08
stu
Čitaj

Film o ovisnostima

Tisuće u povratku: Redateljski pothvat Koce iz Debelog precjednika

Tisuće u povratku / screenshot

Tisuće u povratku / screenshot

share

Barcelona Pub, koja je bila protagonist našeg nedavnog članka, održala je premijerno prikazivanje filma Tisuće u povratku kojeg potpisuje čovjek mnogih formata – Tin Kovačić Koca.

S njim sam imala čast razgovarati nekoliko puta u svrhu članaka na kojima sam radila, a oni su do sada uvijek zahtijevali njegovu personu glazbenika koju obnaša u Debelome precjedniku. No, kada kažem da je čovjek mnogih formata, to je u njegovom slučaju doslovna tvrdnja ozbiljnih razmjera.

Čovjek je izuzetan novinar koji je ove godine dobio Večernjakovu ružu, frontmen je kultnog osječkog benda i jedno od omiljenih gradskih lica. Svoje formate dodatno proširuje prvim zamahom u filmskim vodama upravo potpisivanjem ovoga filma, zajedno sa snimateljskim tandemom kojeg čine Boris Šeper i Dražen Alić.

Barcelona

Otvorenje novog prostora Barcelona puba, Debeli precjednik / Marko Tuđan

Naručitelj filma udruga je Ne-Ovisnost, a prvotna ideja bila je napraviti vinjetu i promo video za 15. godišnjicu terapijske zajednice u Vrbici. Njezin predsjednik, Tomislav Mišetić, sudjelovao je u cijelom procesu kao producent koji je spojio filmsku ekipu sa najboljim stručnjacima koje naša država može ponuditi.

Kada se Koca upleo u cijelu ovu priču i zagrebao ispod površine, nije bilo šanse da materijal ostane u granicama promo filma, jer je osjetio da tema zahtijeva puno više prostora i iscrpniju obradu te da ju je jedino tako primjereno obraditi.

Cijelu priču podržao je i grad Osijek koji aktivno sudjeluje na ovom tematskom području. Produkcija i postprodukcija intenzivno se odvijala unazad dva do tri mjeseca na relaciji Osijek – Zagreb.

Tema ovisnosti uvijek je aktualna te smo o njoj svi imali prilike slušati i gledati ju kroz razne objektive – od materijala čistog edukativnog i znanstvenog pristupa, onih koji analiziraju jednu ili par stavki u dugom nizu sastavnih točaka koje čine ovu bolest, apstraktne polu-dokumentarne žanrove koji tematiziraju drogu te, možda najčešće kroz one objektive koji me najviše uznemiruju, a to su romantičarski prikazi učinaka korištenja droge i glamuriziranje „pripadajućeg“  lifestylea u serijama, filmovima i glazbi, a koje su najčešće usmjerene upravo mladoj publici.

Dopuštam digresiju o ideji koja mi se vrti po umu, a temelji se na tome da se s konceptom ovisnosti djeca puno ranije sretnu kroz neki od ovih objektiva, nego što se s njom sretnu lice u lice, a to se prije ili kasnije gotovo neizbježno dogodi. Već se ispisivanjem ove rečenice pojavljuje velika svjetleća strijelica koja usmjeruje na pitanje izostanka edukacije o drogama u kućnom odgoju, jer je ova tema često svedana na tabu koji se čuva kao Pandorina kutija, znači ne otvaraj ju. Ta strijelica neka ostane upadljivo upirati i svijetliti – mladež nerijetko sama i izolirana stvara sliku i stajališta o fenomenu droge, alkohola i kocke te njihovoj prisutnosti u raznim sferama života putem njezine obrade kroz neki od ranije navedenih formata.

Duboko sam uvjerena da je narativ tog formata, tog prvog kontakta s tematikom koja podiže cijeli jedan mračni sloj kojega neiskvarene glave nisu niti bile svjesne da postoji, ono što utječe na bitna i kardinalna obilježja stavova koje mladež stvara po pitanju ovisnosti.

Pokušat ću navedeno živo oprimjeriti – moj prvi susret s ovom tematikom bio je kada sam u petom razredu otišla u školsku knjižnicu s namjerom posudbe zloglasne knjige Mi djeca s kolodvora Zoo (ni sama nisam sigurna odakle mi ideja, nešto mi govori da sam čula neku senzacionalističku opasku o njoj u prolazu). Knjižničarka je problijedila i sumnjičavo mi dala da posudim knjigu, što mi je idući dan zaradilo razgovor s razrednicom i školskim psihologom – jer oni su bili, razumijete, zabrinuti.

Djeca su po svojoj prirodi istraživači, a kada shvate da postoji tema koja se od njih krije i o kojoj ne znaju apsolutno ništa, ne preostaje im puno nego da sami potraže materijale koji će im o toj temi nešto otkriti. Moj odabir materijala koji me upoznao s temom me blago reći istraumatizirao, zgrozio do srži i natjerao da pomislim kako se radi o jasnom, konkretnom i očitom zlu koje u živote upada otvarajući sva vrata, razbijajući sve prozore i paleći sve alarme.

Onda je prošlo nekoliko godina i kroz tijek života susrela sam se s konkretnom stvari, rekreativnim i manje rekreativnim korisnicima, glazbenom kulturom koja često ispašta zbog kulture supstanci, i osjećala sam se slaganom i prevarenom, jer sve se ovo činilo vrlo suptilno, dostupno, normalno i lako za kontrolirati.

Trebalo je još vremena i nekoliko svjedočanstava da bih shvatila u kojoj se mjeri radi o ušuljavanju droge kroz površine života te njezinog rapidnog i nevidljivog metastaziranja do kritičnih žarišta u pojednicu. Narativ koji je kreirala ekipa iza filma Tisuće u povratku onaj je koji bi ovih par godina samostalnog i empirijskog razlučivanja mogao znatno skratiti i katalizirati ispravnu konkluziju.

 „Malo galsko selo koje se odupire rimljanima“

To se malo glasko selo, kako ga Koca naziva iz milja, nalazi se u blizini Đakova, a zove se Terapijska zajednica udruge Ne-Ovisnost u Vrbici. Kroz terapijsku zajednicu u Vrbici prošlo je 1003 ljudi, a otuda i naziv filma sa svojom Asteriks referencom. Zajednica nudi 34 skrovišna mjesta za prolazak kroz program liječenja i oporavka.

Koca i njegova ekipa napravili su izuzetnu sociološku, psihološku, medicinsku, filozofsku i empirijsku ekspertizu o problemu droge i ovisnosti te prikazali profile ljudi koji sa svih strana sudjeluju u procesu oporavka.

U filmu su svjedočile osobe koje su prošle kroz nju te uspješno povratile svoj život, kao i one koje trenutno sudjeluju u programu. Strašno je potresno vidjeti lica ispred svih tih priča te način na koji se odnose prema sebi i procesu kojeg prolaze ili su prošli. Trezvena iskrenost prema samima sebi te pozicija iz koje sagledavaju problem ovisnosti, kada su vidjeli najgore od njega, perspektiva je koju rijetko možemo doživjeti.

Moment koji mi se posebno istaknuo kroz njihova svjedočanstva odnosi se na faktore koje prečesto uzimamo zdravo za gotovo, a oni su važnost strukture obitelji, kruga prijatelja, obaveza, odgovornosti i služenja društvu te stabilnost koju one donose. Osobe koje su ih izgubile u svojoj borbi s ovisnosti danas na njih gledaju kao na ono što im donosi najveće ispunjenje te definira njihov sretan život.

Liječeni ovisnici koji su u filmu podijelili svoju priču shvatili su da je sudjelovanje u snimanju i svojevrsna ispovijest još jedna terapeutska etapa u njihovom opravku, što je rezultiralo dodatnim elanom ispred i iza kamera.

Tisuće u povratku / screenshot

Tisuće u povratku / screenshot

Osvježavajuće je vidjeti pristup koji zauzimaju i stručnjaci u filmu, a koji je daleko od hladnog, znanstvenog i lišenog humanosti. Svi su naglasili kako su razumijevanje, zajedništvo i bezuvjetna podrška ono što rehabilitacijski proces čine uspješnim. Jedan od naglasaka koji se proteže kroz film je na hitnoj rekonstrukciji odnosa državnih službi, ali i generalnog odnosa prema problemu ovisnosti. Nažalost je legitimno reći da često dehumaniziranom osudom ljudi u šaci ovog poroka budu degradirani i svedeni isključivo na svoj problem. Minus i minus u stvarnosti nikada ne mogu dati plus.

Nakon premijere i čestitki razgovarala sam s Kocom i Tomislavom Mišetićem. Užitak je bio vidjeti zadovoljstvo, ispunjenje i osmijehe koje su dočekali podijeliti prikazivanjem filma.

Kako su mi objasnili, postotak uspješnosti liječenja ovisnosti gotovo je nemoguće računati i oblikovati brojčano – jednoga dana on može biti 100%, no idući dan svi mogu recidivirati te on pada u vodu. No, Koca je istaknuo onaj postotak koji je mjerljiv i bitan, a upravo za njega zaslužna je udruga, a to je onaj koji broji 0.5% ljudi unutar aktivne zajednice ovisnika u gradu koji imaju spolno prenosive krvne bolesti. Na razini Europe okviran standard je da 50% ove populacije ima takvu bolest. Kod nas je to na razini statističke pogreške. To je podatak koji zaista nešto govori.

Karakter Kocinog pristupa neupitno se otkriva kroz film: „Bacio sam se na glavu i baš sam se cijeli predao u to. Znao sam da je ova priča dobra, humana i poštena. Snimanje je bilo emotivno zahtjevno, no s druge strane izuzetno emotivno ispunjujuće. Mi smo se potpuno prepustili osjećajima. Zbližili smo se sa svim tim ljudima, strašno je snažno kada vidiš u njihovim očima nadu i želju da sami sebi pomognu.“

Mišetić kaže kako za obnašanje njegove uloge mora raditi racio puno više nego srce, previše „srca“ je  i razlog tomu što roditelji rijetko mogu korisno pomoći svojoj djeci ako su u ovakvom problemu, jer reagiraju iz emocije.  Koca ga vrlo brzo izdaje s tvrdnjom da pošto su između ostalog i dobri prijatelji, može potvrditi da tomu nije baš tako i da „Miško nikako nije emotivno lišen“. O emocijama i investiranosti ipak najbolje govore djela obojice, Mišetićevo kroz dugogodišnji angažman, a Kocin stopostotni ulazak u srž stvari sa svim osjetilima.

O prvim budućim koracima udruge Tomislav Mišetić dijeli sljedeće: „Koncentrirani smo na dodatno povećanje kvalitete usluge. Retencija i samo zadržavanje u programu kod nas u prosjeku traje 7 mjeseci, no mislim da to može i bolje. Gradimo i novu zgradu, stambenu zajednicu s dodatnih 16 mjesta za postupnu resocijalizaciju. To je metoda koju smo osmislili, imali smo pilot projekt koji se pokazao uspješan pa su do sada i druge organizacije otvorile svoje stambene zajednice, trenutno ih ima 4-5 u Hrvatskoj. Namjera je ublažiti povratak pacijenata u surovi svijet gdje ih dočekaju problemi koji se obruše na njih kao lavina te nerijetko recidiviraju. Širimo im socijalnu mržu, uspostavljaju kontakt s obitelji, ali i s institucijama koje im mogu dalje pomoći.“

Iskoristila sam jedan od Kocinih formata za pitanje o tome kakvu glazba ima relaciju s ovim problemom, pošto je često s njim (ne svojevoljno) povezana u „vikend iskušenjima“.

„Glazba koju ja slušam i kojom se bavim, ne nužno samo punk, je glazba koja tjera na razmišljanje i koja će poslati poruke o tome gdje je ta granica i da si na kraju uvijek ti gospodar svojih misli i svoga tijela. Upravo glazba, barem ona pametna, može samo pomoći u takvim stvarima jer šalje poruke da bi trebao brinuti o sebi i svom okruženju, a ne biti sebičan.“ Osvrnuo se i na to kako zamjera trap glazbi guranje niskih strasti i poroka u svoje prve planove.

Razgovor zaključujemo s pitanjem o budućnosti filma, a ona je festivalska. Trenutno su u procesu njezine organizacije i planiranja, ali se vesele i da taj dio prođe jer će onda film moći slobodno pustiti među ljude kako bi služio svojoj svrsi. Njegova svrha je jasna i velika, a nadamo se da će takav biti i njezin domet.

 

 

 

 

Moglo bi Vas zanimati