Goran Bare i Majke u Boćarskom domu: Ima neka stvarna veza

I nakon svih ovih godina, Bare i Majke imaju ono što mnogi traže – publiku koja ih ne sluša iz kurioziteta, već iz uvjerenja. Tako je bilo i na zagrebačkom nastupu 11. listopada

Boćarski dom pokazao je optimalnim prostorom na koncert Gorana Bareta i Majki / Foto: Goran Svilar /Top radio

Koncert Gorana Bareta i Majki u subotu, 11. listopada bio je onaj tip večeri kada se ne razmišlja hoćeš li doći – nego samo kako doći na vrijeme. Red za ulazak u Boćarski dom protezao se niz Prisavlje, a već je po gužvi bilo jasno da ovo nije bio događaj koji se samo isprati – zagrebačka se publika zaželjela tvrdokornog rocka nakon velikog koncerta u Areni prije gotovo dvije godine.

Bare je izvođač koji ne kalkulira s onim što ima za reći, bilo da pjeva ili govori. Koliko god puta čuli “Rođen za suze”, takvom pjesmom na pozornici Bare urezuje početne koordinate koncerta, ne da bi provocirao bol, nego da potvrdi svoju prisutnost, prisutnost publike i ono što zajedno dijele. Nije trebalo dugo da atmosfera proguta sve distancirano: u toj glazbi nema promatrača, samo sudionika. Iako je pjevao da “ne zna za smijeh”, Bare je bio izrazito komunikativan i opušten, djelovao je gotovo razigrano i njegova je prisutnost bila potpuna  – i fizički, i emotivno. Čuo se i sarkazam tijekom večeri, na račun politike, države, društvenih navika. Nije to bila propovijed, više komentar s ruba – ironičan, ponegdje ciničan, ali uvijek prepoznat od publike, koja je reagirala s podrškom. Kao da svi zajedno, barem na tih par sati, nisu morali pristajati na glumu svakodnevice.

Goran Bare: bez suvišnog, bez isprike / Foto: Goran Svilar/Top radio

Iako se Baretov opus često kreće po rubovima introspektivnog i mračnog, večer nije bila jednoslojna. Klasičnu dozu surovosti “Teških boja”, “Ljubav krvari” i “A ti još plačeš” presijecale su pjesme poput “Fantastične vatre” i “Puta ka sreći”, s dinamikama koje su razbijale težinu i otvarale prostor za drugačije emocije. Bare je u “Odvedi me”, pak, zvučao puno nježnije, bez garda, kao da se potpuno predaje i otvara, dok je Davor Rodik tu nježnost pretvarao pedal steelom u jedan sasvim novi svemir, kao i uvijek.

Na kraju koncerta, ljudi su još ostali. Kao da nisu htjeli otići odmah, kao da sat i pol svirke nije bilo dovoljno. Iako sam u posljednje vrijeme bila na koncertima koji su trajali znatno dulje, sinoć se činilo da je Bare pronašao pravu mjeru – bez suvišnog, bez isprike. Repertoar je bio zgusnut, koncentriran, svaka je pjesma imala težinu, a zajedno su tvorile nešto što nije trebalo razvući. Sa samo jednom pjesmom na bisu, bio je to koncert koji ne iscrpljuje, nego sabija, bez obzira je li riječ o emociji, zvuku ili značenju, i ostavlja prostor da ga poslije još prevrćeš u sebi.

Goran Bare uspijeva ostati toliko dugo prisutan, a da pritom ne gubi ono što ga je od samog početka činilo stvarnim. Postojan u svom izrazu, promjenjiv samo onoliko koliko to želi biti, pa čak i kad pjeva “Skarabej Go-Go”, za koju kaže: „Ja znam da vi ovu pjesmu ne volite, ali ja je obožavam, zato imajte razumijevanja!”. Oko Bareta se godinama okupljaju generacije koje njega i Majke ne prate iz nostalgije, nego iz stvarne potrebe. U tim pjesmama i dalje ima nečeg što ne zastarijeva – nečeg što te pogodi isto, bez obzira slušaš li ih prvi put ili po stoti. To nije stvar stila, već osjećaj pripadnosti. I kad pjeva stihove poput: “Sve on zna / i nikom se ne da / psovati ga možeš / kupiti ga ne možeš”, ne zvuči kao poza. Više kao tvrdoglava istina.

Koncert je bio dio programa TopMe!, Top radija, koji kroz glazbene događaje okuplja slušatelje i izvođače na mjestima gdje još postoji stvarna veza. I nakon svih ovih godina, Bare i Majke imaju ono što mnogi traže – publiku koja ih ne sluša iz kurioziteta, već iz uvjerenja. Njihove pjesme nose u sebi iskustvo koje ne stari, dok bend ostaje točka okupljanja različitih generacija koje se iznova pronalaze u tim istim stihovima. To nije samo glazbena lojalnost – to je odnos koji se gradi koncert po koncert.