Posljednji opatijski Mohikanac
Retrospektiva: Šajeta u 3+1 poglavlja
RETROSPEKTIVA
Retrospektiva je svaki pogled unatrag, koji prošlosti daje oblik, značenje i posljedicu. Naše retrospektive bavit će se svim onim autorima, koji su u svom stvaralaštvu ostavili građu za to troje.
Posljednji opatijski Mohikanac
U prošloj retrospektivi najavili smo seriju članaka o autorima koji pjevaju na kajkavskom ili čakavskom narječju i tako stvaraju nove glazbene obrasce. Iako smo u priču krenuli s etno glazbom i Međimurjem, nastavljamo je u istarskom ča-valu. Ne tvrdim da je ča-val nužno etno glazba, ali itekako imaju dodirnih točaka. Najvažnija je lokalni patriotizam i s njim povezana regionalizacija, promocija baštine izumirućih zajednica te aktiviranje kulturne periferije.
Prvi među odabranima bit će Dražen Turina, glazbenik i literat poznat po svom nadimku Šajeta (reg. munja). U njegovoj obrtnici piše da je skladatelj, pisac, autor i umjetnički organizator, a nama je najzanimljiviji kao jedan od predvodnika ča-vala i relativno ugledni kantautor, koji je najveću pažnju privukao parodijama. Iako je rođen 1972. godine u Rijeci, njegov je grad bila i ostala Opatija.
Za sebe voli reći da je drugi najpoznatiji Opatijac. Prvi je Ivo Robić, rođen u Garešnici, a proslavljen u Opatiji. Oboje su rođeni u znaku vodenjaka. Premda nemam naviku ulaziti u horoskop naših autora, čini mi se da je vodenjaštvo važan dio mita o Šajeti. Album iz 2003. nosi ime Doba vodenjaka, a njegova izdavačka kuća je Aquarius Records. (Možda je i autorica članka duplo upletena u taj koloplet asocijacija.)
To što je prvi ča-valovac u ovoj rubrici ne znači da je prvi čakavski panker. Njegov veliki uzor i vjetar u leđa cijelom ča-valu bio je Franci Blašković, pulski Frank Zappa, a prvenstvo u komercijalnom smislu pripada Alenu Vitasoviću, pulskom Robertu Downeyju Jr. Izbor je pao na Šajetu iz drugih razloga.
Da je predmet u kupaonici, Šajeta bi bio fen. Da je pločnik, bio bi hrvatska staza slavnih u Opatiji. Da je učenik u Hogwartsu, spavao bi u kući Hufflepuffa.
Da je predmet u kupaonici… Šajeta / Ilustracija: Hrvoje Dešić
AUTORSKI KLJUČ
Prve Šajetine pjesme koje pamtim su parodijska “Košulja plava” i lagano satirična “Party za ekipu“. Njihovi su se spotovi na početku milenija redovito mogli gledati na HRT-u. Meni je već tada, kao vrlo ozbiljnom djetetu, bilo jasno da je Šajeta vrlo neozbiljan čovjek. Osim Šajete status neozbiljnih su uživali još Škoro, zbog pjesme “Dvorište”, i eventualno Ćubi, ali ne i Jurica Pađen, čija mi je “Što si u kavu stavila” bila poprilično ozbiljna. Tek kada me CMC zarazio tugaljivom baladom “Moji koraki”, bila sam spremna poslušati ostatak Šajetine diskografije i otkriti Šaju kantautora.
Mislim da je nakon deset retrospektiva jasno da kada nekoga pamtimo po tome kako je izgledao u mladosti, to vjerojatno znači da mu karijera u konačnici i nije bila previše uspješna. Ili da je umro mlad. Hvala Bogu, za Šajetu vrijedi ono prvo. Iako nije čovjek koji bježi od kamere ili izbjegava gostovati u HRT-ovim zabavnim emisijama, Šajeta ostaje prepoznatljiv po onome što je radio prije: nosio dugu kosu i pjevao o Mesiću.
Iako je kosu skratio, od politike se nije odmaknuo. Tako je prošle godine osmislio higijenske maske s Tuđmanovim osmijehom i još jednom pokazao svoj smisao za satiru i grotesku, koja je sa satiričnim u stalnom kontaktu. Baš zbog toga njegovoj retrospektivi pridružujem još jedno +1 poglavlje, s namjerom da postavim još malo pitanja na koja neću znati odgovoriti.
***
+1: Ima li (umjetničke) satire u hrvatskoj glazbi?
Na tragu definicije etno glazbe, koju je ponudila Lidija Bajuk, počela sam razmišljati o njezinom aktivističkom potencijalu. U slučaju ča-vala možemo govoriti o subverzivnom potencijalu izražavanja na ne-standardnom idiomu, čije je granice prije gotovo sto godina poprilično rastegnuo Miroslav Krleža u nenadmašnim Baladama Petrice Kerempuha. Iz hibridne dijalektalne poezije takva je satira najprije prešla u kazalište pa, uz pomoć Miljenka Smoje, na televiziju i u novine. Neki pak vjeruju da s vremenom stigla i do glazbe.
No što uopće smijemo nazvati satirom? Iako je više puta definirana, satiru je ipak teško precizno odrediti. Očito je da se svašta naziva satirom, ali i da nije sve što se tako naziva u jednakoj mjeri satirično.
SATIRA (I)
„književno djelo ili postupak u kojem ili kojim se napada pojedinac ili zajednica, kakva mana, karakterna osobina, uvjerenje i sl., pri čemu se predmet napada podvrgava ismijavanju, ironiziranju, osudi i preziru.“
Saša Antić (TBF) jednu je svoju kolumnu posvetio upravo satiri u hrvatskoj glazbi, otkrivši pritom da se poprilično namučio dok joj je ušao u trag. Na njegovom popisu nije bilo Šajete, Škore ili Ćubija, ali bilo je dijalektalne poezije: “Meštar” Klape Ivan Grozni iz Korčule. Upravo je tu pjesmu izdvojio kao najbolju satiričku skladbu u samostalnoj Hrvatskoj.
Zanimljiviji od njegove selekcije bili su mi strogi kriteriji kojima se vodio pri njezinom slaganju. Najprije je povukao granicu između fikcije, priče i pukog komentara ili kritike, a zatim između pjesama s elementima satire i umjetničkih djela, koja se u integralnom obliku mogu smatrati satirom. Antić od satiričara zahtijeva dar pripovijedanja, učenjačku suptilnost i prostodušnu imaginaciju.
Za mene je od samoga dara ponekad važniji učinak i okus satire. Je li tekst slojevit, ali jasan, a njegov autor uvjerljiv i beskompromisan? Ima li gorčine? Također, oznaku satire najprije bih dala onim pjesmama koje uspješno koriste karikaturalni potencijal ove forme, ostvariv vizualno u spotovima te auditivno u jeziku, melodiji i instrumentima.
SATIRA II:
„forma koja preuzimajući i parodirajući konvencije drugih literarnih žanrova izvrgava podsmijehu ljudske slabosti i mane društva. Kontrast između poruke i forme joj je prirođen.“ (Catherine Keane, A companion to satire: ancient to modern, 2007.)
Krenula sam od pretpostavke da je satira jedan od kodova Šajetinog stvaralaštva. On je neprestano spominje u svojim intervjuima:
„Ljubim satiru više od svega. Najdraža mi je umjetnička forma, kako u glazbi, tako i u književnosti i filmu. Prije svega, cijenim izričaj. Volim biti grub i provokativan, no još mi je draže da budem podrugljiv, ali na fino.“
Pritom je jasno da se u njegovom slučaju ne radi o tvrdoj satiri koja sablažnjava i prezire, a upitno je i je li njegov odnos prema meti uvijek negativan. Ipak, elementi satire prepoznatljivi su u vizualnom kodu i parodijskom tonu, ali i učinku satire. Naime, Šajeta je devedesetih nekoliko puta bio na informativnim razgovorima u policiji zbog svojih nastupa. Isto tako njegovu satiričnu pjesmu o Kolindi Grabar Kitarović radio postaje odbijale su puštati u strahu od sivih eminencija. Ti podatci daju težinu njegovim naizgled lepršavim pjesmama. Ako ne onu umjetničku, onda barem političku.
Je li nešto satira ovisi i o trenutku u kojem se stvara? Svevremenska satira, satira koja neće loše ostariti, bila ona književna, filmska ili glazbena, pritom je više krajnji domet, a manje početna točka istraživanja.
„sredstvo prikrivanja bijede jedne krvoločne (stepsko-stepske) gomile koja svim sredstvima (krvoločnošću) (bez civilizacije) nagriza sve što se uzdiže iznad svakodnevnog preživljavanja. Nagriza poredak i promovira svakodnevni izbor kralja (stepe).“
Na kraju poglavlja bilo bi dobro barem pokušati odgovoriti na pitanje iz naslova. Rekla bih da satire u hrvatskoj glazbi ima, ali nije uvijek prepoznata. Za mene je najbolji primjer satire u hrvatskoj glazbi Valentino Bošković. Slojevita prostodušnost, suptilna gorčina i suludi narativ, koji može podnijeti svaku vrstu jezične i instrumentalne akrobacije čini slušanje Valentina Boškovića dragocjenim katarzičnim iskustvom.
Da je Valentino Bošković svoju priču ispričao standardnim hrvatskim jezikom, ne bi nas tako lako hipnotizirao. Kao i Petrica Kerempuh, Valentino Boškovićnas uči da je subverzivni potencijal (hibridnog) narječja golem. Ako se ne slažete, „polemizirajte s menom!“
***
Dražen Turina karijeru je započeo krajem ’80-ih u riječkom Palachu. Prve skladateljske i kantautorske korake učinio je s bendovima Full neviđeno i Yars. Godine 1994. objavljuju prvu kazetu Čestitke i aplauzi, i to pod imenom Šajeta & Capra D’Oro (Zlatna koza). Nakon sedam godina nastupanja uživo izlazi sada već kultni Blues berača šparuga. Slijede ga Božja beseda i vražje delo, Istradamus vulgaris i Doba vodenjaka. Pet albuma i nešto manje od sedamdeset pjesama u nepunih deset godina učinile su Šajetu prepoznatljivim i u mnogočemu jedinstvenim autorom na našoj sceni.
Iako postoje teme kojima se vraća (bivša ljubav, obitelj, nostalgija za mladošću, sraz pop kulture i dnevne politike, Istra i njezina flora), Šajeta u svojim tekstovima pokazuje neobičnu širinu. Djeluje na liniji između Vatrogasaca i Nene Belana te se na romantiku odlučuje tek nakon što je pred vas već servirao neku sprdačinu. Nema sumnje da je odličan zabavljač, ali proboj kroz njegov opus nije za svakoga. Morate biti spremni na iznenađenja, pa i ona neugodna, a bilo bi dobro i da imate širokogrudni smisao za humor te nešto vlastitog lokal-patriotizma.
Šajeta kaže da mu je poezija bitna, a da se oko melodije može pregovarati. To je vjerojatno i najjednostavnije objašnjenje zašto su neki dijelovi njegova opusa teško prohodni, baš kao opatijska šuma rekreativnom beraču šparoga. No, baš kao i u slučaju gorkih opatijskih šparoga, na kraju pustolovine čeka vas poslastica, prava moderna dijalektalna poezija. Već smo spomenuli pjesmu “Moji koraki”, Šajetinu najpoznatiju baladu, ali jeste li znali da je Šajeta na čakavicu preveo “Sve još miriše na nju” Parnog Valjka? “Na nju još se diši” je pravi dragulj. Kao i “Lovranske črešnje”, “Ča je more” i “Rulet”.
Ipak, čini se da će Šajetu pamtiti po pjesmi “Party za ekipu“, koja je prije svega duhoviti komentar na hrvatsku pop scenu, a zatim i na njezinu premreženost s politikom. Uz to što ga je opjevao, Šajeta je i sudjelovao u Mesićevoj predsjedničkoj kampanji (za što se nikada nije pokajao). Još ’90-ih pjevao je o Titu i Tuđmanu u pjesmi “Vanga“, a 2015. izlazi mu pjesma “Žena, majka, predsjednik” u kojoj je podjednako “oprao” Ivu Josipovića i Kolindu Grabar Kitarović.
Ipak, uspjeh hita “Party za ekipu” nije uspio ponoviti. Neke se formule s vremenom potroše, a nema sumnje da se s vremenom i kulturna klima mijenja, baš kao i politička. Ni Ivo i Kolinda nisu mogli ponoviti svoje uspjehe. Osim predsjednika na njegovoj su meti sve do danas ostale njegove kolege. Jednu pjesmu posvetio je Antoniji Šoli.
Godine 2007. izlazi album Kope i špade. Taj je album presudio karijeri koja više nije bila zanimljiva široj publici. Na njemu se nalazi još jedan satirični izlet, ovoga puta inspiriran Talking Headsima – “Predivna zemlja”. Šajeta je jedan od onih domaćih autora staroga kova koji besramno posuđuju iz svjetske glazbene pjesmarice.
Svim prognozama unatoč Šajeta se vratio 2017. s Istronautom, črnim i belim. Ima li satira opet lice svemirca? Ne baš, u pitanju je igra riječima, ali ne bih se iznenadila da je naslovnu pjesmu albuma inspirirao upravo Valentino Bošković. Iako bi se moglo reći da je Šajetin svemir nešto manji od Valentinovog, plemenitom je uhu jasno da su neistraženi svemir i magična pustoš uvijek negdje u zavičaju.
Sve u svemu Istronaut je vrlo sličan prethodnima albumima: red smijeha i meke, ali gorke satire (“Bezglutenska pjesma”, “Država apartman”…), red nostalgije i Istre (“Moj Buzet”, “Stena”…) i na kraju red romantike (“Nepovrat”, “Agava”…). Vrijeme i klime se mijenjaju, ali ništa ne može promijeniti posljednjeg opatijskog Mohikanca.
ŠAJETA U BROJEVIMA
Šajeta je objavio sedam studijskih albuma (dva kao dvostruko izdanje) i jedan album uživo. Na sceni je približno 33 godine, a njegovi koncerti obično traju dva do tri sata. Njegova glazbena pjesmarica ima stotinjak pjesama, a nekoliko neuglazbljenih objavio je početkom 2000-ih u zbirci pjesama Šparuga bluz. Bila je to njegova prva knjiga. Za njom je uskoro objavljena i Šajonara, zbirka kolumni u TV prilogu Novog lista. Taj je naziv nosila i njegova best of kolekcija.
Da se Šajeta voli poigravati sa svojim imenom svjedoči i naziv njegove radioemisije (Radio sajonara) te vlastitog cover benda The Shaiones. Deset ego bodova za Hufflepuff. The Shaiones je prvi tribute bend na svijetu s originalnim vokalom, koji Šajeti služi kao ventil za sjećanja na pankerske dane. „Taj se bend klasificira i kao OPG – odlična punk grupa koja svira punk na ribarskim feštama, raznim pučkim prigodama i po punk selima.“
Široj je javnosti manje poznat Šajetin kulturno-politički angažman na lokalnoj razini. Ne radi se o pukoj priči i stand-upu, Šajeta je predsjednik opatijskoga Gradskog odbora za ravnopravnost spolova. Također, čakavština je njegov život i ne samo prirodan, nego i svjestan izbor. Pjevanje na čakavštini u rock bendu za njega je čin pomirbe tradicije i trendova. Smatra se „modernim domaćim čovjekom“ koji stoji između vezanih uz prošlost i orijentiranih na budućnost, kao jedini koji može pomiriti te dvije frakcije. Naprosto zato što razumije i prve i druge.
ŠKRIPAVA LADICA
Šajetina ladica jako škripi. Osim regionalne, čakavske, istarske i rubno etnološke ladice, možemo ga ubaciti u još nekoliko. Prva je vezana uz ladice otvorene u prijašnjim retrospektivama. Šajeti je u svjetonazorskom smislu najbliži Toma Bebić. Osim jednostavnosti, snalažljivosti i navezanosti na zavičaj, s njim dijeli stvaranje u modusu dvorske lude ili redikula. Sa Splićanima iz naše rubrike veže ga i posebna odanost mediteranskom festivalskom duhu.
Rado sudjeluje na raznorodnim festivalima zabavne i etno glazbe u Hrvatskoj. Osim Etnofesta Neum, s Lidijom Bajuk veže ga i suradnja s Vladom Kreslinom, koja je iznjedrila jednu od najboljih dvojezičnih balada u našoj kratkoj povijesti:
Ima nekoliko dueta s pripadnicima ča-vala (Alen Vitasović, Franci Blašković), a među ostalim suradnicima je niz Riječana: grupa E.N.I., Elvis Stanić, Martina Majerle, dječji zbor “Tratinčice” te Branko Črnac Tusta i istarska etno glazbenica, interpretatorica tradicionalnih pjesama na talijanskom jeziku Lidija Percan.
Svojevremeno smo otvorili i ladicu ’90-ih (Zrinko Tutić). O njima je Šajeta rekao sljedeće:
„Gledano iz današnje perspektive devedesete su bile super jer je hrvatska glazba bila jako prisutna u medijima i ljudi su je voljeli što je za autore i izvođače bila super klima za stvaranje. Smeća je bilo uvijek, ali danas vlada zbunjujuća atmosfera iako ima još dobre glazbe i dobrih mladih izvođača. No dosta toga prođe neprimijećeno upravo zbog stanja u medijima i njihovog odnosa spram glazbe.“
Kad su u pitanju strani autori, osim onih koje je semplirao u svojim djelima (npr. Jason Donovan), ovdje je i Johnny Cash. Naime, prije četiri godine Šajeta je povodom Svjetskog dana glazbe (21. lipnja) nastupio u riječkom zatvoru, pridruživši se tako nizu kantautora nadahnutih čovjekom u crnom.
Jedno ime izbjegavam spomenuti do samoga kraja, koji se upravo nazire: Đole, Balašević. Njemu je Šajeta iznimno blizak, možda više nego bilo koji drugi hrvatski kantautor. Osim što ga spominje u svom najvećem hitu, panonski mornar svoje mjesto ima i u gore spomenutoj zbirci pjesama, i to kao autor njezina predgovora. Iako su se poznavali, bliskost o kojoj govorim je negdje iza površine njihova odnosa.
Radi se o svjetonazoru i suštini njihova stvaralaštva. Oni su prije svega pripovjedači, usputni zabavljači, glazbenici i tek na kraju krajeva pjevači, posljednji trubaduri našega vremena. Premda je riječ o naizgled neozbiljnim i sentimentalnim naivcima, koji se preko mjere utapaju u svojoj i tuđoj banalnosti, u pozadini njihova djelovanja je vrlo ozbiljna ljubav prema malim ljudima i njihovim velikim pričama.
