Mirela Ivičević laureatkinja Nagrade Grada Čakovca Josip Štolcer Slavenski za 2023. godinu

Ocjenjivački sud Nagrade Grada Čakovca Josip Štolcer Slavenski, u sastavu: Senka Bašek, Iva Lovrec Štefanović, Trpimir Matasović (predsjednik), Petra Pavić, Krešimir Seletković i Mladen Tarbuk,  u uži je izbor za najbolje djelo hrvatskoga skladatelja praizvedeno prošle godine uvrstio šest skladbi petero autora – Olovnu suzu i Drugu simfoniju Srećka Bradića, How to Fly Mirele Ivičević, L’essor Ante Knešaureka, Diptih Vjekoslava Nježića i Percées de lumière Tomislava Olivera.

Većinom glasova članica i članova ocjenjivačkoga suda odlučeno je da je laureatkinja Nagrade Josip Štolcer Slavenski za prošlu godinu Mirela Ivičević. Nagrađeno su djelo 13. travnja 2013. u Koncernoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu praizveli trubač Ivan Đuzel i orguljašica Ursa Ljuban, na koncertu svečanog otvorenja 32. Muzičkog biennala Zagreb.  Nagrada će laureatkinji biti uručena 9. svibnja 2024., u sklopu programa 51 . Majskog muzičkog memorijala Josip Štolcer Slavenski u Čakovcu.

Obrazloženje prenosimo u cijelosti:

“Nastala na narudžbu 32. Muzičkog biennala Zagreb, skladba How to Fly Mirele Ivičević dijelom je skladateljičina ciklusa Glazba za vjerske ustanove, u koji su uključena djela koja “koriste liturgijske elemente i rekvizite u novom kontekstu”. Premda je riječ o recentnome ciklusu, Ivičević se u njemu nadovezuje na topos rekontekstualizacije sakralnoga koji je zaokuplja već dulje vrijeme. Jasno je to prepoznatljivo već u skladbi The Rape of the Rainbow iz 2012. godine, u kojoj se citat gregorijanskoga korala Pater noster pojavljuje u kontekstu tematiziranja “sumraka tolerancije” u skladateljičinome rodnom Splitu.

No, dok The Rape of the Rainbow pripada skupini neskriveno “političnih” djela, kao što je to i Case White, koji je Ivičević priskribio Nagradu Josip Štolcer Slavenski za 2018. godinu, “intermezzi za ozvučenu trubu, orgulje i dobro svjetlo” How to Fly premreženi su sustavom višeznačnih glazbenih i izvanglazbenih znakova, koji svakome slušatelju ostavljaju prostor za individualnu interpretaciju u skladbi latentno prisutnih poruka. Iz svih se tih (re)interpretacijskih rukavaca uvijek iznova dolazi do provodne niti subverzivnog propitivanja, pa i izokretanja tradicionalnih simbola.

Ako, primjerice, koncertni događaj, posebice onaj kojim se otvara velik međunarodni festival, promatramo kao svojevrstan ritual, How to Fly gotovo blasfemično potkopava njegovu sakralnost; smješteni između orkestralnih djela Gadenstättera, Kempfa i Muraila, Ivičevićini intermezzi donose intimnost, jednostavnost i diskretnu ironiju koje kao da se izruguju monumentalnosti konteksta u koji su smještene.

Čak i izmještena iz toga konteksta, skladba ne donosi ono što “pristoji” djelu za trubu i orgulje – naime, “sakralnost” moćnoga orguljskoga zvuka, nadopunjenu blistavim jubilacijama trube, kao znaka i ovozemaljske i onostrane moći i vlasti. Neočekivana “brbljavost” trube i introspektivno istraživanje orgulja (čija je dekontekstualizacija i aproprijacija na tragu antologijskih opusa Josipa Štolcera Slavenskog, poput Chaosa ili Sonate religiose, a u dosluhu je i s Voluminom Györgya Ligetija) susreću se u začudnom dijalogu, u kojem tek uoči kulminacije drugoga intermezza instrumenti pronalaze zajednički jezik. Taj je vrhunac, naznačen fortissimo suzvukom e-mola u orguljama, naizgled trijumf sakralnoga, potcrtan i “posvećenim” ljubičastim svjetlom.

Foto: Vedran Metelko/MBZ

Pa ipak, ima u toj kulminaciji i nekog erosa, čiji je znak crvena boja, iz koje skladba počinje svoj uzlet i kojoj se u svojoj konačnici vraća. Izokrenemo li Ivičevićino izokretanje još jednom, mogli bismo zaključiti da je ovdje riječ ne samo o rekontekstualizaciji sakralnoga njegovom “erotizacijom”, nego, istodobno, i o sakralizaciji erosa. U uvodnom programskom spomenuta Kraljica koja želi letjeti “od dubine crvene do ljubičastih visina” svoju je želju i ostvarila. Putovanje od crvenog do ljubičastog i natrag pritom ne predstavlja odustajanje od leta, nego zatvaranje kruga. Jer, ako su crveno i ljubičasto na suprotnim krajevima vidljivoga spektra, u Newtonovu se krugu boja dotiču; tako i How to Fly kao da poručuje da eros i sakralno nisu suprotnosti, nego dva ravnopravna lica – istoga.”

Trpimir Matasović