23
tra
Čitaj

Svečani koncert u povodu 20. obljetnice Cantus Ansambla - simbolički i prigodno, s mantrom na kraju

23.3_MBZ_Blok1_Cantus poklon na kraju

share

Kako je i počeo djelovati na Muzičkom biennalu Zagreb 2001., na njemu je i proslavio svoj 20. rođendan.

Simbolično i sasvim prigodno, Cantus Ansambl na ovogodišnjem je Biennalu proslavio i svoj 20. rođendan. Ondje gdje je rođen 2001. godine, tu je lijepu brojku i zaokružio svečanim koncertom u Hrvatskome glazbenom zavodu, nesumnjivo obilježivši drugi dan toga prvog, ‘furioznog’ ciklusa.

Koncert je počeo jednim od predvodnika hrvatske suvremene glazbe, Dubravkom Detonijem, i njegovim dolce furiosom iz 2003. godine. Djelo koje je duboko protkalo i repertoarnu povijest Cantus Ansambla, pod sigurnom se rukom maestra Ivana Josipa Skendera čitalo s lakoćom i apsolutnom tehničkom spremnošću kolektiva, a koliko solističke snage i inventivnosti Ansambl među svojim redovima ima, dokazao je potom sjajni Marko Mihajlović u djelu Martina Matalona Trame VIII, za marimbu i ansambl (2008.).

Check! – Wrong!
Soloplovidbu nastavio je i Danijel Martinović u Dvjema reminiscencijama za klarinet (2017.) Antuna Tomislava Šabana, koje su tom izvedbom doživjele hrvatsku premijeru. Skladba inače reminiscira prvu autorovu skladbu koju je napisao još kao srednjoškolac, a taj 30-godišnji skok unatrag opisao je kao „46-godišnji ja počistio je nered koji sam napravio 16-godišnji ja“. Reminiscencije su bile sigurna tonalitetna luka večeri; uz izvođača, samog ispred ispražnjenih stolaca, uz toplinu zvučnog spektra klarineta, ostvarile su dojmljivu programsku, koncepcijsku, ali i estetsko-zvučnu cezuru. Dah iz neke druge dimenzije. U prvom, elegičnom, a drugom razigranijem ‘sjećanju’, Danijelu Martinoviću i njegovoj predanosti svojemu instrumentu i zvučnome tekstu koji tumači, uvijek je čisti užitak svjedočiti.
Mladoj Heleni Skljarov pripala je čast predstaviti jedinu praizvedbu te večeri, djelo Solo, za ansambl, dirigenta i šah, partituru realiziranu prema postulatima glazbenoga teatra. Apsurd svakodnevice Heleni je poslužio kao idejni okvir za skladbu, a pri tome je dakako humorni element stavljen u fokus. Dirigent koji skladbom najprije ravna okrenut prema publici, članovi ansambla koji daju upute stražnjim sekcijama (i to vičući, potpuno neartikulirano), Berislav Šipuš, koji sa strane sam igra šah i na znak viče check (a, inače bivša profesionalna šahistica, pijanistica Ansambla, Srebrenka Poljak uzvraća wrong!), neki su od duhovitih i pametnih postupaka kojima je Helena Skljarov oslikala svoje frenetično zvučno platno. Formalno se djelo gradi idejom da svaki član ansambla ‘igra’ svoju ulogu solo, a kompozicija se ne prati linearno ili tautološki, nego fenomenološki, kao sukus trenutačnoga zvučanja i međusobno izmjenjujućih motiva.

Glas niotkuda
Unatoč potencijalnom dojmu da se kompozicija barem mjestimično predaje improvizaciji, sva se njezina vibrantnost ipak slijeva u strogo kontrolirane postupke, povremeno djelujući poput suhog, mehaničkog stroja koji radi prema nekoj zadanoj formuli. Dirljiv povratak humanosti označio je glas niotkuda, fagotist Žarko Perišić, koji je ustao uz recitiranje poezije na engleskom (inače, autoričinih stihova), potpuno nas premjestivši u neki drugi kontekst, ali i dajući naslutiti skori rasap. Jer, kako priča starija i od svemira nalaže, svaki apsurd prije ili poslije implodira, pa koje to svojstvo može taj narativ spasiti od sudbine? Helena Skljarov, ponovno uz duhoviti komentar na suvremene mehanizme spašavanja pojedinca, spašavanje svijeta stavlja u ruke instruktorice joge (harfistice Mirjane Krišković), koja doslovno miče dirigenta i, preuzevši njegovo mjesto, dirigira novim rekvijemom za snove, uz mantru: breathe in, breathe out, breathe in, breathe out, breathe in…  

Prati na: 
https://www.cantus-ansambl.com/
https://www.facebook.com/CantusAnsambl/
https://www.instagram.com/cantus_ansambl/

Izvor: Cantus 227
Autor fotografije: Matej Grgić

Moglo bi Vas zanimati