Raznolikost materijala i ugođaja na dubrovačkom recitalu

U četvrtak, 29. siječnja, u prostorijama Galerije Dulčić Masle Pulitika, kao svojevrsna anticipacija Noći muzeja koja se održala sljedeće večeri, nastupio je hrvatski violinist Martin Draušnik s programom naslovljenim Guslački hir. Istini za volju, taj je program vrlo lako mogao biti naslovljen i Il piccolo catalogo dei sospiri, s obzirom na to da se de facto radilo o koncertnoj promociji njegova novog nosača zvuka (Cantus, 2025.) koje nosi ime istoimene skladbe Berislava Šipuša zapisane na CD-u.

Budući da je za istu večer bila zakazana i tradicionalna dubrovačka Festa od klapa (koju ćemo malo kasnije još jednom spomenuti), a program Draušnikova koncerta bio je sazdan isključivo od kompozicija više ili manje suvremenih hrvatskih skladatelja, nije sasvim iznenađujuća činjenica da su koncert posjetili prvenstveno trenutačni ili bivši profesori i učenici iz obližnje glazbene škole, ali galerijski prostor – koji je svoje ime dobio po trojici istaknutih dubrovačkih slikara 20. stoljeća i čiji su zidovi trenutačno ispunjeni fotografijama Mladena Tudora – do početka koncerta u 19 sati sasvim se adekvatno popunio.

Izašavši na pozornicu, Draušnik – docent na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i koncert-majstor Zagrebačke filharmonije – za početak je izveo Ples za violinu solo Miroslava Miletića. Miletićev Ples zaigrana je skladba puna blještavih modalnih momenata, a Draušnik je u izvedbi skladbe s kojom je intimno povezan, rekavši kako ju je prvi put izveo sa šesnaest godina (iako je odbio reći prije koliko je godina to bilo), odlično pogodio njen zafrkantski karakter koji gotovo kao da podsjeća na tradiciju fiddlinga s druge strane Atlantskog oceana.

Martin Draušnik je u izvedbi skladbe s kojom je intimno povezan odlično pogodio njen zafrkantski karakter koji gotovo kao da podsjeća na tradiciju fiddlinga s druge strane Atlantskog oceana

Nakon izvedbe, Draušnik je pobliže objasnio okolnost nastanka cijelog albuma, uključujući i zgodnu koincidenciju da su sve skladbe na programu u nekom trenutku bile zadane skladbe na Međunarodnom violinističkom natjecanju Vaclav Huml. Sljedeća od njih bila je Muzika za violinu solo Milka Kelemena; tu dvostavačnu skladbu, naglasio je interpret, Kelemen je skladao po načelima serijalizma, ali u omekšanoj varijanti. Zaista, u toj skladbi jednog od naših najznačajnijih skladatelja prošlog stoljeća serijalna je tehnika vješto prikrivena, zamagljena u kovitlacu drugih utjecaja (od kojih je najčujniji onaj Bartoka, naročito u drugom stavku), ali to je predsređenje građe itekako primjetno, ako naćulite uši (i znate na što paziti).

Sljedeća skladba koju je odsvirao bila je Guslački hir br. 1 Pavla Dešpalja, prva od dvije skladbe koje su, nastavio je Draušnik, poslužile kao impetus za snimanje albuma (iako taj album Dešpalj, nažalost, nije dočekao). Dešpaljeva je skladba upravo onakva kako njezin naslov sugerira, puna različitih (i često oprečnih) glazbenih ideja, dugačkih pasaža, motiva provučenih kroz više registara i sličnih vratolomija. S druge strane, Partita (La Gioconda) Marka Ruždjaka sadrži niz karakterno vrlo različitih odjeljaka, koji su i vrlo jasno međusobno odvojeni (Draušnik je prije izvedbe naglasio kako je Ruždjak u svoje djelo, kako bi odvojio odlomke, utkao prilično dugačke pauze te da nema potrebe da se brinemo da je zaboravio koji dio skladbe slijedi ili nešto slično).

Tijekom izvedbe Ruždjakove skladbe, međutim, postale su izvjesne dvije stvari: prva je povezana s ranije spomenutom Festom od klapa, jer su se neke od klapa, čini se, upjevavale u neposrednoj blizini galerije pa su onda njihova suzvučja (ma koliko god lijepo bila intonirana) koji put narušile zvučnu sliku skladbi koje je Draušnik izvodio. Druga je, pak, bila direktnije vezana za koncert, jer Draušnikova je violina, sonorna kakva jest, na momente ipak nadilazila gabarite prostora pa su onda neki od impresivnijih momenata na papiru u zbilji bili nešto manje čisti.

U nastavku je odsvirao skladbu kojoj nosač zvuka duguje ime, Il Piccolo Catalogo dei Sospiri Berislava Šipuša, u kojoj je interpret (u nizu kontrastnih ulomaka) majstorski ilustrirao skladateljev istančani osjećaj za melodiju, ali i blještave momente u kojima se karakter skladbe približava čistoj maniji. Uslijedilo je nešto sasvim drukčije: Improvizacija i fughetta, za violinu solo Miroslava Šlika, skladba koja je na večernjem programu karakterno djelovala gotovo poput uljeza, s obzirom na karakter i tradicionalni ustroj, naročito u fughetti u kojoj je Draušnik vrlo lijepo artikulirao polifoniju koju je skladatelj nastojao zapisati, bez obzira na ograničenja koja u tom kontekstu predstavlja violina kao instrument.

Majstorski je ilustrirao skladateljev istančani osjećaj za melodiju, ali i blještave momente u kojima se karakter skladbe približava čistoj maniji

Posljednja skladba na meniju bila je Guslački hir br. 2 Pavla Dešpalja, koji je poslužio kao šlag na torti koncerta, s obzirom na raznolikost materijala i ugođaja, od lirskih, preko energičnih rastavljenih akorada, sve do odlomka gotovo improvizacijskog karaktera na progresiju nalik La Folliji.

A kad je došao red na dodatak, Draušnik se, unatoč ostatku koncerta koji bi se mogao okarakterizirati kao greatest hits suvremene hrvatske violinističke literature, odlučio na Paganinijev Cappriccio br. 14, što se pokazalo kao pun pogodak.