazbu na međunarodnom projektu u Lavovu

Zagrebačka kantautorica Sara Renar dva je puta ove godine boravila u ukrajinskom gradu Lavovu, gdje je sudjelovala na međunarodnom umjetničkom projektu. Radi se o multimedijalnoj izložbi “Tracing the memories of Pidzamche” u kulturnom centru Jam Factory, a u sklopu programa Kreativne Europe i projekta Magic Carpets. Jedinstvena izložba bila je sjajan spoj njezine dvije strasti – arhitekture, koja joj je struka, te glazbe, kojom se profesionalno bavi već više od desetljeća. O kakvoj se izložbi radi, kako je postala dio projekta te kakva je scena u Lavovu, sveučilišnom i kulturnom centru zapadne Ukrajine, ispričala nam je Sara, a vi OVDJE poslušajte kako zvuči konačni projekt.

Kako si postala dijelom programa Kreativne Europe “Magic Carpets”?
Moje sudjelovanje predložila je hrvatska partnerska organizacija programa LAB 852. Kada su mi putem Zoom sastanka ukratko predstavili tematske okvire projekta razmišljala sam kako pristupiti problematici identiteta prostora iz perspektive zvuka. Predložila sam sinestetsko audio-olfaktivno istraživanje, što se svidjelo organizaciji domaćinu, centru kulture Jam Factory u Lavovu, te smo tako započeli suradnju.

Radila si na multimedijalnoj izložbi “Tracing the memories of Pidzamche”. Koja je zapravo tema izložbe?
Lavovska gradska četvrt Pidzamche nekoć je bila industrijska zona, svega petnaestak minuta hoda udaljena od centra grada. Danas četvrt prolazi veliku transformaciju, međutim u tim procesima treba biti oprezan; treba poznavati i poštovati prošli i postojeći kontekst prostora kako bi se gradio novi identitet. Pritom je taj zadatak još delikatniji u gradu Lavovu koji je više puta drastično mijenjao svoje stanovnike tijekom novije povijesti. Organizacija domaćin projekta, Jam Factory, smještena je u renoviranoj staroj tvornici marmelade u četvrti Pidzamche i dio je većeg projekta kulturnog centra u izgradnji. Namjera je da novi kulturni centar što više komunicira sa samim stanovnicima četvrti, odnosno da ga stanovnici koriste kao svoj prostor odlučivanja i kreativnog izražavanja. Kako bi se to postiglo, pokrenut je niz umjetničkih projekata u kojima sudjeluje lokalna zajednica i lavovski centar za urbana istraživanja.

Sara Renar u Lavovu/Jam Factory

Koja je bila tvoja uloga u postavljanju izložbe? Kako je izgledao kreativni proces i kako se razlikovao od onog na što si naviknula u svom radu s glazbom dosad?
Početni istraživački rad je zapravo bio sličan onom arhitekta i urbanista. Detaljno sam proučavala Pidzamche – čitala povijesne arhive, propješačila i fotografirala na terenu, razgovarala s urbanistima i lokalnim stanovnicima te mapirala prostor. Veliki izvor informacija bili su i opsežni intervjui koje je Jam Factory proveo s lokalnim stanovnicima i koje su transkribirali, a potom i preveli na engleski. Nakon te duge početne faze odabrala sam šest lokacija za koje ću raditi audio brojeve (nešto između klasičnih “pjesama” i sound designa): redom to su željeznička stanica Pidzamche, tvornica čokolade Svitoch, tvornica mesnih prerađevina i klaonica, dom kulture Raiducha, tržnica Pidzamche i tvornica marmelade. Naravno, mogli smo se odlučiti i za neke druge objekte, ali nastojali smo obuhvatiti ekonomski, društveno i prostorno značajne lokacije za život četvrti koje su danas u različitim stupnjevima očuvanosti i korištenja, a da su pritom zanimljive i zvučno i olfaktivno. Za iste odabrane lokacije, dakle, radili smo  uzorke od šest mirisa na temelju iskaza lokalnog stanovništva i sadašnjeg stanja te uz pomoć lokalne craft parfumerije. Potom sam snimala zvuk objekata na terenu te nalazila zvučne reference iz ukrajinske pop kulture: filmova, reklama i glazbe. Konačni rezultat je šest audio brojeva i šest mirisa koji evociraju i reflektiraju sjećanja po principu kolačića Madeleine. Neki su iskazi kontradiktorni, neki su humoristični, a neki jako emotivni. U nadi da doprinesem dijalogu o identitetu četvrti sam htjela sam postaviti okvir u kojem se fragmenti različitih sjećanja i osobnih ispovijesti reflektiraju, bez prizivanja nostalgije, ali i bez kvalitativne valorizacije.

Tko su bili drugi sudionici projekta?
Umjetnica koja je uz mene sudjelovala na projektu je Tereza Barabash, multimedijalna umjetnica iz Ukrajine koja se bavi video instalacijama i tekstilom. Tereza je postavila fizički “oblak sjećanja” u galerijski prostor kao i uznemirujuću instalaciju industrijskih halogenih lampi, više o svemu možete pročitati na web stranicama Jam Factory Art Centre. Velika je pomoć Terezi i meni bio zaista sjajan organizacijski tim: kustosica Anna Gadai te asistentice Nataliya Parshchyk, Mariia Shvets i Violetta Pedorych.

Jesi li ranije sudjelovala na nekim sličnim projektima?
Iza sebe imam tri projekta uglazbljivanja poezije: album i performans “U privremenom smještaju kod ljudi” s pjesnikinjom Marijom Dejanović, album i performans s bugarskim pjesnicima u sklopu prošlogodišnje rezidencije u institutu Elias Canetti u gradu Ruse te performans “Gdje smo ovo, pričaj mi” temeljen na stihovima crnogorske pjesnikinje Barbare Delać. Ranije ove godine sam radila projekt “Poetska mapa Hvara”, odnosno soundtrack šest odabranih lokacija u Jelsi, Vrisniku i Humcu. Sva ta iskustva su mi se, uz iskustvo urbanističkih istraživanja na fakultetu pokazala ključnim za ovaj ukrajinski projekt.

Sara Renar u Lavovu/Jam Factory

Kakvo je bilo iskustvo rada na ovakvom projektu? Što ti se najviše svidjelo?
Izrazito mi je bilo zanimljivo uroniti u novu kulturu, proučavati povijest i društveni kontekst. Prije ovog projekta zaista nisam puno znala ni o Lavovu niti o Ukrajini. Uz to, mislim da sam najviše do sada spojila svoje dvije struke: s jedne strane arhitekturu i urbanizam, s druge glazbu. Moram ovdje istaknuti i da si kao umjetnik najčešće primoran raditi niz popratnih aktivnosti oko samog umjetničkog rada: organizaciju, logistiku, PR i slično. U ovom projektu je budžet dozvoljavao podjelu posla i u takvim je okolnostima zaista posebno zadovoljstvo raditi. Ali svakako je najljepše bilo vidjeti kako je publika reagirala na našu audio vožnju: jedna gospođa mi je prišla i rekla da se tek sad sjetila davno zaboravljenih sjećanja iz mladosti i da će nam donijeti još materijala i fotografija.  Druga se rasplakala i zagrlila me. A druge dvije su gospođe pak krenule raspravljati “ma, je li baš zaista bio takav miris” jer se ona sjeća da je bilo drugačije…

Zašto misliš da je važno sudjelovati na ovakvim projektima? Što si naučila i je li ti na bilo kakav način pomoglo u tvom daljnjem kreativnom radu?
“Tracing the memories of Pidzamche” mi je, pored projekta na Hvaru, prvo iskustvo umjetničkog projekta gdje participira lokalna zajednica. Ključno je da kao umjetnik izađeš iz svoje komfor zone i upustiš se u nepoznato. Svako iskustvo ovakve vrste neizmjerno obogaćuje i širi vidike. Uz to, tijekom rezidencije sam upoznala neke izrazito zanimljive umjetnike i stekla nova prijateljstva. A osjećam da smo nešto jako lijepo kao čitav tim napravili s ovim projektom.

Kakva je glazbena scena u Lavovu?
Lavov je sveučilišni grad, velika je koncentracija studenata i mladih te je glazbena scena izrazito zanimljiva. Imala sam sreće biti u Lavovu 21. lipnja, na Svjetski dan glazbe, kada sam čula nastup ukrajinskog dua Kurbasy – riječ je o djevojkama koje rade sjajnu teatralnu suvremenu interpretaciju tradicionalne ukrajinske glazbe. Tu je Alyona Alyona, izrazito interesantno novo ime ukrajinske rap scene.  Treba reći i da se u Lavovu svake godine održava Leopolis Jazz festival s vrhunskim svjetskim line up-om, imala sam tako prilike ove godine uhvatiti nastup Avishai Cohena i Kamasi Washingtona.