Steve Coleman & Five Elements s novim albumom ove srijede u Zagrebu
Steve Coleman donosi duh impro scene New Yorka u Lisinski
16. listopada u ciklusu Lisinski srijedom nastupit će jedan od najzanimljivijih suvremenih saksofonista, Steve Coleman, zajedno sa svojim najdugovječnijim sastavom Five Elements.
New York i improvizacija
Rođen 1956. godine u Chicagu, Coleman se kao tinejdžer zainteresirao za improviziranu glazbu, najprije čuvši očeve ploče Charlieja Parkera, a tijekom studija na Chicago Musical Collegeu upoznao se s glazbom čikaških jazz glazbenika Vona Freemana i Bunkyja Greena, koji će ostaviti poseban trag na njegovoj umjetničkoj trajektoriji.
Ipak, gostovanja umjetnika kao što su Art Blakey, Sonny Rollins i drugi Colemana su nagnala da u ranim dvadesetima napusti Chicago te stopira do jazz meke i tadašnjeg epicentra inovacija u improviziranoj glazbi – New York Cityja.
U New Yorku se Coleman afirmirao prvo kao saksofonist u big bandovima Mela Lewisa, Sama Riversa i Cecila Taylora, a kasnije i kao producent na diskografskim izdanjima Davea Hollanda, Douga Hammonda, Mikea Breckera i Abbey Lincoln.
Međutim, za Colemana su sredinom osamdesetih najznačajnija bila oformljenja dvaju njegovih najdugovječnijih glazbenih kolektiva; prvo je kao ulični glazbenik upoznao trubača Grahama Haynesa te s njime oformio sastav koji će kasnije metamorfozirati u Five Elements. Coleman i Haynes brzo su naišli na istomišljenike s kojima su definirali novi improvizacijski koncept, nazvavši ga M-base.
M-base
M-base njihova je kratica za macro-basic array of structured extemporization, improvizacijsko načelo čije se indirektno podrijetlo može pronaći i u aleatoričkoj glazbi 20. stoljeća u djelima skladatelja kao što su Charles Ives te, kasnije, Karlheinz Stockhausen i John Cage.
Sličnost Colemanove glazbe (i, posljedično, glazbe tzv. M-base Collectivea s kojim je izdao jedan album, Anatomy of a Groove) s djelima spomenutih skladatelja suvremene glazbe očituje se u tome da se, kao i oni, Coleman također služi modulima tj. motivskim ćelijama koje su manje ili više jasno definirane, ali čiji je redoslijed – kao i kombinacije unutar kojih se pojavljuju – proizvoljan, ostavljen na izbor samim izvođačima.
Kao i mnogi drugi kompozitori tog vremena, Coleman je također bio fasciniran mogućnostima upotrebe računalnih programa i umjetne inteligencije, čime se kasnije bavio i na IRCAM-u, a rezultat čega je bio softver Ramses 2000 koji je premijerno upotrijebio na koncertu 1999. godine.
Ipak, devedesetih su godina njegova najveća fascinacija bile raznorodne glazbene kulture afričkog kontinenta. Ta se fascinacija najviše odrazila u njegovim boravcima u Gani (1993.), Kubi (1995. – 1996.) i Senegalu (1997.) te je motiviran tim iskustvima oformio još jedan sastav, nazvan Renegade Way, koji je u svojim različitim inkarnacijama uključivao glazbenike kao što su Joe Lovano, Ravi Coltrane, Greg Osby, Yoron Israel, Sean Rickman i drugi.
Nova poglavlja, novi album
Na prijelazu milenija Coleman se nakratko prestao baviti izvođenjem, posvetivši se istraživanju i pedagogiji, a u 2010-ima se nakon izdavanja solo albuma Invisible Paths okrenuo skladanju onoga što on naziva spontano komponiranom glazbom, a koja je zapisana na nekoliko diskografskih izdanja – Functional Arrhythmias, Synovial Joints i Morphogenesis.
Najrecentnije poglavlje Colemanove unikatne i eklektične glazbene putanje duge više od 40 godina je album PolyTropos/Of Many Turns izdan u kolovozu ove godine, na krilima kojeg s Five Elements – koji trenutačno, osim Colemana na alt-saksofonu, čine Jonathan Finlayson na trubi, Rich Brown na bas gitari i Sean Rickman na bubnjevima – ove srijede nastupa u maloj dvorani KDVL.
