Glazba dokumentarca Nulti krajolik skladatelja Vjerana Šalamona nominirana za Camille Awards
SKLADATELJ FILMSKE GLAZBE VJERAN ŠALAMON U SLUŽBENOJ SELEKCIJI ZA CAMILLE AWARDS
Hrvatska (a i regionalna) kinematografija ima prokušani recept za skladanje filmske glazbe. Zvuk i glazba u najvećem broju slučajeva dolaze na red kad se već potroši cjelokupan budžet, pa se redatelj i producenti sjete da bi možda bilo okej da se nešto i čuje. S obzirom na to da je sav novac potrošen, angažira se gaffer za kojeg pričaju da zna svirati gitaru, pa „ajde ti odsviraj tu i tamo nešto da popuniš ove rupe“.
Iako je navedena situacija izmišljena i karikaturalna, ona, na žalost, ocrtava vrlo realno stanje o tome kako se domaća industrija odnosi prema umjetnosti (i umješnosti) filmske i kazališne glazbe te dizajna zvuka. Kronični manjak sluha, da to tako nazovemo, prisutan je na obje strane, pa se tako vrlo često mogu čuti i ‘glazbeni’ eksperimenti posve nepodobni za medij za kojeg su stvoreni.
Uvijek je, stoga, osvježenje naletjeti na svijetle primjere naše filmskoglazbene scene (koja, ustvari, ne postoji, ali nakratko ćemo se praviti da postoji), na redatelje i producente koji su svjesni važnosti stimulacije gledatelja spektrom mehaničkih valova od 16 herca do tamo negdje 20 tisuća herca, kao i talentirane skladatelje koji su dobili slobodu kreativnog zamaha ne bi li zaokružili filmsku cjelinu baš onako kako bi trebalo biti.
Jedan od ne baš mnogobrojnih takvih primjera iz Hrvatske je Vjeran Šalamon, skladatelj i dizajner zvuka orijentiran uglavnom na dokumentarne i kratkometražne filmove. Nulti krajolik, dokumentarac redatelja Brune Pavića, Šalamonov je zadnji filmski uradak i odličan primjer zdrave simbioze slike i zvuka. Film je, naime, na rubu s eksperimentalnim žanrom, praktički bez ikakvih dijaloga te se auditivno u potpunosti oslanja na glazbu i dizajn zvuka.
Narativno prateći otužno priobalje uništeno industrijom, kao i njegove stanovnike, Šalamon je imao izazovan zadatak – stvoriti zvučnu traku koja neće biti zamorna, odlučiti pritom koje su granice između skladanja glazbe i dizajna zvuka (i obrisati iste?) te dodati punokrvnu dimenziju ionako vrlo dobrom filmu. U tome je nesumnjivo uspio, lukavo izbjegavši konvencionalnu glazbu i služeći se upravo istraživanjem beskrajnih mogućnosti elektroničke glazbe, ali i dojmljivih ubačaja ‘živih’ instrumenata. Poigravanje niskofrekventnim dronovima uz poneki ritmički puls vrlo je efektan način ocrtavanja tmurne atmosfere, a slično su, primjerice, u, jasno, znatno većoj mjeri koristili i skladatelji Benny Dansi i Saunder Juriaans u odličnoj seriji Ozark gdje je takvo korištenje glazbe i zvuka postao trademark serije.
Valja spomenuti i odličnog Mladena Hrvoja Ilića-Mlacku, udaraljkaša koji je dao značajan doprinos zvučnoj slici za Nulti krajolik. Šalamon, priupitan o suradnji s Mlackom, govori: „To je glazbenik bez čijeg entuzijazma i briljantne glazbene intuicije za sve moje sulude ideje ovaj score ne bi bio i zvučao ovako spontan.“
Šteta je, stoga, što u ovom dijelu Europe ne postoji praksa izdavanja soundtrackova, barem u digitalnom obliku, ako već ne na streaming servisima, onda na YouTubeu. Šalamonovi radovi trebali bi imati svoje mjesto na spomenutim platformama, pogotovo s obzirom na relativno malen doseg slušanosti zbog filmova festivalskog predikata.
Šalamonu, s druge strane, priznanja nisu strana. Godine 2020. je, tako, bio nominiran za nagradu Crystal Pine našega Međunarodnog festivala filmske glazbe i zvuka (ISFMF), i to za odličan score u sjajnom dokumentarcu Susjedi Tomislava Žaje, o mentalno oboljelim ljudima koji se nakon godina izolacije u institucijama pokušavaju vratiti u normalniji život.
Stoga nije neobično kako se Šalamon ponovno našao u igri za nagrade, ovaj put u službenoj selekciji za Camille Award, nagradu za najboljeg europskog filmskog skladatelja, i to u konkurenciji s umjetnicima iz dvanaest ostalih europskih zemalja. Neka mu je sa srećom!
