Branimir Gazdik Quintet: Free Fall

Branimir Gazdik već je niz godina jedan od najzaposlenijih, a ujedno i najsvestranijih hrvatskih bubnjara. Kameleonskih glazbenih stremljenja, može ga se čuti u ansamblima koji drastično variraju: od znanih uzdanica domaće estrade, kroz svojstvo studijskog glazbenika, ali i kao proponenta fusion usmjerenja u autorskom jazzu ovih prostora. Svaki autorski projekt s njegovim potpisom diči se sličnim kredencijalima – izuzetno visokom razinom izvedbe, sklonosti jazz izričaju kojem se često pridodaje epitet modernog i energičnošću koja stameno stoji uz bok izvođačima sličnih svjetonazora.

Svaki autorski projekt koji potpisuje Branimir Gazdik diči se izuzetno visokom razinom izvedbe, sklonosti jazz izričaju kojem se često pridodaje epitet modernog i energičnošću koja stameno stoji uz bok izvođačima sličnih svjetonazora

Sve to bijaše prepoznato nedugo nakon izlaska svakog od njegovih ostvarenja – debitantski album Friendly iz 2008. nominiran je za nagradu Porin u kategoriji najboljeg jazz albuma, dok je naredno Gazdikovo izdanje Link istu nagradu i osvojilo u kategoriji najbolje jazz skladbe. Isti uspjeh ponovljen je godinu kasnije, dakle 2019., skladbom Gifted (izdanje Live at Trsat Castle), što dovodi do zaključka da je Branimir Gazdik jedan od najnagrađivanijih, ako ne i najnagrađivaniji hrvatski bubnjar s autorskim projektom, što daje poseban gravitas njegovom najnovijem izdanju.

Free Fall

Album (Dallas Records, 2023.) započinje skladbom lahorskog prizvuka i lakonskog naslova – Joy. Svojevrsni je to odmak od vehementnog fusiona koji se gdjekad implicira uz spomen Gazdikova imena, no svakako dobrodošao! Ističe se obol krajnje finog Maaseja Kovačevića, koji uz svoj klavir s lakoćom priziva jarrettovsku poetiku sedamdesetih, na što se dodatno nadograđuje briljantan tenor saksofon možda i najodličnijeg slovenskog svirača ovog instrumenta, Lenarta Krečiča.

Već ovaj spoj priziva European Quartet spomenutog američkog titana, a posebno ga naglašavaju dijatonske i često plagalne boje koje dominiraju. Tema je sasvim ubava – slijede akcenti koje će iskusniji slušatelj svakako anticipirati, ali sola se potom krasno razvijaju: Kovačević razlaže splet jednostavnih ideja (koje imaju utoliko dovoljnu dozu bluesa prožetu inventivnošću u duhu Chicka Coreae iz sedamdesetih), dok nevjerojatno spretni Krečič nešto manje evocira Jana Garbareka, a nešto više slušateljstvu ukazuje na važnost Michaela Breckera, s posebnim naglaskom na njegovo vješto korištenje altissimo registra.

Tema se odlikuje sličnim matematičkim kvalitetama očekivanim za sijaset izvođača ovog usmjerenja – britko izvedeni akcenti, koje će svakog studenta glazbe natjerati na duboko promišljanje o metričkim permutacijama i modulacijama…

Naslovna skladba, Free Fall, sasvim je impresivan sonični uradak petorice vrhunskih glazbenika. Ulazna implikacija groovea Vedrana Ružića na bas gitari i Mladena Hrvoja Ilića na congama ostvaruje znakovitu tenziju, potpomognutu sigurnim i spretnim Gazdikovim rukama. Zanimljivo je da se podastrijeta tema odlikuje sličnim matematičkim kvalitetama očekivanim za sijaset izvođača ovog usmjerenja – britko izvedeni akcenti, koje će svakog studenta glazbe natjerati na duboko promišljanje o metričkim permutacijama i modulacijama, kvartalnost melodijskog izričaja isprepletena dijatonskim momentima i prevladavajuća bezrezervna virtuoznost stavljaju je u kontekst usporediv s recentnijim ostvarenjima Davea Weckla.

Kod naredne Enaphorie zadržava se tenzija prisutna u prethodnoj skladbi, no još se više ističu zakučaste, da ne kažem “pikave” melodije, dostojne ritamskog diktata na završnim godinama muzičkih akademijâ. Itekako se izdvaja središnji dio skladbe, koji (napokon) donosi putenu melodiju dugog daha, obojanu harmonijom koja kod potpisnika ovih redaka izaziva sramežljivi smiješak. Lenart Krečič ovdje iskazuje ultimativno majstorstvo svoje saksofonske ekspresije, bilo da govorimo o masnom i debelom tonu ili o uzbudljivim, snažnim frazama s još jednim naglaskom na altissimu.

Lenart Krečič ovdje iskazuje ultimativno majstorstvo svoje saksofonske ekspresije

Sâmo ime skladbe To my better half (ne znam zašto ovdje nije slijeđen engleski glazbeno-nomenklaturni usus pisanja svake riječi velikim slovom izuzev veznika) svjedoči o intimnoj tematici za autora. Čuje se refleksivnost tematskog materijala, na trenutke i zvukovne boje projekata poput Steps Ahead, ali prvenstveno nepatvorena individualnost koju nisam uspio „ubrati“ na ostatku materijala. Svakako je za istaknuti naizgled naivna, a zapravo krajnje iskrena finalna kadenca u „prosti“ dur – to je nešto što većina jazz glazbenika zaobilazi, za što ne vidim opravdanog razloga.

Na Bony slušatelju se nudi uvid u glazbene odrednice Maaseja Kovačevića, koje se svakim novim taktom pokazuju kao vrlo usmjerene. Prije Krečičevog ulaza Kovačević se prezentira kao vrhunski sintesajzerist, koji savršeno balansira između kakvog Zawinula i Dukea – što s dinamikom, što s izborom tonalitetnog materijala. Krečič ovdje briljira kao i u prethodnim brojevima, no na trenutke osjećam prezasićenost hipervisinama i growl momentima. Najistaknutiji izvođač ovdje je Gazdik, koji cijelo vrijeme definira, a potom i nadopunjuje zvučnu sliku odista finim i neupadljivim ritmičkim ostinatom, kao neki od minulih bubnjara Pata Methenyja.

Kovačević se prezentira kao vrhunski sintesajzerist, koji savršeno balansira između kakvog Zawinula i Dukea – što dinamikom, što izborom tonalitetnog materijala

Pretposljednja skladba s albuma, Sitovitza, nije mi donijela slušateljsku senzaciju kao i neke prethodne, mada materijal ne donosi ništa na što bi se objektivno dalo prigovoriti – generičnost u datom kontekstu je sintagma od koje ne mogu pobjeći. Radi se o temi koju nisam zapamtio, ali koja je izvedena s uvjerenjem, kao i sjetan Kovačevićev klavirski solo, na koji se nastavlja vispreni Krečič bez ikakvog gubitka fokusa. Lijep detalj su vrckavi perkusionistički potpisi na koncu, zajedno sa sličnim humorom kod bas gitare – za poželjeti je još takvih trenutaka!

Finalna skladba, koja svojim nazivom (Find the Step) ima zaintrigirati slušatelja, svojevrsni je tour de force zadanog konteksta. Gazdik se ovdje predlaže kao neprikosnoveni majstor svog stila jazz bubnjeva, no ne ostaju mu dužni ni ostali članovi kvinteta. Ističu se Krečič i Kovačević, čak i Ilić s nekoliko izleta, dok Ružić pruža vrlo zdrave ritmičke temelje na bas gitari. Nota finalis: Gazdikovo najrecentnije izdanje je bez daljnjega uspješno i znalački realizirano, izdanje koje slušatelju u svom mikrokozmosu otkriva razne fasete ove odavno poznate fuzije jazza i pojedinih stilova popularne glazbe, ali istovremeno latentno implicira mogućnost redefinicije i/ili ekspanzije date premise.

Gazdikovo najrecentnije izdanje je bez daljnjega uspješno i znalački realizirano, izdanje koje slušatelju u svom mikrokozmosu otkriva razne fasete ove odavno poznate fuzije jazza i pojedinih stilova popularne glazbe