Podcast o Satanu Panonskom

Satan Panonski: stilistika, punk  i performans

Koji je zajednički nazivnik Satana Panonskog, Leta 3 i body arta? Slobodnim stilom.

Ime je to podcasta mlade asistentice Gabrijele Bionda s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Posljednju smo epizodu ‘popili’ naiskap kako je riječ o Ivici Čuljku – Satanu Panonskom, o kojem je razgovarala s gošćom, autricom Ljubicom Anđelković Džambić. Bez daljnjeg trošenja riječi, prenosimo u cijelosti ‘sinopsis’ i obrazloženje profesorice Bionda, autorice i voditeljice podcasta:

„Svatko tko je odrastao 90-ih znat će što se krije iza slogana „serija ni o čemu“. U četvrtoj sezoni spomenute serije urednici NBC-ja traže Jerryja Seinfelda da osmisli televizijsku seriju pa se George Costanza u sijasetu poslova koje nikad nije radio odluči postati i pisac sitcoma, iz čega proizlazi „ništa“.

A sada nešto potpuno drugačije…

Voditelj Katedre za stilistiku Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (o, dragi genitive!) prof. Krešimir Bagić odluči proširiti sadržaj portala stilistika.org pa se domislismo u brzo zaboravljeno karantensko doba da bi baš bilo zgodno dodati podcast u kojem ćemo stilistiku tražiti u svemu. Bilo je dovoljno za početak par zainteresiranih i entuzijastičnih studentskih glava (Iva Antičević i Ana Žagmešter) da osmislimo čitav koncept, ime podcasta i strukturu.

Kada me danas pitaju o čemu je podcast Slobodnim stilom, najjednostavnije je reći „podcast o svemu“. Stil je pojam koji u Google tražilici daje preko 325 000 različitih rezultata. Iako mi je hiperbola draga figura, neću pretjerati kada kažem da o stilu možemo razgovarati s književnicom, reperom, sveučilišnim profesorom, stand-up komičarom, sportskim novinarom. Epizode s gostima zamišljene su tako da u prvom dijelu slušateljima približimo kako stilistika pristupa proučavanju autorova stila, a u drugom dijelu gost ostavlja stilski potpis odgovarajući na sedam pitanja: najdraža stilska figura, osmisli novi interpunkcijski znak, da se možeš izražavati samo jednom vrstom riječi, koja bi to bila, pjesma koju znaš recitirati napamet, pjesma koju bio volio naučiti recitirati napamet, neprevediva hrvatska riječ, osmisli riječ koja znači kakav osjećaj, a koja još nije dijelom rječnika hrvatskog jezika.

Iva Antičević i Ana Žagmešter moderiraju epizode „od A do Ž“. Zbog drugih studijskih grupa, fonetike i lingvistike, tematski naginju spajanju stilistike s retorikom i lingvistikom. Podcast se pojačao dvjema novim emisijama – „Kontraste“ vode Ana Juradin i Helena Lučić, a „Književni složenac“ Petra Kober i Veronika Vrgoč.

U posljednjoj smo epizodi zajedno s gošćom Ljubicom Anđelković Džambić stil tražili u punku i performansu. Povod je bio njezina nedavno objavljena knjiga Tijelo otpora Satana Panonskog, Autodestruktivni body art u hrvatskoj umjetnosti performansa i izvedbenoj praksi u izdavačkoj kući Sandorf. Ljubičina je knjiga puno više od biografskih i još neotkrivenih zapisa Ivice Čuljka.

Nastavljamo se kretati na rubnim ivicama margine tragajući za stilistikom u otporu. Razgovarali smo o nekoliko napetosti: “čista poezija” i rock-pjesništvo, jezik i tijelo, književnost i performans. Navedeni se pojmovi provlače kao lajtmotivi kroz stvaralaštvo Ivice Čuljka, poznatijeg kao Satan Panonski, koje Anđelković opisuje kao poetiku otpora i estetiku šoka. Zanimalo nas je koje su sličnosti, a koje razlike između poezije u užem smislu i rock-pjesništva, može li ritmičnost biti zajedničko obilježje oboma, što podrazumijeva poetika otpora u poeziji, što je razlikovno obilježje kazališne, odnosno izvedbene umjetnosti prema književnosti.

Jezik je međutim društveno uvjetovan, ono izgovoreno, ali i mišljeno oblikovano je na društveno poželjnoj istini. Stoga tjelesnost postaje mjesto otpora i prostor oslobađanja.
Možda se pronalazak otpora i slobode u izvanjezičnome najbolje očituje u punku. Glazbeni žanr koji nastaje pod krilaticom “svaki urlik na pravom mjestu vrijedan je kao bilo koji stih” teži narušavanju postojećih kodova, diletantizmu, ali također otvara prostor teatralizaciji koncertnih nastupa od jednostavnih gesti do složenih performansa kao što je body art.

Očekivano pobjedu su na ovogodišnjoj Dori odnijeli Let 3, koji su također spomenuti u knjizi. S jedne strane Mrle kao izvođač „performativne geste“, a s druge strane čitav bend koji često baca perje kao svojevrsni hommage nastupu pjevača Termita Predraga Kraljevića. Kraljević je sad već davne 1978. u Kristalnoj dvorani nastupio s keramičkom toaletnom školjkom na glavi i stvarao nered bacajući peje po sceni i publici. Neki će reći performativni je krug zatvoren, a Ljubica i ja zapitale smo se možemo li danas uopće govoriti o performativnoj gesti ili performansu ili je pak na snazi posvemašnja spektakularizacija u skladu s Debordovom kritikom suvremenoga društva. O tome i koje o čem još poslušajte u novoj epizodi s gošćom.”