Randevu u osam
Tereza Kesovija u Tvornici kulture: Randevu s našom divom i velikankom
Tereza Kesovija istinska je i nezamjenjiva diva hrvatske glazbene scene. Ali i šire.
Sinoć je u rasprodanoj Tvornici kulture još jednom pred zagrebačkom publikom afirmirala svoj status, opravdala svaki epitet koji se pridaje njezinom imenu te na veličanstven način još jednom zasjala na pozornici i definirala značenje riječi diva i velikanka. Randevu u osam ciklus je koncerata koji od veljače uspješno puni kapacitet najpoznatije zagrebačke koncertne dvorane, privlači Zagrepčane na randevu s najvećim glazbenicima koji već desetljećima oblikuju ono što naša glazbena scena jest.
Oni su gotovo pioniri, pokretači, u ono doba najveći inovatori i umjetnici, ljudi koji su čitave živote posvetili glazbi, izvedbi, ali i svemu što uz to ide. Oblikovali su hrvatske glazbene festivale s najduljom tradicijom, svoje su karijere započinjali na Zagrebačkom, Splitskom, festivalu u Opatiji ili pak Beogradskom proleću, a ovaj im ciklus daje mogućnost da u jednoj veličanstvenoj večeri publiku povedu svojim vremeplovom, a publika tako ima čast i jedinstvenu priliku svjedočiti izvedbi evergreena i postati dijelom besmrtnih karijera velikih glazbenica i glazbenika.
Randevu u osam započeo je u veljači, baš na Valentinovo, nastupom najvećeg zagrebačkog šarmera, Stjepana Jimmyja Stanića i njegovih The Boysa, a nastavio se u ožujku koncertom duhovitog purgerskog fakina Drage Diklića koji je svojim nastupom odao čast svom prijatelju Ivi Robiću povodom stote godišnjice njegova rođenja koja se obilježavala početkom godine. Randevu je u travnju predvodila jedna uistinu moćna, ali elegantna i nježna žena.
Tereza već samom svojom pojavom, poput elegantne francuske mademoiselle, izaziva divljenje i poštovanje, njezini su talent i veličina zapakirani u preslatku pojavu, a njezin glas i način izvedbe ostavljaju bez daha. Sposobna je Tereza prenijeti svaku i najmanju emociju na način da ona prožima čitavo biće malog čovjeka koji se prepušta njezinom glasu kao čemu uzvišenom i svetom, a da pritom nije ni svjestan da svjedoči velikom trenutku glazbene povijesti. Mnogo o tome govori i činjenica da ne pamtim kada sam posljednji put usred koncerta bila toliko inspirirana da sam morala zapisivati kratke bilješke u mobitel.
Jednako koliko je talentirana i velika, toliko je inspirativna, Tereza je muza, autentična i stvarna, u njezinu je glasu tolika doza iskrenosti i ljubavi prema onome što radi, ljubavi prema glazbi i ljubavi prema publici. Utkala je u izvedbu svake pjesme milijun osjećaja prema svakom ispjevanom stihu. „Došla sam tu jer vas volim“, rekla je diva publici koju cijeni jednako koliko i publika nju, a kasnije je i u svom stilu posebno zahvalila: „Baš vam hvala, baš sam znala da ćete biti ona publika koja jeste!“
Ona je snažna i velebna, a svoj autoritet čvrsto drži i nad, u posljednje vrijeme nekulturnom, publikom. No kada Tereza kaže: „Nemojte mi pričati u foajeu jer to smeta ljudima koji žele slušati“, sva se usta zatvore, oči su uprte na pozornicu, a uši naćuljene. Ali nije im Tereza zamjerila, znam, jer jedino o čemu su mogli pričati u tim trenucima bila je ljepota koju vide i čuju. Ista ju je publika vjerno pratila, bezvremenske je pjesme pjevala s njom u glas, povremeno i umjesto nje, a pritom se osjećala povezanost svakog pojedinca s pjesmom čiji je život i posebne trenutke obilježila.
I tako generacijama. Ali nije Tereza cijenjena samo kod nas, iako imamo tu čast da je naša. Svoju je karijeru izgradila i u Francuskoj, a sinoć nas je očarala i izvedbama svojih francuskih i talijanskih šansona, pa čak i arije iz opere Giuseppea Verdija, a neke je pjesme, kao što je bezvremenski hit „Prijatelji stari gdje ste“, otpjevala u obje verzije. S neopisivom se lakoćom prebacuje iz jednog jezičnog izraza u drugi, a pritom izaziva naježenost čitavog tijela.
Dubrovačka nas je vila nevjerojatnog raspona glasa u službi njezina jedinog instrumenta kojemu ne trebaju ni gudalo ni trzalica, a koji se savršeno stapa i dijalogizira sa zvucima violine, u nešto više od dva sata provela svojom bogatom diskografijom, prateći gotovo svaku pjesmu anegdotama i svojim životnim pričama koje priča jednako vješto kao što o njima i pjeva. Sve je to u stopu pratio Terezin iskusan četveročlani bend koji su činile violina, električna i akustična gitara te klavijature.
Imali smo čast čuti anegdote koje je Tereza proživjela s neprežaljenim Kemalom Montenom, a ovom je posebnom prilikom odlučila po prvi put izvesti dirljivu pjesmu „Naša ljubav“ koju je napisao njezin Kemo. Iz prvog ju je reda podržavao i njezin dragi i dugogodišnji prijatelj Drago Diklić, od milja Fiko, kojega je Tereza pozdravila stihovima njegove nezaboravne pjesme „Još samo večeras“. Fiko se u Tvornici već udomaćio, pa je publiku pozdravio uz priču o Terezi i njezinoj plavoj vesti koja je prilikom jednog plesa ostavila mucice na njegovu odijelu, zbog čega je i dan danas zove simpatičnim nadimkom – Mucica.
Vratili smo se tako kroz priče i pjesme u neko drugo doba, u sedamdesete, doba plesnjaka, zadimljenih jazz barova, prvih nastupa na velikim pozornicama i početaka karijera naših zvijezda. A uspjela je Tereza raznježiti, naježiti, rasplakati, ali i rasplesati, jer koliko je emocije u toj nevjerojatnoj ženi, toliko je i vrckavosti. „Što? ŠČ!“ uzviknula je u jednom trenutku i izazvala aplauze publike. Rijetko je tko sposoban svakoj osobi u publici priuštiti da doživi jednako iskustvo, a naša je diva to uspjela.
U posljednjem je redu i to na tribinama neizbježno bilo čitav koncert doživjeti u potpunosti, cijelim bićem i svakom emocijom. Lijepo, intimno i fino, kako je ona sama istaknula, a zapravo puno više od toga. „Bližimo se kraju, morate na tramvaj“, rekla je uz smijeh, držeći se i dalje čvrsto na nogama. S obzirom na to da je od autorice ovih redaka starija 61 godinu, izaziva neizbježno divljenje i u tom pogledu. Nije bilo lako, ali ona je to herojski izdržala.
Ispraćali smo Terezu dugim stojećim ovacijama, na pozornicu su joj donosili buket po buket cvijeća, a diva je poput prave i velike zvijezde (kakva, uostalom, i jest) pružala ruke publici koja joj nije dopuštala da ode. Nije bilo lako oporaviti se od dirljive izvedbe pjesme „Nono, dobri moj nono“ koja nas je ostavila s knedlom u grlu i suzama koje su potekle niz obraze. Iz zvučnika je uskoro zasvirala „Moja posljednja i prva ljubavi“ koju je publika pjevala samo njoj u čast, dok je Tereza pokušavala krenuti, jer zvali su je u backstage, pomagali joj da krene, došlo je vrijeme za pozdraviti se, ali Tereza je nakon svakih nekoliko koraka zastajala, s osmijehom na licu mahala i slala poljupce svojoj vjernoj publici, pomno promatrajući čitavu dvoranu kao zrcalo onoga što ona sama jest i što je postigla. Bile su to veličanstvene i nezaboravne scene kojih smo imali čast i privilegiju biti dijelom.
Draga Tereza, imate moj najdublji naklon!