Tonka i Aljoša Šerić (Pavel): „Pop je s razlogom šablonski"

Pavelov album FM/AM je za ljubitelje pop-rocka s dozom nostalgije, ali i za one koji u glazbi traže introspektivne trenutke. U razgovoru s Aljošom i Tonkom Šerić saznajemo što stoji iza novih pjesama, koja ih je inspiracija vodila u stvaranju ovog albuma, te kako je izgledao kreativni proces

Pavel rasprodaje dvorane na teatarskoj turneji / Foto: Luka Nižetić

Između posljednjeg studijskog albuma Ennui i najnovijeg FM/AM prošle su četiri godine, no Pavel ne ostavlja dojam da je riječ o comebacku. Njihova prisutnost na radiju, festivalima i gostovanjima bila je neprekinuta, a novim albumom samo upotpunjuju već ispričanu priču kroz singlove objavljene proteklih godina. Iako značajno filmski album, Ennui je već tada naznačio smjer u kojem će se grupa kretati – put pop nostalgije.

FM/AM vjerno zadržava nostalgičan šarm, no u novom kontekstu. Elektronički elementi, sintesajzeri i efekti na gitarama povezani su sa suvremenim produkcijskim pristupom, stvarajući zvučnu sliku koja priziva sjećanja na prošla vremena. Naziv albuma – FM/AM – savršeno utjelovljuje tu dvoslojnost: FM, moderni signal visoke kvalitete, i AM, gdje signali variraju svoju amplitudu kako bi se prilagodili zvučnim informacijama koje se emitiraju, čine se i kao metafora za kontrast između prošlog i sadašnjeg zvuka, ali i za domet koji ovaj album može imati za pojedine slušatelje. Ovaj dualizam nije samo glazbeni, već i tematski, jer prošlost i sadašnjost koegzistiraju, dok emocije i iskustva ostaju univerzalni. Pavel je pronašao sklad između retro zvuka osamdesetih i modernih glazbenih pristupa, stvarajući album koji istovremeno odaje počast prošlim glazbenim erama i odražava njihov doživljaj današnjeg trenutka. FM/AM je album za ljubitelje pop-rocka s dozom nostalgije, ali i za one koji u glazbi traže introspektivne trenutke. U razgovoru s Aljošom i Tonkom Šerić saznajemo što stoji iza novih pjesama, koja ih je inspiracija vodila u stvaranju ovog albuma, te kako je izgledao kreativni proces. Dotaknuli smo se, naravno, i njihova pogleda na uspjeh, ali i izazove koji dolaze s kreativnim izrazom.

Preslušala sam album FM/AM po izlasku, a onda nekoliko tjedana kasnije televiziji uhvatila E.T.-ja. Tada nisam uočila neku poveznicu, ali kad sam se pripremala za ovaj intervju i ponovno preslušavala album, “Intro” me odmah vratio na Spielbergov film. Dok gledam glazbene dokumentarce, često primijetim da glazbenici u svojim studijima imaju uključen TV dok stvaraju novu glazbu. To im navodno predstavlja dodatnu komponentu kod skladanja. Kakav je odnos između filmova i tvoje glazbe kad komponiraš nove pjesme? Osjećaš li i ti potrebu za sinergijom različitih umjetnosti dok stvaraš?

Aljoša: Ova poveznica s filmom E.T. me iskreno razveselila, budući da je “Intro” upravo namjerno i zamišljen kao referenca na instrumentalnu muziku iz kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih, zvuči kao glazbena podloga televizijskog intermezza, onih neobičnih pauza u emitiranju koje su osamdesetih išle nekoliko puta dnevno dok su razni TV centri usklađivali valjda program i satnicu. Primijenjena umjetnost, pa tako i glazba, iznimno je snažan i zanimljiv medij. Jednom bih volio pokušati nešto takvo. Do tada se mogu samo nadati da će tu i tamo kakav spot za moju pjesmu slikom adekvatno ispratiti glazbu ili nedajbože i unaprijediti je.

Kada umjetnost postane posao, ne može se čekati inspiraciju. Potrebno je postaviti rokove kako bi postao kreativan. Kako ti pristupaš tom procesu? Je li pisanje i skladanje postalo tvoj zanat posljednjih godina? Neću ulaziti u analizu pjesme “Nosite muziku”, ali želim da mi ti ispričaš svoj odnos prema tome.

Aljoša: Pisanje pjesama je slično lovu, nekad su zvijezde sklonije pa na prvom proplanku naiđeš na jelena, a nekad danima gacaš po blatu ili se smrzavaš na čeki, zapucaš na sjene i ništa. Netko je rekao da su i sve nove pjesme već zapisane negdje, a da mi tu i tamo dobijemo dopuštenje da ih samo prepišemo. Možda je to istina. Možda postoji neko onostrano skladište pjesama, a šef se nevoljko rješava inventara. Ne znam. Nekad me zapadne bofl roba, rijetko dobijem premium materijal, samo znam da kad se to i dogodi da imam osjećaj potpunog ushićenja, zadovoljstva koje se dâ mjeriti možda samo s onom srećom kad bih kao dječak dobio na poklon novu figuricu Mastersa. Pjesma “Nosite muziku” samo je ispucavanje frustracija zbog činjenice da smo svi mi koji sada pišemo pjesme upali na party prekasno, u četiri ujutro, nakon što su sva najbolja pića popijena i nakon što su najljepše cure već završile u stanovima odlikaša, a nama preostaje da pričamo s barmenom i pazimo da ne ugazimo u pljuvačke i povraćotinu.

Netko drugi bi možda podijelio šesnaest pjesama na dva albuma, ali ovo je prilično ambiciozan pothvat koji me podsjetio na vremena kada je bilo uobičajeno objavljivati toliko pjesama na jednom albumu. Je li to isto posveta nekim prošlim vremenima na neki način?

Aljoša: Apsolutno! Nekada je album bio kunst, ultimativna potvrda smisla postojanja benda, promišljen do zadnjeg detalja, od omota do rasporeda pjesama. Uvijek sam se divio konceptualnim albumima, velikim, monumentalnim djelima poput The Walla, Sergeant Pepper’sa, Ziggy Stardusta. Ovaj naš nije ni blizu tako grandiozan, ali mislim da lijepo korespondira našu želju da odamo počast jednom divnom glazbenom razdoblju američkih i europskih AOR i MOR pjesama s kraja sedamdesetih. Ako već izdaješ album, potrudi se da postoji makar neka ideja iza njega, bilo kakav razlog postojanja.

Tonka Šerić / Foto: Luka Nižetić

Mnogi suvremeni glazbenici poput Due Lipe, Lane Del Rey i Harryja Stylesa, često pronalaze inspiraciju u starijoj glazbi. Kako ti balansiraš između poštivanja tih utjecaja i stvaranja nečeg modernog i osobnog?

Aljoša: Teško. Kao što sam rekao, zakasnili smo na tulum, sve je već napisano, moramo jako paziti da ne krademo. Ne pušim onu izlizanu: „mali umjetnici posuđuju, veliki kradu“, glupost. Krađa je krađa. Nikad, bar svjesno, ne bih pristao na takvo nešto. Homage, naslanjanje i poštivanje uzora svakako. Nova ideja nikad nije sasvim nova i originalna, uvijek se nadovezuje na nešto prije. Uvijek proistječe iz nečeg postojećeg. Inovacija je najčešće posljedica imitacije. Gdje je ta granica, znaju valjda sudovi, iako i oni nekad nemaju pojma kao u slučaju “Blurred Lines” slučaju gdje je presuda čisti nonsens, prema kojoj su ritam i ugođaj predmet autorske zaštite, strašno glupa odluka.

Budući da je ovo već šesti album grupe Pavel i da ste kao bend – ali i ti kao autor – doživjeli značajnu evoluciju, jesi li očekivao da ćete u ovom periodu karijere, s obzirom na svu podršku i nagrade, biti na nekom drugačijem mjestu u očima publike? To se u konačnici odražava i na publiku koja dolazi na koncerte.

Aljoša: Što se tiče uspjeha benda i očekivanja, ja zaista uvijek očekujem najmanje. Ne volim se zalijetati ni zanositi. U slučaju da se dogodi više od očekivanog, odlično; u suprotnom slijede razočarenja, a prestar sam za bespotrebna razočarenja i razbijanje iluzija. Polako, prizemljeno, ali samo naprijed. Pavel ionako nije nikad bio u modi, trendu, dio nekog zeitgeista, nije bio kul što god to zapravo značilo, ali dopustit ću si malo samohvale kad kažem da smo snimili neke odlične pjesme. Nivo posvećenosti autorstvu, kao i sviračka kompetencija pojedinačnih glazbenika u bendu, na iznimno su visokoj razini, što god tko mislio. Pavel je meni omiljeni bend. A publika? Evo, rasprodali smo prvi datum u Gavelli, otvaramo drugi dan u subotu 5. travnja, Split je isto rasprodan, u Osijeku je bila puna dvorana, ali budimo realni, to su sve dvorane do najviše petstotinjak ljudi, nije to neko čudo kad se usporedi s gigantima koji rasprodaju po preko nekoliko Arena. Mi nećemo nikad u Arenu, ne dobacujemo tako daleko, ali ako dobacimo jednog dana do punog Lisinskog, ja ću biti zadovoljan.

Sâm naziv albuma, FM/AM, može se interpretirati kao metafora za pokušaj pronalaženja signala u svijetu koji je prepun buke i konfuzije, ali i kao simbol dvoslojnosti starih i novih vremena, budući da FM i AM označavaju različite vrste radijskih valova. Što vas je motiviralo da izaberete baš ovaj naziv za album i što on za vas predstavlja?

Aljoša: Natpise poput: FM/AM, phono, stereo cassette recorder, auto reverse i slično pobožno sam proučavao pokušavajući im dokučiti značenje. Ušli su u folklor mog djetinjstva, mitski poput Olimpijskih igara u Sarajevu ili Kinder Lade. Ni sad ne znam što pola njih znači, ali znam da su mi uređaji na kojima su bili otisnuti priuštili prve žmarce, prva sanjarenja i otvorili svijet koji će mi godinama kasnije postati i posao, zato smo i albumu nadjenuli to ime.

Kako umjetnički par balansirate kreativne ideje i osobne razlike, pogotovo kad radite na projektima koji traže specifičnu umjetničku viziju?

Aljoša: Nemamo većih sukoba u vezi muzike. Nekad se raziđemo u mišljenjima, ali postoji dovoljan broj odluka ili pjesama oko kojih se složimo, da ne moramo razmišljati o onima o kojima ne dijelimo mišljenje.

Tonka: Aljoša uvijek zna kad mi se neka pjesma istinski svidi i izmami mi osmijeh na lice. Volim kako on piše i rijetko se dogodi da mi se nešto baš ne svidi. Unatoč tome, trebala bih poraditi na suptilnosti prilikom davanja komentara i sugestija.

Pavel je inspiriran glazbom starijeg datuma / Foto: Luka Nižetić

Detour je nedavno objavio svoju “Piccolu”, a vi imate “Ava spava”. Nije neobično da autori počinju progovarati o svojoj ranjivosti nakon što postanu roditelji. Nedavno sam slušala razgovor među književnicima koji su govorili o tome kako im se drastično promijenio način stvaranja nakon što su postali svjesni odgovornosti koju imaju kao roditelji – odgovornosti prema djelima koja stvaraju, koja će jednog dana stići do njihove djece. Koliko je roditeljstvo utjecalo na vašu kreativnost i dinamiku stvaranja, nastupanja?

Aljoša: “Piccola” je jedna od najljepših pjesama koje je Nenad Borgudan napisao za Detour i porazno je što takva pjesma, recimo, nije prošla selekciju Zagrebačkog festivala, ali dobro, ukusi, vrijednosti… Teško se dogovorimo oko kućnog reda u zgradi, a kamoli da se svi složimo oko muzike. Što se tiče djece, djeca promijene sve, učine te manje sebičnim, stave stvari u perspektivu, lakše kažeš ne. Recimo, moramo pomno birati na što i kada pristajemo, jer bilo kakva aktivnost koja uključuje angažman i Tonke i mene čini priličan nered u našim životima. Djeca imaju svoje obaveze, netko ih treba odvesti, dovesti, skuhati im, uspavati ih, ali OK, fala Bogu, tu su bake i dide, rodbina, prijatelji, oni nas spašavaju.

Aljoša ne bi bio Aljoša da na albumu nije bar jedna riječ koja te natjera da potražiš značenje u rječniku, poput dirižabla! Imaš li neku svoju bilježnicu u koju zapisuješ zanimljive i zvučne riječi koje bi jednog dana želio iskoristiti u tekstu?

Aljoša: Nemam bilježnicu već duže vrijeme, ali mobitel ima notes aplikaciju gdje pišem neke potencijalne nazive pjesama, ideje za tekst, a da ne govorim koliko aplikacija diktafona zauzima memorije sa svim mogućim ispjevanim i nikad dovršenim pjesmama. Morat ću se jednog dana posvetiti čišćenju, moj mobitel to zaslužuje.

Što se mora dogoditi u jednom danu da se resetirate, vratite na početne postavke i ponovno povežete s temeljnim stvarima?

Aljoša: Moj mir je nas četvero na kauču; ništa drugo mi ne treba, niti išta vrijedi više od toga.

Tonka: Upravo to! Još ako se potrefi da je na telki Sanremo, ili neki film katastrofe, a prethodno sam uspjela počistiti stan i ispeći kolač, sreća je neizmjerna.

Kako balansiraš kao autor između svoje kreativnosti i komercijalnih očekivanja, posebno kad su u pitanju albumi poput FM/AM?

Aljoša: Teško, hehe, ali OK, pop pjesma bi i trebala biti popularna, otud im i naziv. Razlika je pišeš li singl pjesmu ili albumsku. Radio ne trpi duge uvode, ima svoje zakonitosti koje treba poštovati. Iznimno su rijetke pjesme poput ”Bohemian Rhapsody” koje idu kontra konvencije i opet se zavrte. Pop je s razlogom šablonski i nije zavraga da većina ima formu verse, chorus, verse, chorus, pa eventualni bridge, nakon kojeg ide još i zadnji chorus; dokazana formula unutar koje se ili znaš ili ne znaš snalaziti. Mene veseli pisanje pop pjesama, jednako kao i onih albumskih gdje možeš dati oduška, popustiti uzde.

FM/AM je šesti Pavelov album / Foto: Luka Nižetić

U tekstovima koji prate izlazak ovog albuma, govorite o prašnjavim pločama koje su bile inspiracija dok ste radili ovaj album. Kao netko tko je na sceni dulje vrijeme, kako vidite promjene u glazbenoj industriji, posebno u pogledu digitalne transformacije i streaming platformi?

Aljoša: Streaming je iz perspektive mene kao korisnika najbolji izum u povijesti glazbe, imati pristup kompletnoj glazbenoj povijesti na jednom mjestu za sedam-osam eura mjesečno je smiješno dobro, međutim iz perspektive autora ili izviđača, to je smrt za glazbu. Tantijemi su mizerni i uvredljivi. No, o tome mi iz male Hrvatske možemo samo vikati u vjetar, nevažni smo. Velika i uređena tržišta poput američkog moraju iznijeti promjene koje ćemo mi mali onda slijediti.

Tonka, u pjesmama koje izvodiš, često se čuje duboka povezanost s tekstovima i emocijama. Kako ti osobno gledanje na tekst utječe na način na koji ga interpretiraš?

Tonka: Povezivanje s tekstom je kod mene preduvjet. Ne moram nešto nužno proživjeti da bih o tome pjevala, no poistovjećivanje mora postojati. Ako ja ne doživim povezanost, neće je ni slušatelj osjetiti. Moja interpretacija dosta ovisi o atmosferi koju su dečki postigli snimivši svoje dionice u studiju, to me uvijek dodatno ponese i inspirira.

Koji vam je najponosniji trenutak u dosadašnjoj karijeri, i kako ta iskustva oblikuju vaše buduće projekte?

Aljoša: Pamtim neke lijepe koncerte u Tvornici, pun Lisinski s Detourom. Pamtim da je Tonka razvalila na Dori 2024. u danu kad je mnogo njih imalo velikih problema s intonacijom, a ona je bila besprijekorna. Ima materijala za reminisciranje.

Tonka: Nastup u Osijeku kojim smo otvorili Teatar Tour na Valentinovo mi je također bio jedan od dražih i posebnijih.

Što biste voljeli da ljudi osjete kad slušaju vaše pjesme?

Aljoša: Volio bih da naše pjesme umiruju i tješe, kao keksi i mlijeko nakon groznog dana, recimo.