09
pro
Vijesti

U Majstorskom ciklusu snage udružuju donedavni i aktualni šef dirigent Simfonijskog orkestra HRT-a, Enrico Dindo i Pascal Rophé

Maestro Pascal Rophé Foto: Jasenko Rasol/HRT

share

Dva šefa Simfonijskog orkestra HRT-a, donedavni i aktualni, zajedno na istoj pozornici – to vrijedi doživjeti!

Snage udružuju Enrico Dindo u solističkoj i Pascal Rophé u dirigentskoj ulozi u izvedbi Elgarovog Koncerta za violončelo. Koncert za violončelo i orkestar u e-molu, op. 85 Edwarda Elgara djelo je koje je Enrico Dindo u više navrata i svirao i dirigirao, pa će i u ovoj suradnji s maestrom Rophéom nesumnjivo pokazati svu raskoš svojega talenta i iskustva.

Riječ je o Elgarovom posljednjem velikom ostvarenju, nastalome neposredno nakon Prvog svjetskog rata, kontemplativnog i elegičnog karaktera. U vrijeme nastanka, 1919., Elgarov izričaj pomalo je bio zastario, a recepciji Koncerta nije pomogla ni katastrofalna praizvedba, do koje je došlo zbog nedovoljno pokusa.

Tek 1960-ih, zahvaljujući izvedbama i snimkama violončelistice Jacqueline du Pré, Koncert je privukao pažnju glazbene javnosti te ušao u repertoar vodećih violončelista.

Glazbenu večer zaokružit će Simfonija Faust Franza Liszta u kojoj će nastupiti Muški zbor HRT-a. Zaokupljen koncepcijom simfonijske pjesme, Franz Liszt je 1854. napisao ovo orkestralno remek djelo. Nadahnuta francuskim prijevodom drame Faust Johanna Wolfganga von Goethea, ali i Faustovim prokletstvom Hectora Berlioza, djelo punoga naslova Simfonija Faust, u tri karakterne slike prema Goetheu: Faust, Gretchen, Mephistopheles koncipirana je kao niz od tri simfonijske pjesme povezane zajedničkim temama i idejama.

Lisztova namjera nije bila glazbeno prepričavanje Goetheove drame već stvaranje portreta triju glavnih protagonista, pri čemu se pokazao kao izvanredan majstor orkestracije, tematske, tonalitetne i motivske razrade te prikaza karaktera. Nakon praizvedbe, vjerojatno kao rezultat pojedinih komentara i kritika, Liszt je poduzeo znatnu reviziju djela.

Dodao je trube, trombone i udaraljke, te novi završetak – Chorus Mysticus – za tenor i muški zbor na tekst preuzet iz drugoga dijela Goetheove drame. Takva je verzija prvi put izvedena 1857. u povodu otkrivanja spomenika Goetheu i Schilleru u Weimaru, no Liszt ni nakon toga nije bio u potpunosti zadovoljan, te je u još dva navrata, tijekom sljedećih dvadesetak godina, unosio izmjene.

 

Moglo bi Vas zanimati