Dora - Dora Pejačević

Kada je 2023., u povodu stote obljetnice smrti Dore Pejačević, održan festival posvećen njezinu stvaralaštvu, jedan se koncert posebno izdvojio iz bogatoga višednevnog rasporeda. Razlog tomu nije bio tek u činjenici da je održan u prestižnom ciklusu Lisinski subotom, nego ponajprije u njegovoj razrađenosti, promišljenosti, bogatstvu i zaokruženosti programskog koncepta.

Riječ je o koncertu, tada jednostavno naslovljenom Dora, koji je pijanistica Martina Filjak osmislila na poziv Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. U to vrijeme još nije obnašala dužnost umjetničke ravnateljice Dubrovačkih ljetnih igara, ali je već u jednom radijskom razgovoru istaknula kako je upravo takvi izazovi osobito motiviraju te da im u bliskoj budućnosti želi posvetiti više vremena.

U tom je smislu Dora poslužila kao svojevrsno testno polje – prostor na kojemu se moglo provjeriti i pokazati te sposobnosti. Ako je tomu doista bilo tako, tada je ta „generalka“ položena s izvrsnim uspjehom: javnost je, naime, jednodušno i s neskrivenom blagonaklonošću, pozdravila i sâm koncert te način na koji je te večeri program bio oblikovan i predstavljen.

foto Tomislav Jagar / KDVL

Dora

S vremenskim odmakom, pred nama je sada svojevrsni „kasni plod“ toga koncertnog hommagea. On dolazi u obliku diskografskog izdanja koje, premda postoji i televizijska snimka koncerta što se povremeno emitira u programu HRT-a, donosi intimniji karakter – onaj koji će mnogi ljubitelji glazbe zasigurno prepoznati i cijeniti.

U proteklom razdoblju Martina Filjak se profilirala u istaknutu promicateljicu djela Dore Pejačević. Na diskografskom se obzoru već nazire i novi album, na kojem će biti zabilježen Koncert za klavir, op. 33, snimljen uz Ivana Repušića i Staatskapelle Weimar. Snimku će objaviti njemačka diskografska etiketa Audite, a izlazak albuma najavljen je za početak naredne godine.

Za koncert u Lisinskom Martina Filjak odabrala je program koji stvaralaštvo Dore Pejačević predstavlja u njegovoj širini – od popijevki i komorne glazbe do orkestralnih i koncertantnih ostvarenja, uključujući orkestralne solo-pjesme. Također, slušatelji su imali priliku doživjeti Dorin stil u njegovu razvoju, od jednostavnijeg romantičkog izričaja do glazbene moderne. U programu se našlo mjesta i za suvremenu reinterpretaciju: tako je Helena Skljarov za tu prigodu skladala novo, multimedijsko djelo Portret Dore P., a večeri se pridružila i dramska umjetnica Zrinka Cvitešić, čitajući Dorin zapis u spomenar prijateljici Sidoniji Nádherný von Borutin te njezino oproštajno pismo suprugu Ottomaru von Lumbeu.

Iz tiska je sada, u nakladi Croatia Records, izašlo diskografsko izdanje koje dokumentira dio programa tog koncerta.

Album donosi uži izbor djela – točnije prvi dio programa, koji uključuje tri rane violinske minijature, zatim tri Dorina Lieda, dok je u središtu izdanja Klavirski trio, op. 29 iz 1910. godine. CD zaključuje pismo Dore Pejačević u prijevodu Borisa Perića i tumačenju Zrinke Cvitešić. Ukupno se radi o četrdesetak minuta glazbe, uz još desetak minuta odvojenih za dramski dio programa.

U tekstu na albumu, kao i na drugim mjestima, Koraljka Kos o ranim violinskim minijaturama koje otvaraju ovaj album (Elégie, Romanze, Canzonetta) piše kao o „dopadljivoj salonskoj glazbi“. Time želi naglasiti da postoje i kasne minijature u kojima skladateljica zakoračuje „prema svijetu slobodne atonalitetnosti“. Ipak, gledana samostalno, rana violinska ostvarenja otkrivaju Doru Pejačević kao finog minijaturista usrdne melodike, bogate harmonije i prirođene romantičke izražajnosti, a violinist Andrej Bielow ne bježi od te činjenice – ne podcjenjuje Dorine skladbe niti pokušava od njih napraviti nešto drugo; naprotiv, interpretira ih upravo onakve kakve one jesu.

Rana violinska ostvarenja otkrivaju Doru Pejačević kao finog minijaturista usrdne melodike, bogate harmonije i prirođene romantičke izražajnosti, a violinist Andrej Bielow ne bježi od te činjenice

Pristupa im s najboljom namjerom, brižno i s razumijevanjem, skrbeći nad njima i izvlačeći iz njih ono najbolje – glazbeno punokrvno, a ipak odmjereno, tako da se pokažu u punom sjaju. Martina Filjak ga prati u stopu, prisno i pažljivo, s odmjerenim rubatom, dodajući samo ondje gdje je potrebno, podržavajući i puneći slog, uvijek u korak s violinistom.

Glazba teče prirodno i neusiljeno – a opet s rafinmanom. Bielow svira srčano, ali upravo onoliko koliko treba – toplim, mekim tonom koji odiše i strašću i elegancijom. Tamo gdje se minijatura na trenutak spusti u alla ungherese, gudalo zajeca malo jače, pa se opet vrati u visine glazbenih sanja. Tonska slika glazbenog producenta Lovre Stipčevića (tonski majstor Božidar Pandurić) postavljena je vrlo blizu instrumentu, tako da dodatno naglašava intimni karakter djela. Da je album stao već na tim glazbenim „sanjarijama“ i „maštanjima“ – premda ih je premalo da ispune cijelu ploču – bio bi vrijedan pažnje. Kamo li sreće da ih je Dora Pejačević skladala više.

Lied Dore Pejačević iznimno dobro pristaje mezzosopranistici Martini Mikelić, što potvrđuju tri popijevke na albumu: dvije iz ciklusa op. 41 – Djevojački likovi, te jedna iz ciklusa op. 31. Popijevke op. 31 nastale su na stihove Anne Ritter, dok su one op. 41 skladane na poeziju Dorina prijatelja Rainera Marie Rilkea, koji je za nju svojedobno čak tražio i predložak za operu.

Kao i s Andrejom Bielowom, Martina Filjak postavlja i priprema scenu za pjevačicu: daje osnovni ton i atmosferu, a istodobno podcrtava – harmonijom i provodnim motivima – emocionalni naboj popijevke. Martina Mikelić nastupa uvjerljivo i ekspresivno. Slušamo sanjarsku i introspektivnu, izrazito ambijentalnu Als du mich einst gefunden hast (op. 42/1), zatim prividno rasplesanu i skercoznu, ali s dramatičnim završetkom Ein Schrei (op. 30/1) te potresno ekspresivnu Ich war ein Kind und träumte viel (op. 42/4).

Tri pjesme pritom nisu odabrane slučajno: povezuje ih mjesec svibanj kao simbol mladosti, života i ljubavi. S prvom pjesmom ljubav je rođena; s narednom ona je ostvarena, ali u drugom stihu namah izgubljena. Treća progovara ljubavnu bol. U tom redoslijedu popijevke pokazuju dramaturški luk – i u glazbi, kao i u stihovima. Treba ih prema tome slušati samostalno, ali lijepo ih je doživjeti i kao jednu, zaokruženu dramaturšku cjelinu – gotovo kao da ih je sama skladateljica poredala u takav dramaturški niz.

Popijevke pokazuju dramaturški luk – i u glazbi, kao i u stihovima; treba ih prema tome slušati samostalno, ali lijepo ih je doživjeti i kao jednu, zaokruženu dramaturšku cjelinu

S Dorinim popijevkama album počinjemo doživljavati kao put – od mladenačkih „sanjarija“ u violinskim minijaturama, preko triju zrelih popijevki koje (možda?) tematiziraju i Dorinu sudbinu, ususret punokrvnome komornom ostvarenju kao središtu albuma: Klavirskom triju u C-duru, op. 29, za koji Koraljka Kos piše da je „djelo zrelog, formiranog komornog stila“.

Klavirski trio, op. 29 Dora Pejačević posvetila je uglednome dresdenskom glazbeniku, pijanistu Franzu Waltheru Bachmannu, koji je možda bio njezin učitelj klavira tijekom boravka u Dresdenu 1909. – 1913. godine. Bachmann je sa svojim triom 1910. u Dresdenu predstavio Dorin Klavirski kvartet, op. 25. Skladajući op. 29, skladateljica je stoga morala u mislima imati prvorazredne glazbenike Trija Bachmann: samog Bachmanna, kao i violinista Rudolfa Bärticha te violončelista Arthura Stenza. Prvorazredne glazbenike Trio, op. 29 dobio je i u interpretaciji Bielowa, Leskovar te Filjak.

Koraljka Kos komentira kako je klavir u tome djelu „središnji instrument i ishodište zbivanja“, no slušajući interpretaciju na CD-u, preciznije bi bilo reći da je klavir kod prstima Martine Filjak svojevrsno „sidro“ kojim su usidrene dvije preostale dionice, violina Andreja Bielowa i violončelo Monike Leskovar. Dionice violine i violončela moraju djelovati krajnje uigrano, budući da su u stalnoj razmjeni i dijalogu, dok klavir neumorno kontrolira i usmjerava njihovo međusobno događanje. U takvim odnosima, glazbenici se nalaze u savršenom suglasju.

Lijepo se to čuje u prvom stavku, Allegro con moto, čija glavna tema neodoljivo priziva melodiku ranih violinskih minijatura predstavljenih na početku CD-a. Uzbudljiva je i međuigra instrumenata u scherzu, a posebno je suptilno donesen trio unutar toga stavka. U prvome dijelu scherza Filjak izvrsno čita sforzato akorde, dajući epizodi specifičan karakter i boju.

Lento je složen i zahtjevan – u pogledu ekspresiviteta, kao i promjene tempa. No ne i za interprete na ovom albumu. Finale je energičan i silovit te mete sve pred sobom. Cjelokupna izvedba odiše predanošću i angažmanom, koje glazbenici ne štede za Dorino ostvarenje.

Faktura skladbe vrlo je gusta, pa je stalno potrebno donositi odluke o volumenu zvuka – kako pojedinačnih instrumenata, tako i zvuka u cjelini. Glazbena produkcija Lovre Stipčevića čini da gustoću glazbenog sloga doživljavamo kao vrlinu, a ne kao zagušenje. Čak i disanje glazbenika, koje bi u nekim slučajevima moglo smetati, ovdje se prihvaća kao potvrda emocionalnog uloga izvođača u izvedbu.

Glazbena produkcija Lovre Stipčevića čini da gustoću glazbenog sloga doživljavamo kao vrlinu, a ne kao zagušenje

Linija glazbenog izraza gipka je, a opet napeta kao struna. Glazba teče poput brzaca – u najboljem smislu komorne glazbe, a njezina struja ponire i ponovno izvire, poput rijeke dubeći put prema ušću. Riječ je o prvoklasnome komornom muziciranju, zbog kojeg bi svakako trebalo pohoditi i ciklus istih glazbenica u maloj dvorani Lisinski.

Višekratno spominjana Koraljka Kos redovito je bila suzdržana u pogledu privatnog života Dore Pejačević, kojemu pripada i spominjano oproštajno pismo. Bila je vrlo oprezna prema senzacionalizmu koji bi se iz toga mogao izroditi. Smatrala je da privatni životi skladatelja pripadaju samo njima, a u svojim izdanjima redovito je reproducirala tek ulomke dnevničkih zapisa i pisama koji su se ticali Dorine intime.

Danas živimo u nekom drugom vremenu. Ipak, dojmljivo je čuti Dorino oproštajno pismo, osobito u interpretaciji dramske umjetnice poput Zrinke Cvitešić. Na dojmljiv način ono zaokružuje program ovog albuma. Ipak, pri njegovom slušanju, uvijek valja imati na umu poruku akademkinje Kos.

Koraljka Kos smatrala je da privatni životi skladatelja pripadaju samo njima, a u svojim izdanjima redovito je reproducirala tek ulomke dnevničkih zapisa i pisama koji su se ticali Dorine intime

Što se tiče opreme albuma, popratni sadržaji ni jednom riječju ne spominju kontekst u kojemu je program bio prvotno predstavljen. Također, tekst preuzet od Koraljke Kos ne donosi detaljnije podatke o popijevkama, već samo jedan općeniti pasus o Dorinoj vokalnoj lirici. Poezija, pak, nije uključena ni u izvorniku, niti u prepjevu. Veći dio prozračno dizajniranog izdanja „potrošen“ je na životopise izvođača, a očito je nedostajao promišljeniji urednički angažman. Čak ni lead na naljepnici, dodanoj vjerojatno tek kada se shvatilo da na naslovnici nedostaje ime i prezime skladateljice, nije najsretnije sročen: „Komorne skladbe jedne od najtalentiranijih skladateljica Dore Pejačević“. Talent tu nije sporan.

Veći dio prozračno dizajniranog izdanja „potrošen“ je na životopise izvođača, a očito je nedostajao promišljeniji urednički angažman

Propusti se nastavljaju i na samom audio zapisu, gdje nisu ostavljene stanke između pojedinih brojeva, pa se jedan broj nadovezuje na sljedeći bez predaha. To da unutar violinskih minijatura ili solo-pjesama duži predasi nisu nužni, može se prihvatiti kao dio koncepta i nije posebno problematično – pa čak ima nešto i u tome da se ta djela nadovezuju jedno na drugo.

Ipak, predah između violinskih minijatura i solo-pjesama trebao je postojati, dok su predasi između vrlo opsežnih stavaka Klavirskog trija jednostavno neophodni. Predah između Trija i oproštajnog pisma mogao je biti i duži, čime bi se dodatno naglasila dramaturgija programa. Trebalo je dopustiti toj uzburkanoj bujici glazbenih zbivanja u op. 29 da na pravi način odjekne u slušatelju.

U vremenu svjetske renesanse Dorina opusa i recentnih izvedbi njezinih djela, u povodu Dorina revivala, Koraljka Kos zabilježila je još jednu znakovitu misao – zapravo osobnu želju – da opus Dore Pejačević ne završi u getu tzv. „ženske glazbe“. Drugim riječima, da Dorina glazba ne bude ni muška, ni ženska, već da je Dorina, a time svačija, a prije svega – naša.

Dojam je da izvođači koji su realizirali koncert, a potom i album Dora, dijele takav stav.

U svjetlu te misli, album koji dokumentira koncert iz 2023. godine dobrodošao je prilog s mnoštvom razloga za ponovno slušanje.