Vedran Božić – velikan hrvatske rock gitare (2)  

U nastavku priče o Vedranu Božiću donosimo razgovor s gitarističkim doajenom, u kome on progovara o svojim početcima u Zadru, afirmaciji s grupom Time, kao i sa svojom borbom s depresijom

Vedran Božić legenda je hrvatske rock-glazbe

Veli se često da je ime znamen, a moj sugovornik Vedran Božić, ponajbolji hrvatski rock gitarist to možda najvjernije ilustrira. Ton njegove gitare, osim što je intrinzično vedar kao i njegovo ime, također je i čvrst kao Petar, to jest kao kamen ili stijena, što je izvorno značenje grčke riječi petros. U njegovu stanu na zagrebačkoj Pešćenici, okruženi Vedranovim gitarama – od kojih je jedna uvijek u njegovim rukama – naš razgovor počeo je pitanjem o njegovim dvama imenima.

Na prvoj ploči grupe Time potpisan si kao Vedran P. Božić. Odakle taj P.?

Kad su me nakon rođenja prijavljivali u matični ured, prijavili su me kao Petar, i kao Petar Božić išao sam u školu.

Dakle u dokumentima ti stoji Petar?

Ne, sad mi stoji i Vedran. U originalu mi je stajalo samo Petar, dok ja to nisam legalizirao. Jer u stvarnom životu su me oduvijek zvali Vedran. Nikad me nitko nije zvao Petar.

Nisu te zvali Pero?

Ma ne, to samo iz zezancije, ponetko tko zna da se zovem Petar, ali nitko me nikad nije zvao Petar, ni u školi. U školi, ako su me zvali, onda su me zvali po prezimenu: Božo. (smijeh) Ali čim sam se rodio, jedna moja tetka je došla i mami je rekla: „Vedran“, i njoj se to dopalo, tako da me je moja mama uvijek tako i zvala. Ali već su me bili upisali kao Petar pa je tako i ostalo. A ja sam, kad sam došao na studij u Zagreb, u jednom momentu odlučio da je to glupo da me čitav život svi zovu Vedran, a da mi u dokumentima piše Petar, tako da sam to legalno promijenio.

Pripremajući se za ovaj intervju pronašao sam podatak da su tvoj prvi bend bili zadarski Kondori.

Zapravo, zvali su se Koralji. Ali bili su ti neki prvi glazbeni listovi kod nas, kao zagrebački Plavi vjesnik, pa novosadski Ritam, i ljudi su onda glasali koji je najpopularniji bend. Vidjeli smo da već postoji grupa Crveni koralji, tako da smo to onda promijenili u Kondori.

Kada je to bilo?

Moje sviranje počelo je sa sezonom poslije ljeta, znači sezona plesnjaka, znaš ono, plesnjak tvornice Bagat. Svirao sam onda s njima dvije godine i budući da sam ’64. došao u Zagreb, to bi značilo da sam počeo negdje u desetom mjesecu ’62. godine.

U grupi kondori pjevali su Duško Lokin i Đani Maršan / Izvor: FB

Ti si zapravo počeo kao klavirist, zar ne?

Da, završio sam srednju muzičku za klavir i u početku sam i s bendovima svirao klavir, čak i kad sam tek došao u Zagreb.

Kako se gledalo na to da te privlači popularna muzika, jer je ta u to vrijeme smatrana manje vrijednom od ozbiljne, klasične muzike? Arsen Dedić je stoga u početku koristio pseudonim Igor Krimov.

Pa nisu mi nešto prigovarali jer sam bio talentiran i profesor mi je u muzičkoj školi u Zadru u koju sam išao s pokojnim Valterom Dešpaljem, davao napredne programe: Chopina, Liszta i slično.

Kako si onda prešao na gitaru?

Prešao sam na gitaru kad sam došao u Zagreb.

Koja je bila tvoja prva gitara?

Pa to mi je bilo još od tate (pritom iz svoje kolekcije uzima jednu staru akustičnu gitaru s meksikanskom ornamentacijom). To je njegova gitara, koja ima milijun godina, i sad je malo sređena jer se skroz bila raspucala. Tata mi je svirao gitaru i pjevao u poznatom zadarskom zboru Zoranić. Ja sam tako znao par akorada što sam od njega naučio, a kad sam došao u Zagreb, pofalilo mi je da imam na nečemu svirati jer sam cijeli život imao instrument. U ono vrijeme svi smo slušali taj Radio Luxembourg jer si tamo mogao čuti svu tu novu muziku. Kako je Zadar pomorski grad, pa bubnjarev brat bio pomorac, dofuravao nam je ploče, Elvisa, Fatsa Domina i tako smo to kod njega doma slušali. Ali nisam to mogao nositi kući, tako da je taj Radio Luxembourg odigrao ogromnu ulogu. Kasnije sam od nekih Holanđana kupio magnetofon s trakama na kojima su bili Stonesi, Beatlesi, Kinksi i sve to što je bilo aktualno u to vrijeme i meni se to jako svidjelo.

Koja je bila prva pjesma koju si naučio na gitari?

To me je još tata naučio, “Sve ptičice iz gore“… (svira i pjeva prvih par taktova uz prigušeni smijeh)

Obično ljudi kao prvu pjesmu na gitari nauče “The House of the Rising Sun“.

Ta verzija od Animalsa je isto bila na tim magnetofonskim trakama, jedino što je gotovo nitko ne svira onako kako su to oni svirali. Jer on nakon svakog akorda odsvira otvorenu G žicu (ilustrira to odmah na tatinoj gitari), čak i nakon E akorda koji u sebi ima Gis pa bi se reklo da to ne bi trebalo pasati, ali paše.

Je li ti bilo teško prebaciti se na gitaru, u ono vrijeme kad informacije nisu bile tako dostupne, kao danas uz pomoć svemogućeg interneta? Paul McCartney govori kako su on i George Harrison presjedali na dva autobusa da bi na drugom kraju Liverpoola pronašli čovjeka koji bi im na gitari pokazao akord za koji nisu znali kako ga odsvirati.

Ne, nije mi bilo teško jer već sam znao teoriju što sam naučio u muzičkoj školi, i ako je trebalo, mogao sam sâm složiti neki akord na gitari, ako ga nisam znao.

Postoje, međutim, tehnike specifične za električnu gitaru, kao na primjer zatezanje žice, da bi se dobio taj karakteristični blues rock ton. Jesi li i to sâm otkrio?

S obzirom na to da sam počeo na klavijaturama, nisam u početku razmišljao o tome, ali sam u Zagrebu išao na faks s Vasom Sarapom (Nikola Sarapa, profesor matematike sa zagrebačkog PMF-a i gitarist grupe Stop, op. a.). Mi smo zajedno studirali matematiku i jednom smo pričali, i ja mu velim da ja sviram gitaru. I veli on: „Ti sviraš gitaru? Ma ja sviram gitaru, a ne ti!“ I on mi je rekao da se to tako radi. A nekako se u to vrijeme iz Njemačke vratio i Pes (zagrebački gitarist Željko Kovačević Pes, op. a) s grupom Mladi. Ja sam išao gledati njihove nastupe, pa sam i tamo od njega vidio da se to tako radi. Ali kad dođem kući, ja imam akustičnu gitaru s namotanom, tvrdom G žicom i daj ti to zateži, to je živa muka. Nego sam poslije skužio da su ljudi tada na električnim gitarama umjesto G žice stavljali još jednu H žicu, koja je tanja i nenamotana pa je lakša je za zatezanje.

Pes je često svirao stvari od Shadowsa. Jesi li i ti slušao Hanka Marvina?

E to sam preskočio pa sam se tome naknadno vratio. Ja sam imao te trake s Beatlesima, Stonesima i Kinksima, i meni su prvi bili Beatlesi, tako da sam od njih čuo “Twist and Shout“, i to je, mislim, bila prva rock and roll stvar koju sam naučio kad sam prelazio na gitaru. A to je inače bilo i da sam prvi put vidio Beatlese na televiziji, s koncerta za kraljičin rođendan. Ono kad je Lennon rekao: „Vi siromašni plješćite, a vi bogati zveckajte svojim draguljima“. (smijeh)

Koja je bila tvoja prva električna gitara?

To je bilo još u Zadru. Imali smo rodbinu u Italiji i oni su donijeli jedan Teisco, a to je bila jedna ozbiljna gitara. Šteta što je više nemam.

To je česta priča s gitaristima da kasnije zažale što su prodali neku od svojih gitara.

Eh, da. Tko je onda znao da će jednog dana ti instrumenti postati tako traženi rariteti i da će danas imati toliku cijenu. A onda sam, kad sam došao u Zagreb, u Posredniku kupio jednu Höfnericu i ta je bila nešto kao Gibson SG. Imala je dva jednaka roga i humbuckere (pickup za električne gitare s duplom zavojnicom, kojom se konstrukcijom uklanjaju elektromagnetski šumovi i koji ima puniji zvuk, op. a.). I tu gitaru sam imao sve dok nisam od Pesa kupio Gibson ES-335. A kad sam kupio tu Höfnericu, sreo sam svog frenda iz Zadra, koji je tu isto studirao i koji je bio basist pa sam mu se pohvalio kako sam kupio tu gitaru. I on mi veli da njegov bend treba gitarista pa sam tako s njima počeo svirati. U početku su se zvali Mladost, a kasnije su to promijenili u Grešnici.

 Jesi li imao i električni klavir?

U Zadru, dok sam svirao s bendom, uvijek su u tim dvoranama imali akustični klavir. A u Zagrebu sam onda kasnije kupio električni klavir, zapravo klavikord, onaj poznati Hohner V (žičani instrument s tipkama, čiji je karakteristični, svijetli staccato funky zvuk proslavio Stevie Wonder u svom velikom hitu “Superstition“, op. a.). To je bilo dovoljno malo i jeftino, i na prvoj gitarijadi na kojoj smo nastupali ja sam na tome svirao dvije pjesme, i to je ostavilo veliki utisak na novinare i publiku jer je to u ono vrijeme kod nas bilo totalno strano, taj blues i soul koji smo svirali; na primjer “Nobody Knows You When You’re Down And Out“ u verziji Spencera Davisa, što pjeva Steve Winwood. A onda sam se pridružio grupi Roboti, i to kao klavijaturist. Ali uvijek sam s njima imao i jedan set gdje sam svirao pet, šest stvari na gitari.

Koje ti je bilo prvo pojačalo?

Prvo pojačalo bilo mi je Rex. To je od njemačke firme Dynacord. A onda sam kupio Vox AC 30 i nakon njega Marshalla.

 Kažeš da su ti Beatlesi bili prva ljubav. Koja te se stvar posebno dojmila s gitarističkog stanovišta?

Sve. (svira uvodni riff iz “I Feel Fine“)

 Smatra se da je Chuck Berry začetnik cijelog tog gitarističkog štiha koji je kasnije izrodio sve kasnije gitarske heroje. Jesi li i ti tog mišljenja?

Od Chucka Berryja nisam imao snimke pa su me to kasnije Stonesi povukli jer su oni svirali dosta njegovih stvari (počinje svirati riff iz “Last Time“ Rolling Stonesa). Eto vidiš, sve je to ta stara blues fora. Nego, kad sam došao u Zagreb, to se sve odvijalo brzo. Nakon dvije godine s Grešnicima, kad sam počeo svirati s Robotima, onda sam se počeo baviti bluesom, Hendrixom i  Creamovcima. A kad sam s Robotima svirao “Crossroads“, basist je shvatio da je u tom glavnom riffu gornja oktava na prvoj dobi (svira rečenu frazu). I on je sebi cijelu pjesmu uporno kucao osminku kasnije od mene. (smijeh)

Pomak ritmičke paradigme?

Da, ali ja isto iz početka nisam kužio što se to tu dešava. Tek sam kasnije shvatio u čemu je stvar. A taj basist bio je Rajmond Ruić, koji danas živi u Australiji.

Ti si, dakle, do starih blues majstora došao preko Hendrixa i Claptona?

Nisu mi onda bile dostupne te ploče, tako da sam, kao što rekoh, do Chucka Berryja došao preko Stonesa, a onda sam tek kasnije počeo skupljati te informacije.

Tko ti je bio najbliži od trojice kraljeva blues gitare: B.B. King, Albert King ili Freddie King?

Freddie King, ali do njega sam isto došao preko Claptonove verzije “Hideaway“. Iako je on to svirao drukčije nego original, tu gore na sedmoj poziciji (svira frazu u Claptonovu stilu). A vidim da i Clapton to sad svira kao i Freddie, s otvorenom prvom žicom (svira i tu verziju).

Vedran Božić i Jimi Hendrix

Sjećaš li se kad si prvi put čuo Hendrixa?

To je bilo u klubu Lola gdje smo mi svirali i imali probe, i kad je disc-jockey jednom pustio na veliki razglas “Hey Joe“, to me totalno šokiralo, ta drugačija atmosfera i to nešto mistično. To su tada bili takvi gušti, što je danas neponovljivo, da se nešto takvo desi i da te nešto tako smrda. Danas si obasut s milijun toga da ne možeš više to izdvojiti. Onda je svaki bend imao svoj zvuk i mogao si odmah nakon prvog takta reći: to su Kinksi, ili tko je već bio u pitanju.

Kad su Ramonesi prvi put svirali u Zagrebu 1990. godine, Johnny Ramone rekao mi je da mu se slično dogodilo kad je prvi put čuo “You Really Got Me“ od Kinksa. Čitav mu se život u trenutku promijenio i odmah je znao da nikad ništa drugo ne želi raditi, osim svirati u bendu.

Eto vidiš, to je kao ono da se ljudi starije generacije točno sjećaju što su radili u trenutku kad su čuli da su ubili Kennedyja.

Kad smo već kod “You Really Got Me“, gitarist Dave Davies navodno je žiletom zarezao membranu zvučnika u svom pojačalu da bi dobio takav režeći, ljutiti sound.

Pes je isto to napravio na svom Burns pojačalu kad su svirali na Ribnjaku. On je inače tehničar i zna sâm napraviti pojačalo, pa je tako malo eksperimentirao.

Kao što i sâm veliš, osim Hendrixa, i Clapton je imao veliki utjecaj na tebe. Međutim, Clapton se s godinama dosta promijenio, zar ne?

Da, promijenio se, ali on ima ogroman opus, i čovjek ima ukusa, a osim toga, odličan je pjevač, zapravo mi je fenomenalan pjevač. I to što je stariji – to bolje pjeva. A kad govorimo o Claptonu kao pjevaču, njemu je idol bio Ray Charles, što nešto govori. Inače, meni se jako sviđa i kako je Hendrix pjevao, iako on nije pjevač u nekom klasičnom smislu, nego ima više gotovo reperski pristup. Imao je jako lijepu boju i nisam nikad čuo da netko pjeva neku njegovu stvar pa da velim: „Eh, da, to je pravo pjevanje Hendrixove pjesme“, nego mi je uvijek najbolje kako je on to otpjevao. Čak i neki veliki pjevači, kad snimaju hommage Hendrixu, kao na primjer Paul Rogers, koji je inače fenomenalan vokalist, meni to nije to. A i inače, pjevači kad pjevaju, oni to nekako drugačije gledaju nego gitaristi. Osjeća se to ne samo kod Hendrixa, nego i kod Johnnyja Wintera i Stevieja Raya Vaughana, da im je glas kao još jedan dodatni instrument. Pjevači se hoće istaknuti onim elementima koje gitaristi nikad ni u ludilu nisu koristili.

Znaš li na koliko si – nekad ploča i CD-ova – a danas i ostalih digitalnih nosača zvuka svirao?

Ne znam sasvim točno, ali mislim da sam sigurno snimio nekih tisuću pjesama. Nemam baš sasvim točnu evidenciju, ali imam šesto i nešto pjesama prijavljenih u HUZIP-u. Snimao sam, na primjer, jako puno s Arsenom Dedićem, a s Oliverom Dragojevićem sam snimio sve dok se nije pojavio Ante Gelo, jer je Stipica Kalogjera bio Oliverov aranžer i ja sam bio faktički njegov gitarist.

Osim što si svirao s bendovima, bio si dakle i studijski muzičar u onom klasičnom smislu, je li tako?

Ma počnem se ponekad baviti s tom dokumentacijom, što sam sve snimio pa to nikad ne dovršim. Kad se samo sjetim izvođača za koje sam snimao, ispadne da ih ima na stotine. Želimir Babogredac, direktor Croatia Recordsa uvijek mi veli: „Daj si uredi dokumentaciju, to bi ti dobro bilo financijski“, ali nikako da tu papirologiju posložim. Nekad sam to sve zapisivao, sve svirke i ploče, to su bile čitave knjige, pa se toga toliko nakupilo da sam na kraju počeo bacati i sad mi je žao.

Zar i za neke gitare koje si prodao?

Pa taj Gibson 335 što sam ga kupio od Pesa, to je bilo ’65. godine, već je onda bio star. Dakle možda čak iz ’60., a imao je i Bigsby vibrato ručicu. To bi sad imalo ne samo sentimentalnu vrijednost, nego i priličnu financijsku.

Koga bi još osim Hendrixa i Claptona izdvojio da je imao značajan utjecaj na tebe?

Petera Greena. On je isto svirao s jako puno ukusa.

Za njega je i B. B. King govorio da ima sweet tone, sladak ton.

B. B. King nije mogao ništa ukusnije od Greena odsvirati, jedino što je on bio prvi, on je bio tata od kojeg je sve to poteklo.

Je li i Paul Kossoff iz grupe Free imao značajan utjecaj na tebe?

Sve sam ja to odguštirao tamo još od početka sedamdesetih, pa kad smo mi to u Vintageu radili programe, otkrio sam da sam sve to ja još onda svirao i da mi je to ostalo u glavi.

O kakvim se programima radi?

To su bili živi nastupi u Vintage Industrial Baru u Zagrebu što ih je i Croatia Records izdao kao setove CD-ova i DVD-ova pod imenom Vedran Božić & Rock Masters, i tu si imao Planet Hendrix, Planet Cream, Planet Deep Purple i ostalo.

Planet Cream

Da se onda vratimo tebi i pjesmi za koju je i Radomir Mihajlović Točak rekao da je tu čuo najbolji solo u jugoslavenskom rocku. U pitanju je, naravno, “Makedonija“. Kako je nastao taj solo?

 Sâm početak sola jedna je tema koju smo mi već imali, ali ostatak je u potpunosti moja improvizacija.

Početak je onaj dio kad iz makedonskog sedam-osminskog ritma iznenada krenete u četiri četvrtine?

Eh, da, taj četiri-četvrtinski dio. Poslije se opet vratimo u sedam osmina.

I ti, osim što promijenite mjeru, još i počinješ solo na sinkopiranu notu.

Da, to smo mi tako zamislili. Ta zadnja osminka iz sedam osmina onda bude sinkopa i predtakt od četiri četvrtine. A kad smo to svirali s Marijem Mavrinom na basu…

Nije li tu bas svirao Dado Topić?

Da, Dado je tu svirao bas, ali kad je Mavrin to s nama kasnije prvi put svirao, on je u prvi mah mislio da je to greška, pa smo mu morali objašnjavati da je u pitanju i promjena mjere pa još i sinkopa. (smijeh)

Stječe se dojam da si, dakle, češće puta bio isfrustriran kad muzičari nisu shvaćali taj pomak ritmičke paradigme. Uvod pjesme “Drive My Car“ Beatlesa – što si ga maloprije odsvirao – također počinje predtaktom na četvrtoj protudobi, što mnogi gitaristi pogrešno shvate i sviraju ga na prvoj dobi.

Ma Mavrin je to brzo shvatio kad smo mu objasnili u čemu je stvar, ali bilo je inače dosta takvih primjera u mojoj karijeri. Kad smo s orkestrom svirali “Stairway to Heaven“, oni breakovi prije početka gitarskog sola obrnut su slučaj. Naglašeni su kao da također počinju predtaktom, a zapravo počinju na prvoj dobi. Ali dirigentu je to netko pogrešno zapisao i on je to tako i dirigirao. I daj ti to sad njemu objasni.

Taj je solo iz “Stairway to Heaven“ inače u raznim anketama izglasan kao najbolji u povijesti rocka. Misliš li da je tome prvenstveni razlog upečatljivost te kompozicije, a manje sama kvaliteta sola?

Pa ne mislim da je to baš najbolji solo ikada.

Nije li ti onaj Dona Feldera i Joea Walsha u pjesmi “Hotel California“ Eaglesa dojmljiviji?

Pa jest. I dugačak je, i kompleksan je, i dvije su gitare, i dvoglasi, i harmonije, ove đavolske, kaj se vrte u ciklusima, po kvintnom krugu. To je uvijek efektno.

Grupa Time

Počeli smo bili solom iz “Makedonije“. I ti tamo, na samom kraju, imaš dvije gitare u harmoniji. Kako je došlo do toga? Jesi li to tako zamislio od samog početka?

To su zapravo dva takea, koja su dosta precizno odsvirana. Kad sam odsvirao taj solo take one – prvi pokušaj, onda sam rekao: „To mi se sviđa, a to mi se ne sviđa. I onda ću ponoviti.“ A ja imam tu sposobnost, kad nešto odsviram, da to mogu potpuno isto ponoviti. I onda sviram ono što mi se sviđa potpuno isto, a ono što mi se ne sviđa, to okrenem, i tu sam se razišao s prvom verzijom. Kad smo poslije slušali, pitali smo se: „A koji nam je bolji?“ I onda zaključimo na kraju: „Pa ‘ajmo probat zajedno.“ I zato je to takav zvuk, i svi pitaju: „Pa kak’, koji je to sound?“, a to su ti dvije gitare u unisonu, jednoglasju. I onda se na kraju raziđu pa smo skužili da to zajedno paše jedno s drugim, kao neka harmonija.

To, dakle, nije bilo s predumišljajem?

Jedino je taj prvi, četiri-četvrtinski uvod bila već postojeća Topićeva tema, a sve ostalo je improvizirano.

 Vi ste već i na prvom albumu Timea imali raznih ritmičkih trikova. Imate to u pjesmi “Istina mašina“, a još više u “Za koji život treba da se rodim“. Tamo u instrumentalnom dijelu počinjete s devet osmina pa onda bezbolno prelazite u dvanaest-osminski shuffle. Jesu li to tamo sve bile tvoje ideje, jer ti si u toj grandioznoj, epskoj kompoziciji potpisan kao aranžer?

Mi smo to na probama stalno mijenjali ovako, pa onako, zapravo smo to dosta spontano svirali. I onda, kao, iskristalizirat će se nešto, ali svaki put kad smo vježbali bilo je: di je nestao onaj dio koji mi se dopao? Tako da je stalno bilo neko traženje. I tu je sve više rasla frustracija i nervoza, jer nikako da dođemo do neke zajedničke odluke što ćemo, tako da su na kraju svi rekli: „Pa dobro onda, jebi ga, ‘ajde ti to onda posloži.“ I tako sam ja dobio odriješene ruke. A sâm taj početak tog instrumentalnog dijela, to je opet bila Dadina ideja.

S obzirom na tvoje formalno glazbeno obrazovanje, jasno je da su ti takve stvari bile razumljive, ali je li Topić također sâm po sebi znao tako matematički razmišljati, ili je to naučio od Kornelija Kovača dok mu je bio pjevač u Korni grupi?

Pa znao je Topić te fore, da dodaš ili oduzmeš jednu osminku pa se onda nakon dva takta sve okrene i nađeš se na istom akcentu. Oni su to još u Dinamitima tako nešto malo vrtili. A Kornelije nije baš forsirao te ritmičke začkoljice.

Time je imao tri studijska albuma i sva su tri stilski prilično različita. Prvi je takozvani progresivni, ili prog rock, drugi je neka vrsta hard rocka uz pokoju power baladu, dok je treći prilično orijentiran na funk.

Mi to što smo radili, mi nikad nismo pomislili na jedan model. Znači, izlazilo je iz nas kao kombinacija naših nekakvih muzičkih saznanja, i stvari koje volimo, i s kojim vladamo. Ali, kad se radi o prvom albumu, “Pjesma broj 3“ je bila način kako smo u tom trenutku razmišljali o muzici.

A “Hegedupa Upa“, s istog tog prvog albuma?

To je jedan, onako, joke, šala.

Na originalnome vinilnom izdanju, “Hegedupa Upa“ zapravo naprasno prestane na A strani, i onda se iznenada nastavlja na drugoj strani ploče, što također malo podsjeća na tipično beatlesovsko eksperimentiranje.

E, pa to da. Mi smo vjerojatno podsvjesno bili inspirirani tim nekim cakama od Beatlesa.

Kod njih je to bila posljedica Lennonova poslovičnog zahirenog smisla za humor. On je dapače čitavu tu stvar zamislio kao neku vrstu besmisla, a iz inata akademicima koji su u ono vrijeme počeli tražiti dublji smisao u tekstovima Beatlesa. Da li se sjećaš kakav je dojam “I Am the Walrus“ ostavio na tebe kad si ga prvi put čuo?

Da, to je bilo onako malo lennonovski otkačenije, ali na mene je – jer to je bilo u isto to vrijeme kao i “I Am the Walrus“ – zapravo veći dojam ostavio njegov “Strawberry Fields Forever“. A što se tiče analiziranja, ja ne mogu reći ni za jednu stvar od Beatlesa da nije zaslužila jednu dublju analizu. Jer meni su Beatlesi genijalni. Moja prva i najveća ljubav.

(Moje uzastopno pozivanje na liverpulsku četvorku i Vedranove očito više nego anegdotske frustracije glazbenicima s nedovoljno čvrstim osjećajem za ritam, kao da je sve to zatitralo neku posebnu, tananiju žicu u njemu, i naš je razgovor iznenada poprimio jednu tamniju nijansu.)

Ja sam bio pao u depresiju, onu klasičnu depresiju srednje životne dobi, baš negdje u ono vrijeme kad je izlazio album Anthology od Beatlesa. To sam gledao, i unio sam se u to sve, i toliko mi je to bilo drago, i lijepo…, i ovaj je umro…, i onaj je umro, i sad je sve to prošlost, i tak’ me to sjebalo, to stvarno nije za vjerovati. Imao sam sreću da se moja doktorica opće prakse Mirjana Stanišić baš bavila depresijom, a ja sam već bio smršavio dvadeset kila, i nisam mogao spavati više od dva sata noću. Spavanje je bilo, sve neke nebulozne halucinacije, užas! I onda mi je ona rekla da idem na hitnu, jer se mjesecima čeka da dođeš na red kod psihijatra. I nisam išao na klasičnu hitnu, nego tamo gdje dolaze baš ovi suicidalni, i onda doktor skoči na tebe, i glavno mu je da se ne ubiješ. I onda tablete, razgovor…

Hoćeš reći da je izlazak te antologije iniciralo takvo stanje kod tebe?

To me je toliko zaboljelo sve, taj život koji smo prošli, što sam slušao, koliko sam ih volio, koliko su mi značili. Ne znam, teško je to opisati jer to nije normalno stanje. To ti je taj jedan serotoninski disbalans u mozgu, i ovo mi je bio trigger, okidač, i ja više nisam bio normalan. Nisam se mogao ničemu radovati i sve mi je bilo crno. Nisam se čak usudio ni autom ući u podzemnu garažu, pa me je žena morala voziti. Na sreću, dobro sam reagirao na tu terapiju i te tablete. Bilo mi je nemjerljivo lakše što sam razgovarao s čovjekom, s tim psihijatrom Berislavom Tentorom. A kad sam se izvukao iz toga, nakon pet, šest mjeseci potpuno sam se normalno osjećao i doktor mi je rekao da mogu prestati s medikamentima. Ali to se onda vratilo jer vjerojatno nije to bilo dovoljno stabilizirano. I baš tada mi dođe Topić i veli da ima svirku u Novom Sadu, na festivalu akustične gitare, ali da bi on da idem s njim da sviram električnu gitaru, te aranžmane kakve već Time ima, a on će s akustičnom gitarom. I tu je on pjevao fenomenalno, najbolje u životu. A ja sam to onda uspio odraditi, i to je još jedan korak optimizma. A kad mi se ponovo vratila depresija, tad sam već znao što se dešava pa sam se odmah vratio na terapiju. I sad sam na minimalnoj, preventivnoj dozi: jedna Asentra dnevno i to je sad već dvadeset godina OK.

Dakle, kombinacija muzike, razgovora i medikamenata te izvukla i drži te u pozitivnoj sferi.

Ja sam se držao te muzike, kao što se veli, k’o pijan plota i kad mi se to bilo dogodilo, kao da smo ja i muzika ostali sami u svemiru i da je sve drugo propalo.

Vedran Bozic s Rock Mastersima / Foto: Srećko Niketić/PIXSELL

Primjećuješ li onda da antidepresivi utječu na tvoju kreativnost?

Pa ne bih baš mogao to reći.

Jer znaš kako se obično misli da najveća i najdublja umjetnost proizlazi iz patnje.

A to je istina da su svi najveći slikari, i kompozitori, bili depresivci. To je očito umjetnička bolest. Tko je duševan, ‘ajmo to tako po seljački reći, podložan je tome.

Govorili smo o Lennonu i McCartneyju kao nerazdvojnom tandemu u Beatlesima, a onda kad i sâm spominješ Topića, mislim da ste vas dvojica također jedan takav tandem koji je bio odlučujući za većinu kreativnog outputa grupe Time.

A ne znam, ja sam tu bio sigurno u bitnoj pomoći na aranžmanskom dijelu. Jer Topić je uvijek imao neku elementarnu ideju, a onda bismo mi pokušavali naći način kako to uobličiti. Recimo na primjer “Superstar“, s trećeg Time albuma Život u čizmama s visokom petom.

Dado je imao tekst i osnovnu zamisao da bi to trebao biti kao neki funk, i onda smo s bubnjarem počeli tražiti kako ćemo to, pa sam ja na kraju došao s ritam gitarom i to je ispalo tako skladno, da ja to i danas s guštom mogu poslušati, tako da sam strašno ponosan na tu stvar. Čuo sam kasnije da bi Topić znao spustiti drugim gitaristima koji su to u nekim prilikama svirali s njim, da zna jednog gitarista koji to bolje može odsvirati. Jer on zna biti zločest, ali meni je, bez obzira na sve, u cijeloj mojoj karijeri najdraži upravo period s grupom Time. (smijeh)

Čini mi se da je Time, a posebno s vas dvojicom kao okosnicom, imao kreativni potencijal za učiniti više nego što ste na kraju zapravo postigli.

Da se Topić i ja nismo toliko svadili, i prekidali, i kao neki ljubavnici ponovo se vraćali, mogli smo vjerojatno više učiniti. Po mome, on je tu glavni krivac jer ja sam konstruktivan i ne bih ništa radije radio nego to što sam radio s grupom Time.

Možda ste se pojavili prerano, jer mislim da ljudi ne shvaćaju koliko ste vi zapravo imali ogroman utjecaj na jugoslavensku rock muziku. Čak je i prvi Dugmetov album Kad bi’ bio bijelo dugme očito djelomično bio koncipiran po uzoru na prvi Time LP, s desetominutnom naslovnom kompozicijom. Ali dok ste vi poetski obrađivali duboke filozofske teme, Bregović je znao pogoditi puls narodnih masa, spojiti narodnjake i rock te postići do tada nezamislivi komercijalni efekt.

Mi zapravo u početku uopće nismo razmišljali o nekoj komercijalnosti i popularnosti kad smo to radili, ali istina je da je Dadu kasnije duboko frustriralo da su neki drugi pjevači mlatili lovu, a on, eto, nije mlatio lovu.

Za kraj, nešto o čemu su te bezbroj puta pitali, ali ipak se ne može izbjeći. U tih par dana što si ih kao član Robota 1969. g. proveo u društvu Jimija Hendrixa, jesi li od njega naučio nešto konkretno na gitari?

Ne, jedino sam upio njegovu vibru.