Zbor HRT-a i Papandopulova Hrvatska misa u ciklusu Sfumato

Zbor HRT-a obilježio je u svome ciklusu Sfumato 30. obljetnicu smrti skladatelja Borisa Papandopula.
Koncert održan 16. studenog može poslužiti kao kontraargument čestoj kritici kako se djela hrvatskih skladatelja 20. stoljeća na repertoarima mahom nalaze samo jednom.

Na trećem koncertu ciklusa Sfumato izvela se Hrvatska misa za mješoviti zbor i soliste a cappella skladatelja Borisa Papandopula. Pod ravnanjem Tomislava Fačinija, nastupio je zbor Hrvatske radiotelevizije i solisti Darija Auguštan, Martina Gojčeta Silić, Stjepan Franetović te Robert Kolar.

Papandopulo, čija se 30. obljetnica smrti obilježava ove godine, pokazao se kao miljenik programa i publike. Njegova Hrvatska misa imala je već nekoliko izvedbi od ovog ljeta i to na Osorskim glazbenim večerima, Glazbenim večerima u sv. Donatu, na Dubrovačkim ljetnim igrama te u Hrvatskom domu u Splitu, a najrecentniju izvedbu zagrebačka publika poslušala je u crkvi Bezgrješnog Srca Marijina na Jordanovcu, čija akustika savršeno komplementira ovo djelo.

Papandopulova misa inspirirana je pučkom tradicijom, no radi se o zahtjevnoj partituri u tehničkom smislu: rasponom izražajnosti i dinamike, intonacijom i trajanjem od gotovo sat vremena.

Ovim izazovima solisti i zbor HRT-a odgovorili su s uvjerljivom i dojmljivom izvedbom vođeni promišljenom i zrelom dirigentskom interpretacijom.

Papandopulo je misu skladao 1939. godine, za vrijeme svog boravka u Splitu, gdje se inspirirao dalmatinskim crkvenim pučkim pjevanjem. Osobito zanimljiv element iz pučke glazbe stari su slojevi glagoljaškog pjevanja koje Papandopulo prenosi u svoje djelo. O ovom iskustvu zapisao je:

„Moj trogodišnji boravak u Splitu otvorio mi je baš na području duhovne glazbe široke i nove poglede. U onom romantičnom i za mene nezaboravnom okolišu imao sam mnogo prilike upoznati originalno i izvorno dalmatinsko crkveno pučko pjevanje. (…) Usmenom predajom sačuvala se na mnogim mjestima iskonska ona crkvena pučka popijevka u koju sam se produbljivao, koja me je upravo zanijela i koja me je inspirirala za mnoga duhovna glazbena djela. Ta su djela radi originalnosti svojih motiva svratila na sebe pozornost i najveću pažnju.“

U svojoj karakterističnoj maniri, Papandopulo skladbu gradi kao heterogenu cjelinu; od referiranja na pučki glazbeni izraz meditativnog i lirskog zapjeva do barokne polifonije s dramatski nabijenim fugatima, pritom se s lakoćom poigravajući brisanjem granica među njima.

Osobitu pozornost Papandopulo obraća deklamativnosti teksta kojeg donosi na statičnim zvukovnim kulisama i majstorski ističe njegov ritam te zvukovnost. Glazba slušatelja uvlači svojom jednostavnošću i čistom zvukovnošću, da bi se potom raslojila kompleksnost kontrapunktskih skladateljskih postupaka. A cappella izvedba zbora HRT-a i solista pokazala je njihovo vrsno poznavanje partiture, što se odrazilo u sjajnoj interpretaciji djela.

Akustički ambijent istaknuo je ljepotu i sklad zvukovnih boja, zaokruženost fraza te intonativnu stabilnost, a solidno su izdržane čak i teške fugato pasaže. Osobito se istakla sopranistica Darija Auguštan svojom kristalno čistom bojom i lirskom interpretacijom.

Papandopulo je ispisao stranice glazbe koja je evokativna, uvjerljivog duhovnog karaktera, ali istovremeno svježa i komunikativna. Izvrsna izvedba pod sugestivnim ravnanjem maestra Tomislava Fačinija opravdava opetovano mjesto ovog djela na programima značajnih ciklusa i festivala.