Marko Tolja: „Ne želim biti Oliver. Ne mogu biti Oliver. I nitko ne može biti Oliver.“

Marko Tolja, višestruki je dobitnik nagrade Porin, koji vješto kombinira svoj autorski pop s prepoznatljivim jazz i swing repertoarom. Svoj dvadesetogodišnji kantautorski opus predstavit će u Tvornici Kulture, 5. travnja, kao i poznate pjesme zlatnog doba Hollywooda

Marko je bio mentor u TV showovima Zvijezde pjevaju i The Voice Kids / Foto: Jelena Balić

U povodu koncerta u zagrebačkj Tvornici Marko Tolja osvrnuo se na svoju dosadašnju karijeru, odnos koji ima prema glazbi, teme koje se često ponavljaju uz njegovo ime, kao i nedavno sudjelovanje u gledanom televizijskom showu.

Prošlo je gotovo dvadeset godina od početka tvoje glazbene karijere. Kada bi imao priliku razgovarati ponovno s tim mladim Markom, na što bi ga upozorio?

Stvarno sam presretan sa svojom karijerom i ponovio bih sve što sam napravio. Počeo sam s dvadeset godina izvoditi pop posoljen jazzom i pjevao sam ono što sam najviše volio. To je bio i nekakav ključ mojeg uspjeha, odnosno neuspjeha. (smijeh) Od glazbe živim već dvadeset godina! Tom mladom Marku rekao bih da se naoruža strpljenjem jer po prirodi nisam baš strpljiv lik. Nikad nisam imao problem s ustrajnošću jer sam imao svoju viziju. Kad je bilo grozno, kad nisam imao kune u džepu i dalje sam brijao na svoju viziju. Mislim da to nedostaje mlađim kolegama. Nemaju koncept i nemaju viziju što žele biti. Svaka pjesma im je drugačija, a kad se oni pogube, onda se pogubi i publika. Drugi je problem što je puno mlađih pjevača proizašlo iz nekog talent showa, iz spavaće sobe odmah na nacionalnu televiziju, a nakon par mjeseci nestanu. Nemaju koncept na kojem rade, a ja već 20 godina drvim isto.

Kad smo već kod talent showova, našli smo se povodom tvog koncerta u Tvornici. Hoće li se pojaviti netko od tvojih Toljića? Koliko takvi showovi zapravo više služe zabavi publike i što točno donose djeci koja u njima sudjeluju?

Na ovome neće, ali sigurno će se pojaviti na nekim budućim – kad dođem u njihove krajeve. Dosta sam emotivno prolazio taj The Voice Kids, a s druge strane sam i jako realno gledao na sve to. Mislim da se djeca nakon Voice Kidsa trebaju vratiti u svoje škole. Stalno sam im govorio da shvate taj show kao neku do sada najljepšu avanturu u životu, druženje, zafrkanciju i uživanje u mjuzi. Tako je i bilo. Njih je jedino mučilo kad su ispali, plakali su zato što se više neće družiti. Stvarno smo prolazili to s nogama vrlo čvrsto na zemlji.

Tvoje su pjesme većinom ljubavne, ali s ovom posljednjom, “Through the Dark”, otišao si u jednom sasvim drugom smjeru i to smatram odvažnim. Je li to bio prirodan razvoj tvog kantautorstva i hoćeš li nastaviti u takvom drugačijem smjeru?

“Through the Dark” je moja inicijativa da, evo, nakon 20 godina na neki način vratim nešto društvu. Iako inače prvo pišem glazbu i tek kasnije dobijem inspiraciju za temu pjesme, ovdje mi se dogodilo da mi je odmah za klavirom izašao tekst refrena, na engleskom. Kako sam prije godinu dana bio dijelom humanitarnog koncerta koji se bavio problematikom mentalnog zdravlja mladih, dosta sam se upoznao s tom temom koja me i kao roditelja počela dosta mučiti, a kako Mia Dimšić piše super na engleskom, zamolio sam je da dovrši tekst. Prvo smo se spojili s udrugom Boli me koja se baš bavi ovom temom. Nemam nikakvih Eurosong ambicija, dapače, ali ponudio sam se kao medij koji ide na Doru s tom pjesmom samo zato da bi na temelju toga napravio ne znam koliko intervjua gdje ćemo pričati o mentalnom zdravlju. To je bio moj jedini cilj. To smo uspjeli i ovim putem zahvaljujem medijima koji su prepoznali tu temu i koji su mi dali puno prostora baš zbog toga. Tek je poslije Dore krenula lavina prekrasnih komentara.

Tvoj posljednji album Pianissimo baš je jedno intimno izdanje koje traži specifičnu atmosferu.
Pianissimo je nešto najljepše što sam napisao i snimio. Umjetnički. Odmah sam znao da komercijalno neće zaživjeti, da nije radijski, ali bio sam uvjeren da će to moja publika prepoznati i da će ga struka prepoznati kao nešto stvarno jako i kvalitetno. Treba imati hrabrosti ili ludosti ući u takav projekt koji košta toliko da ti se na kraju ne bi ništa vratilo. Nitko ga nije primijetio. Znači, taj je projekt toliko prošao ispod radara, da sam se baš zapitao. Nije izašla ni jedna recenzija tog EP-a. Niti jedna.
U taj sam Pianissimo ugulio cijelog sebe i baš mi je bilo jako emotivno otpjevati sve te pjesme u takvim minimalističkim aranžmanima. Čini se da su takvi projekti samo za odabrane i ja sam opet sretan jer sam to ipak napravio sebi za gušt.

Marko Tolja potječe iz riječke glazbene obitelji / Foto: Jelena Balić

Kada sam u Lisinskom prije dvije godine čula tvoje prve izvedbe nekih pjesama s Pianissima, među kojima je sigurno bila i “Tu si mi ti”, napisala sam u izvještaju s koncerta da si me podsjetio na Olivera Dragojevića. Kako je njegov utjecaj oblikovao tvoj glazbeni put i koliko je tu borbe i hrvanja da pronađeš neki vlastiti glazbeni jezik, a ne možda onaj koji će asocirati na Olivera?

Znaš, kad god me pitaju tko ti je uzor, ja uvijek spominjem Olivera. Oliver je bio moj i uvijek će biti moj uzor, koji je onda s vremenom postao moj kolega, zatim i prijatelj. Mi smo stvarno bili frendovi, družili se, makar smo generacijski razdvojeni – to je njemu i meni bilo nebitno. I, znaš, onda kad netko ostavi takav trag u tvojom životu i u tvojoj profesiji, ne možeš ga ne spomenuti.

Svaki autor ima svoj potpis. Kad pišem pjesme na hrvatskom, to zvuči jako mediteranski. Ja sam Mediteran. Ja sam iz Rijeke. Moj nono je Talijan i tamo imam rodbinu. Stalno sam gledao Sanremo, stalno sam slušao talijansku glazbu i meni je taj Mediteran pod prstima.

Ipak, Mediteran su u Hrvatskoj Oliver i Runjić i neminovno je, kad sjednem za klavir, da su u meni takve harme. I ne samo Oliver i Runjić, nego i Renato Zero, Lucio Dalla i ostali talijanski kantautori. Isto tako je u meni Sinatra kad pjevam Sinatrine pjesme. To je ušpricano u mene i jednostavno ne mogu protiv toga. Usporedba s bilo kojim velikanom, pogotovo našim, je nezgodna. Ne želim biti Oliver. Ne mogu biti Oliver. I nitko ne može biti Oliver.

Odrastao sam na njegovoj glazbi, družio se s njim i pjevao ne znam koliko puta s njim. Jednostavno, kad sjednem za klavir, to je stilski u meni, a onda sam to isto ja.

Kad si već spomenuo Sinatru, izvođači iz pedesetih godina često su bili ikone, ne samo zbog svog glazbenog talenta, nego i zbog svog imidža i karizme. Kakvo imaš mišljenje o medijskoj prisutnosti i načinu na koji mediji prikazuju glazbenika utječu na uspjeh?

Mislim da puno utječe. Danas više nego ikad. Mislim da mediji mogu formirati mišljenje javnosti. Evo, spomenuli smo talent. Danas je, nažalost, talent nebitan ako želiš biti pjevač. Slažem se da ima karizmatičnih kantautora koji super pišu, grozno pjevaju i to funkcionira, to je sasvim legitimno, ali ako je netko samo pjevač, onda je njegov jedini posao da on dobro pjeva. Ljudima se svašta servira. Mi, glazbenici, znamo razlučiti što je dobro, a što nije, u smislu kvalitete, ali 95 posto ljudi ne zna. Slušatelji će slušati ono što im daš. Povijest umjetnosti dokazala je da su oni najtalentiraniji uvijek malo povučeni, da nisu toliko izloženi, a da se mediokriteti uvijek proguraju. Arsen je divno rekao u jednoj svojoj rečenici da živimo u dobu mediokriteta laktaraša koji će se uvijek izgurati u prvi red. To je uvijek bilo tako, tako će uvijek biti.

Imam nekakav osjećaj da je u današnje vrijeme puno bitnije koliko ćeš uložiti u marketing na društvenim mrežama, nego koliko ćeš uložiti u pisanje pjesme ili snimanje.

Koliko ti pomaže, a koliko odmaže sudjelovanje u raznim emisijama, showovima? Imam dojam da te mediji svaki put razvlače nakon takvih pojavljivanja.

To je uvijek dvosjekli mač. Jako davno bio sam mentor u Zvijezde pjevaju i to je bilo sve super. Ljudi ne znaju da sam imao ulogu kad sam biti četiri ili pet sezona u žiriju Zvijezde pjevaju. Uredništvo me zamolilo da budem najstroži i kakva god bila kritika, ljudi je baš ne prihvaćaju najbolje. Redovito sam ispadao neki arogantan lik koji sve kritizira. Nakon The Voice Kidsa doživio sam renesansu po pitanju toga. Tada sam doista bio ja onaj koji na djecu u showu reagira kao na vlastitu djecu. Isti ljudi koji su me godinama pljuvali, sada su nizali hvalospjeve kako sam prekrasan i empatičan. Sve se može brzo promijeniti.

Na početku karijere to je bio veliki medijski poguranac. Svi su znali tko sam ja, kako se zovem i kako pjevam, ali svaka obrada showa Zvijezde pjevaju bila je gledanija od mojih pjesama. Moje autorstvo je patilo i zato svoju karijeru uvijek gradim na dva kolosijeka. S jedne strane imam Sinatru, swing i obrade, a s druge strane autorsku glazbu. Sada sam konačno uspio pomiriti obje strane. Priča o Sinatri živi sama za sebe, već se zna da to pjevam i da je to super, ali kantautorsku karijeru i dalje gradim. Ona ima uspone i padove. Sve pjesme za koje sam mislio da će uspjeti radijski, nisu uspjele, a one u koje nisam baš vjerovao, ostvarile su uspjeh. Imam grozan radar za tu procjenu.

Publika je uvijek naklonjenija već poznatim pjesama. Mnogi glazbenici danas često koriste nostalgiju kao inspiraciju. Zašto misliš da je ta nostalgija i dalje snažna i na koji način ona oblikuje tvoje glazbene odabire?

 Publika apsolutno više voli obrade.

Svi vole kad je nešto jako brendirano, kad je nešto tematski. Ako napraviš običan party, neće doći nitko, ali ako napraviš Great Gatsby party, to je nešto vrhunski. Tako i Sinatrovo. Ove će godine biti deset godina od prvog Sinatrova koje je počeo kao klupska svirka sa 600-700 ljudi, a lani je bilo 1500 ljudi i navodno je bilo interesa za dvije večeri. Ljudi dolaze zbog moje izvedbe Sinatre, ali kad taj isti pjevač pjeva svoje pjesme, onda dođe manje ljudi. To je činjenica.

Svjestan sam toga da na Sinatrovo više ne dolaze samo ljubitelji te glazbe, kao što je to bilo na početku, već oni koji znaju da je to glavni event u prosincu i da moraju biti viđeni. S jedne bih strane mogao biti frustriran što netko ne zna moje pjesme, ali to mi uopće nije problem. Od samih početaka pjevam Sinatru i swing i obožavam to raditi. Jednak mi je gušt pjevati “Fly Me To the Moon” i neku pjesmu koju sam sam napisao. Mislim da će tako biti do kraja moje karijere. Tako sam se brendirao. Ta glazba je vječna, ekskluzivna i elegantna i super je da me ljudi tako percipiraju, ali i to je dvosjekli mač.

Sa Sinatrovim Marko je napravio brend u Zagrebu / Foto: Jelena Balić

Ako ćemo o tvom autorskom potpisu, moram primijetiti da pjesma “Dok ljubi me” donosi nešto drugačije. Koliko je Ivan Pešut kao producent utjecao na taj zvuk?

Prvi put smo radili s računicom i nije uspjelo! Koliko god je najbolji gitarist, blueser i sve ostalo, Pešut se u zadnje vrijeme jako okrenuo modernoj produkciji. Htio sam napraviti nešto drugačije, ali možda smo previše zabrijali. Da se razumijemo, meni su sve moje pjesme super. Stvarno ne pišem puno i pišem samo kad me pogodi neka inspiracija, ali ako pjesma ne uspije otprve, ne vraćam joj se i ne spašavam je.

Pjesme koje si posvetio svojoj supruzi, kao i druge intimnije pjesme, otkrivaju tvoju osobnu i ranjivu stranu. Koliko god se kantautori ponekad skrivali iza odgovora da situacije koje su opjevali u svojim pjesmama nisu uvijek proživljene, čini mi se da je to samo vrsta obrane. Koliko tvoj privatni život utječe na tvoje pisanje i izvođenje glazbe?

Baš zato što pišem rijetko i malo, 99 posto mojih pjesama su moje proživljene priče.

“Tišina” je moja proživljena pjesma, gdje sam stvarno davno prekinuo s curom zbog loše komunikacije. Iako sam rak po horoskopu, uvijek mi je bilo teško izgovoriti što osjećam, ali kad sam skužio da sve to mogu opisati kroz pjesmu, tada sam se otvorio.

Ima nekih koje nisu izravno moje iskustvo. Recimo, “Ova ljubav” je priča o mom poznaniku koji se oženio i par dana nakon svadbe trebao otići raditi u Njemačku. Ispričao mi je to na pivi, a ja sam onda otišao doma i napisao pjesmu.

Koji ti je koncertni trenutak iz karijere najposebniji i zašto?

Opet se vraćam na Olivera. Ne mogu preskočiti Royal Albert Hall. To će mi uvijek ostati jedan od najvećih highlighta u životu.

Što se tiče mojih koncerata, moj prvi veliki Lisinski, kada su mi došle Zrinka Cvitešić i Gabi Novak, s kojom je bilo nestvarno pjevati.

Jedan od ljepših koncerata bio je 2010. božićni koncert u HNK u Rijeci, koji smo snimili, a koji je poslije nagrađen Porinom. Pazi, počeo sam pjevati 2006., a već sam 2010. dobio poziv da u svom kazalištu radim gala božićni koncert uz simfonijski orkestar i zbor opere! U početcima karijere baš sam imao wow momente.

Što ti najteže pada u ovom poslu?

Pa, evo, bit ću ti najiskreniji. Mislim da je tako kod svih izvođača jer sam pričao i s nekima puno starijim od mene – najviše me zamara što se kod nas stalno moraš dokazivati. Nemam ništa protiv toga! Mislim da se umjetnik stvarno treba stalno sam sebi dokazivati, ali i publici. Što god da ti napraviš, kad radiš nešto sljedeće, kao da opet krećeš od nule. To je kao neko nepisano pravilo na našoj sceni. Tek kad valjda pređeš pedesetu i postaneš dobar stari Marko, Oliver, Matija, Belan, tek te onda ljudi prihvate. Znači, ti moraš ostariti.

Moraš se iznova dokazivati i struci. Recimo, Porin kao strukovnu nagradu imao sam sreće dobiti odmah na početku. Na prvom sam albumu nagrađen kao novi izvođač, na drugom za najbolju mušku vokalnu izvedbu, treći je bio za božićni album, a onda je stalo. Tada sam počeo već raditi i ozbiljnije poslove na televiziji i kao da sam struci prestao biti fora kad sam postao komercijalan.

Od tog trećeg Porina, nisam dobio nijedan Porin punih deset godina. Čak su i nominacije bile vrlo škrte. I tek onda, kad je prošlo deset godina, kad su se ljudi navikli da sam ja taj koji jesam i kad su opet shvatili da je to što radim očito dobro, opet sam dobio dva. To je neki primjer gdje se moraš nekome dokazivati i objašnjavati što radiš. Eto, to mi je nekako najzamornije u ovom poslu.

Na koncertu u Zagrebu s Markom Toljom svirat će provjereni suradnici / Foto: Jelena Balić

Pronalaziš li lako suradnike koji te razumiju i koji dijele i vjeruju u tvoju viziju?

Stvarno često nastupam, ali kako izvodim svoj pop autorski repertoar, ali i onaj jazz, bazen muzičara koji mogu sve to izvesti vrlo je smanjen. Imam sreću što imam vrhunski bend, ali taj bend stalno ima neke rotirajuće članove. Kako su vrhunski, onda svi sviraju sa svima. Branimir Gazdik svira i s Gibonnijem, Henri Radanović sa Severinom, Ivan Pešut je svirao jedan period sa Severinom i s Massimom. Kad Brane ne može, onda uleti Marko Lazarić koji svira na HRT-u i u Prljavom kazalištu. Uglavnom, to su križaljke i kombinacije koje su gotovo nemoguće složiti u periodima poput adventa. U prosincu koji ima 31 dan, ja sam imao 20 koncerata – postao sam hrvatska Mariah Carey!